POP MUZIKA

Yo La Tengo - ispred svog vremena

Neambiciozni da se uhvate u koštac sa muzičkom industrijom, vjerni svojoj malobrojnoj i fanatičnoj publici, oni su shvatili da je beskompromisnost jedini put
97 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 06.04.2013. 12:25h

Yo La Tengo spada u red kultnih bendova koji tokom cijele karijere konstantno stvaraju dobru muziku. Za razliku od mnogih velikih grupa čiji je talenat bljesnuo i nestao u momentu, još od kada su daleke 1986. godine objavili album, pa sve do danas, drže jedan idealan balans kvaliteta i kvantiteta koji im je obezbijedio značajno mjesto u istoriji muzike.

Njihov prvi album ”Ride the Tiger” (1986) bio je nezapažen, jer je rijetko ko mogao prepoznati šta se krilo iza prvih pjesama

Kao miljenici kritike nikada nisu bili dovoljno mejnstrim da izgube kultni status, braneći tako kvintesenciju nezavisne muzičke scene. Iza sebe nisu imali Geffen kao Sonic Youth, ambiciozni ali i autodestruktivni menadžment The Stone Rosesa ili zanimljivu ”od zvijezda do očaja” biografiju da bi postigli instant popularnost.

I upravo to ih je očuvalo da nakon dvije decenije u bezbjednim vodama alternativne kulture opstanu i sačuvaju svoju inspiraciju, koju je Nik Kejv spominjao odbijajući 1996. godine da bude nominovan za MTV nagradu jer, kako on kaže, muza nije konj za utrku.

Yo La Tengo su osnovani 1984. godine u Hobokenu, Nju Džersi. Formiran od strane gitariste Ire Kaplana i njegove supruge, bubnjarke Džordžije Habli, bend je bio u potrazi za ostalim članovima od kojih se tražilo da preferišu postpunk bendove, kao što su Mission of Burma i The Soft Boys, ali i legendardi psihodelični barok losanđeleske grupe Love. Nakon niza postava, Yo La Tengo neposredno se pred ulazak u studio konačno kompletirao sa gitaristom Dejvom Šramom i basistom Majk Luisom.

Njihov prvi album ”Ride the Tiger” (1986) bio je nezapažen, jer je rijetko ko mogao prepoznati šta se krilo iza prvih pjesama. Sa mekim zvukom alternativnog folka koji se susreće sa indie-popom, debi ostvarenje Yo La Tenga je postavilo temelje njihovog prepoznatljivog zvuka.

Produciran od strane njihovog junaka Klinta Kolnija (basista Mission of Burma), koji je i odsvirao nekoliko bas linija na albumu, ”Ride the Tiger“ je savršeni spoj naivnih sviračkih mogućnosti i inteligentnog komponovanja. Na njemu je postavljen referentni sistem Yo La Tenga sa tri zanimljive obrade: ”Big Sky“ od The Kinks, ”Living in the Country” Pitera Sidžera i psihodeličnog klasika ”A House is not a Motel” grupe Love.

Topao i elegantan u svojoj introspektivnosti, ”Fakebook” je zbirka pjesama koja je odavno trebalo da bude napravljena

Već sa drugim albumom ”New Wave Hot Dogs” (1987) postižu autorsku zrelost. Sa grubljim zvukom i čvršćim melodijama, oslonjeni sa The Velvet Underground zvuk (čiju pjesmu "It's Alright [The Way That You Live]" su obradili), izgradili su jedan abrazivniji zvuk koji je naspram debi albuma zvučao agresivnije.

Da li zbog odlaska Šrama, čije je suptilno sviranje prvijencu dalo mekši zvuk ili Irinog povratka proto-punk korijenima, ”New Wave Hot Dogs” je uspio da napravi korak naprijed.

Sa narednim albumom ”President Yo La Tengo” (1989) krenuli su još više u pravcu noise-rocka i luridovskog zvuka što je zapalo za oko kritičarima koji su u njima prepoznali inovatore. Ipak to se nije odrazilo na prodaju njihovih albuma, jer su i dalje ostali dovoljno opskurni da budu još uvijek dobro čuvana tajna.

Sa povratkom Dejva Šrama u bend uslijedio je predivni ”Fakebook” (1990). Zvučeći kao Violent Femmes koji su se oslobodili svih neuroza, Yo La Tengo su na ovom albumu, koji je pretežno sastavljen od obrada, napravili ultimativni folk album.

Topao i elegantan u svojoj introspektivnosti, ”Fakebook” je zbirka pjesama koja je odavno trebalo da bude napravljena. Sa prekrasnim obradama Ket Stivensa, The Scene Now, Flamming Groovies, Denijela Džonstona, Džina Klarka iz The Byrds, Džona Kejla i The Kinks, na albumu se nalazi i nekoliko izvanrednih originalnih pjesama kao što su ”Did I Tell You”, ”Barnaby, Hardly Working” i ”What Comes Next” na kojem po prvi put čujemo melanholičan glas Džordžije Habli koji posjeća na sve ono što će kasnije raditi The Magnetic Fields, Low i Belle and Sebastian.

Pojačani sa novim basistom Džejmson Mek Njuom Yo La Tengo su 1992. godine objavili još jedan sjajan album ”May I Sing with Me” koji je kao sudar psihodelije, folka i punka obuhvatio svu suštinu alternativne scene tog doba.

Kao jedan od najeklektičnijih albuma 90-ih, ”Paintful” je toliko raznovrsan u svojoj slojevitosti da predstavlja pravu malu enciklopediju

Sa prvim slušljivijim singlom, zarazno melodičnom ”Upside-Down” i noise transom ”Mushroom Cloud of Hiss” Yo La Tengo su krenuli nezaustavljivo naprijed najavljujući njihov zlatni period.

”Paintful” (1993) je prvo pravo remek-djelo ovog benda. Hipnotički zvuk sa omamljivom atmosferom opčinjava svojom jednostavnošću. Yo La Tengo je sa ovim albumom prvi put pokazao da unutar gitarskog zvuka istovremeno možete biti ambijentalni kao Brajan Ino, senzitivni poput folk autora i bučni kao Sonic Youth.

Eterični zvuk albuma je toliko složen da je bio ispred svog vremena: u trenutku kada su scenom vladali grunge i techno, oni su pravili muziku koja će upravljati alternativnom scenom u narednih 20 godina.

Kao jedan od najeklektičnijih albuma 90-ih, ”Paintful” je toliko raznovrsan u svojoj slojevitosti da predstavlja pravu malu enciklopediju alternativne muzike od 60-ih do danas: u njemu se mogu naći svi odgovori na pitanje kuda je išla i gdje će dalje krenuti underground scena.

Naredni ”Electr-O-Pura” (1995) je logični nastavak ”Paintfula”: na raskršću gitarske muzike i elektronike, sa raskošnim zvukom i nenametljivom elektronikom, ”Electr-O-Pura” je savršen po svemu.

Osmi album Yo La Tengo ”I Can Hear the Heart beat As One” (1997) nastavio je sa daljim progresom benda. Sa još heterogenijim zvukom, inteligentnim melodijama i kompleksnim aranžmanima, album je sa ”Ok Computer” definisao zvuk druge polovine 90-ih, zbog čega su ga kritičari proglasili njihovim najboljim albumom.

”I am not Afraid of You and I Will Beat Your Ass” (2006) je povratak gitarama i njihovoj ranoj fuziji žanrova

I dok kod ostalih ovo miješanje žanrova (folk, noise, punk, shoegaze, elektronika) djeluje kao posmoderna igrarija, kada je Yo La Tengo u pitanju, ono je potpunosti organsko, zbog čega muzika djeluje kao homogneni krosover stilova.

Uslijedio je melanholični, spori album ”And Then Nothing Turned Itself Inside-Out” (2000). Sa nadrealnom elektronskom teksturom i šaputavim pjevanjem, album je savršeni nokturalni ugođaj.

Nakon prekrasnog instrumentalnog albuma ”The Sounds of the Sounds of Science” koji je pisan kao saundtrak za kratke dokumentarce avangardnog francuskog reditelja Žana Panluvija, uslijedio je “Summer Sun“ (2003), bitter-sweet album ispolirane produkcije sa elektronskim eksperimentalnim zvukom retro-futurizma (na albumu se nalazi i jedna od njihovih najljepših pjesama ”Little Eyes”).

”I am not Afraid of You and I Will Beat Your Ass” (2006) je povratak gitarama i njihovoj ranoj fuziji žanrova. Na sličan način su nastupili i na ”Popular Songs” (2009), dok na posljednjem, ovogodišnjem izvanrednom albumu ”Fade” Yo La Tengo su nas na trenutak prisjetili na slavne dane kada je izašao čuveni ”I Can Hear the Heart beat As One”.

Yo La Tengo su pokazali šta je suština kultnog benda. Neambiciozni da se uhvate u koštac sa muzičkom industrijom, vjerni svojoj malobrojnoj i fanatičnoj publici, oni su shvatili da je beskompromisnost jedini put da se izbjegne ponižavajuća tržišna valorizacija popa.

Suptilnost njihove muzike je ono što ih čini tako posebnim na muzičkoj sceni

I dok su ostali važni bendovi 90-ih pali na ispitu poslovne etike, upadajući u hedonističku zamku rock ‘n’ rolla, Yo La Tengo su sačuvali sopstvenu sentimentalnost i dosljednost.

Kao savršeni spoj mekog folka, koledž popa, bučnih gitarskih pasaža, inteligentnih eksperimenata i lo-fi estetike, uz Galaxie 500 su jedini istinski baštenici The Velvet Underground nasljeđa.

To poređenje sa pulenima Endija Vorhola važi jedino kada je zvuk u pitanju, jer su uvijek bili dovoljno racionalni da se nikada do kraja ne prepuste dionizijevskoj opijenosti. U tom smislu Yo La Tengo su muzika autsajdera sa koledž kampusa, gikovski kolekcionarski fetiš publike koja se nikada nije osjećala previše udobno u etosu rock muzike, i koja je kao srednja klasa odbijala da bude dio ”showing off” kulture.

Suptilnost njihove muzike je ono što ih čini tako posebnim na muzičkoj sceni. Ni previše radikalni, ni previše pop da bi lako bili klasifikovani u rogobatne kategorije, Yo La Tengo su primjer savršenog eklekticizma i balansa u alternativnoj muzici: oni su bend koji ne želi da preko noći promijeni svijet, ili makar muziku u njemu, već se strpljivo predaje stvaranju superiorne diskografije u kojoj nema uspona i padova, već tendencija horizontalnog kreativnog širenja koje će nadživjeti sve trendove u popularnoj kulturi.

Galerija