OO Spool: My dog barks some. Mentally you picture my dog, but I have not told you the type of dog which I have. Perhaps you might even picture Toto... from The Wizard of Oz. But I can tell you, my dog is always with me. Woof!
OO Spool / Jack Nance ("Wild at Heart", David Lynch, 1990.)
Sjeća li se neko kadra iz filma "Drugstore Cowboy" (Gus van Sant, 1989) - kad Bob (Matt Dillon) dolazi kod oca/sveštenika Toma (William Burroughs - Father Tom Murphy/ Tom the Priest) u stan i donosi mu poklon u maloj papirnoj kesi, braon boje?
It's a gift! - kaže Bob - To je poklon.
Ne znam kako sam i zašto prije 20 i kusur godina zapamtio ovaj kadar, odnosno dijalog iz kadra - dijalog je zapravo bitan - ali će se ispostaviti da mi je ta pričica fino legla, tada - a i kasnije u životu, u situacijama kada se nalazio na ili-ili klackalici - tj. kada sam bio suočen sa kojekavim životnim izborima - kada je trebalo da odlučim na koju ću stranu, ako se razumijemo.
OK, u međuvremenu sam dobio katalog izložbe u pdf formatu (hvala D.) - i odmah sam ustanovio da to ipak nije običan katalog
Kako bilo, Tom uzima tu braon papirnu kesu i odlazi do kreveta, zatim prazni sadržaj kese - koji se sastoji od ampula, tableta u staklenim i plastičnim bočicama, tableta u tablama itd. - na krevet, pa sva ta šarena čuda gura na stranu - Ahh, this stuff... this is for squares, never touch the stuff - Ah, ove stvari... ovo je za mamine i tatine sinove, ovo me nikada nije zanimalo - i podiže samo jednu staklenu bočicu - But this... One hundred sixteenths of Dilaudid... - Ali ovo... 100 tableta četvoromiligramskog Dilaudida... - This should earn you an indulgence - Ovo bi trebalo da ti zaradi jednu indulgenciju (oprost jednog grijeha).
I evo me sad, obećao sam vam prošle subote da ću napisati koju riječ o iznimno važnom projektu, tj. o izložbi "Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma" koja će, nakon što je obišla centre u regionu: Ljubljanu, Zadar, Beograd, Split, Maribor itd. - biti otvorena i na prijestonom Cetinju, u idući petak, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag - Dado Đurić".
Eto, to vam je informacija - i sad bi trebalo da me poslušate pa da se u idući petak neizostavno zaletite do Cetinja i da ovjerite otvaranje izložbe - tvrdu vam vjeru dajem da nećete zažaliti.
Nešto tako veliko, bitno i interesantno - šareno i čudesno - veličanstveno i uzvišeno - a tiče se svima nama najdraže tehničke discipline, ujedno i umjetnosti - nikada nije pohodilo ove naše krševite krajeve (zamalo napisah - kišovite krajeve - valjda neće kiša da udari po Cetinju u idući petak).
I zakleo bih se da niko, nikada - nije pokušao da uradi nešto slično Nedovršenim modernizacijama - barem ne u posljednjih... 30 godina, recimo.
Pisao sam, uostalom, o Nedovršenim modernizacijama ljetos, na ovom istom mjestu - nakon što sam ovjerio postavku izložbe u Beogradu. I što još da vam kažem - Maroje Mrduljaš, Vlada Kulić i ostali drugari su obavili golem - i u neku ruku (retro)pionirski posao.
Hajde sad da preskočimo koju godinicu - i da vidimo što se na urb-arh polju dešavalo 1984. godine - ta godina je ujedno i moja omiljena godina
U projekat je oficijelno bilo uključeno, ako se ne varam, nekih četrdesetak ljudi iz regiona bivše Jugoslavije i šire - redom provjerenih kadrova - pa su drugari zajednički prevrnuli nebo i zemlju, iskopali gomilu nevjerovatnih informacija - neke od tih informacija su prvi put prezentovane javnosti ovom prilikom - kako bi drugarski ispjevali elegiju u čast modernističkog urbanizma i modernističke arhitekture iz ere socijalizma, tj. Titove Jugoslavije.
Zatim su sve to lijepo spakovali - i to su vam Nedovršene modernizacije - i to ćete biti u prilici da pogledate na Cetinju - od idućeg petka, 12. aprila, pa do nedjelje, 5. maja.
Kakve veze ima Barouz - Bull Lee - sa modernizacijama, pa još nedovršenim - pitate se vi.
OK, u međuvremenu sam dobio katalog izložbe u pdf formatu (hvala D.) - i odmah sam ustanovio da to ipak nije običan katalog, već debela antologija tekstova - 472 strane, čovječe - koje su potpisali učesnici projekta - i valjalo bi kada bih sada bio u stanju da iz te gomile izdvojim, poput Barouza u "Drugstore Cowboy", taj jedan, najjači tekst - i da vam ga toplo preporučim - ali to je, bojim se, s one strane mojih trenutnih mogućnosti.
Sumnjam da trenutno postoji, na teritoriji bivše Jugoslavije, neko ko ima dovoljno iskustva, tj. neko ko je do u tančine upućen u problematiku urbanizma i arhitekture bivše zajedničke države - a ko bi imao i dovoljno autoriteta, što je posebno važno - da izdvoji jedan segment Nedovršenih modernizacija i da kaže - to je to!
Sa druge strane, da li bi taj neko, kada bi postojao - stvarno imao pravo da izdvoji samo jedan momenat - svaka vrsta izbora je, nadam se da se slažete, strogo individualna, tj. vrlo subjektivna stvar - i treba biti vrlo oprezan, posebno u ovom našem trusnom regionu.
Možda bi, u to ime, dobro bilo krenuti od 22. strane kataloga. Na toj strani - i na narednih desetak - imate "Timeline". To je neka vrsta sažetog istorijskog pregleda najznačajnijih istorijskih momenata po godinama - momenata koji se tiču ex-YU politike, društvenih i ekonomskih pitanja, pop-kulture, umjetnosti itd. - upotpunjenog izborom najznačajnijim urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja.
Prošlog mjeseca sam bio u Zagrebu - i rekoh hajde da popijem kafu - tj. kavu - u staroj Sedmici - ako ta rupa još uvijek postoji
Timeline počinje, naravno, od 1945. godine - pa imamo: 1. maj, oslobođenje Trsta ("Život damo, Trst ne damo"), 9. maj, Dan pobjede u Evropi (strašno važan datum), 15. maj, završetak vojnih operacija u Jugoslaviji (sjećate li se te priče: i dok je čitava Evropa 9. maja slavila, u našoj napaćenoj zemlji su još uvijek vođene krvave borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika - tj. protiv razbijenih neprijateljskih formacija koje su po svaku cijenu pokušavale da se predaju Britancima - što im nije baš sasvim uspjelo), 19. decembar, Konstitutivna skupština je usvojila deklaraciju koja je proklamovala Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju).
Te, 1945. godine, ipak nije bilo značajnijih dešavanja na polju urbanizma i arhitekture - igranka na tom polju počinje tek 1947. godine - kada Alfred Albini završava u Rijeci tzv. Sušački neboder - koji se pripisuje Josipu Pičmanu, mada je Albini značajno redukovao originalni Pičmanov konkursni projekat Hrvatskog kulturnog doma iz 1934./35. godine - kojim je Pičman predložio izgradnju staklenog, tj. ostakljenog hotela-nebodera od 12 spratova, povezanog preko trougaone terase sa kulturnim centrom, petospratnim stambenim objektom - i zatvorenim bazenom u prizemlju. Možete li to da zamislite - kulturni centar i bazen pod istim krovom!
Hajde sad da preskočimo koju godinicu - i da vidimo što se na urb-arh polju dešavalo 1984. godine - ta godina je ujedno i moja omiljena godina...
Imamo dva projekta: interijer Café bara "7" u Zagrebu, Ines Filipović & Robert Somek - i čuvenu Kuću sa šest jednakih prostorija, Ivana Crnkovića.
Dakle, savršeno - Sedmica se, srećom, i dan-danas nalazi u Kačićevoj ulici - u istoj ulici u kojoj se nalazi Arhitektonski fakultet - gdje sam otpočeo svoj istorijski, višedecenijski studij arhitekure, upravo te vesele 1984. godine.
Sedmica je stoga vrlo značajna institucija, po samoj prirodi stvari. Crnkovićeva antologijska kuća je konceptualni projekat (dobar dio zasluga za tu kuću pripada i Emilu Šverku) kojim je on 1983. godine (a ne 1984. godine, kako stoji u katalogu - ali nema veze) pobijedio na konceptualnom konkursu što ga iz godine u godinu, dakle tradicionalno, raspisuje arhitektonski časopis JA (Japan Architect - Central Glass International Architectural Design Competition - Shinkenchiku Design Competition: A Dwelling with historicism and Localism). Crnković je, da i to pomenem, u to vrijeme bio asistent na zagrebačkom AF.
Dobar je taj stencil - u pravu je Patricija Kiš - definitivno sam sklon marksizmu - još da provalim kako se postaje komercijalno vrlo uspješan aktivist
Da me neko pita, sada, što se značajno dešavalo u Jugoslaviji na urb-arh polju 1984. godine - odgovorio bih, iz mjesta, samouvjereno poput starog Bul Lija - Ovo se dešavalo čovječe! - i pokazao bih mu Crnkovićevu Kuću sa šest jednakih prostorija - Sve ostalo na stranu! A onda bi taj neko primijetio - Biće da je to ipak bilo 1983. godine - a ja bih podviknuo - Provjeriću! - o onda bi taj neko rekao - Ma nema što da provjeravaš, ja sam provjerio, možeš odmah da pišeš email Nedovršenim modernizacijama da, eventualno, isprave tu stvar u nekom od narednih izdanja kataloga.
Kuća sa šest jednakih prostorija, osnova; Ivan Crnković (sa Emilo Šverkom) 1983.
Šalu na stranu, ta stvar je bitna i iz razloga što je Crnković predstavljao Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji 1991. godine (Francesco Dal Co) - bilo je to, valja naglasiti, prvo samostalno predstavljanje Hrvatske na toj smotri - upravo projektom Kuće sa šest jednakih prostorija - samo što se to u Veneciji zvalo "Novi hrvatski dvorac".
Prošlog mjeseca sam bio u Zagrebu - i rekoh hajde da popijem kafu - tj. kavu - u staroj Sedmici - ako ta rupa još uvijek postoji. Prošetah do Kačićeve - i bila je tamo, stara Sedmica, nisam mogao da vjerujem - ali ipak nisam ušao, za svaki slučaj. Drage su mi te moje stare slike, ako se razumijemo, ne bih da ih diram - pa sam samo fotografisao stencil koji se nalazi desno od ulaza.
Dobar je taj stencil - u pravu je Patricija Kiš - definitivno sam sklon marksizmu - još da provalim kako se postaje komercijalno vrlo uspješan aktivist - i eto me na konju - arhitekt budućnosti!
OK - toliko o tome za danas - osjećam da ću još malo o Nedovršenim modernizacijama iduće subote - u svakom slučaju, vidimo se u petak na prijestonom Cetinju.
Smrt neoliberalizmu - sloboda arhitekturi i urbanizmu!
Bonus video:
