Jednom davno, vlast je svoju nepodnošljivost prema ljudima od pozorišta izrazila tako što ih je prognala iz grada.
Danas se glumci i ansambli susreću sa teškoćama u pronalaženju pozorišnih scena i publike, sve zbog krize. Vlastodršci, dakle, više nemaju problema sa nadzorom nad onima koji se izražavaju kroz ironiju i sarkazam, budući da glumci nemaju prostora ni publike kojoj bi se obraćali.
Naprotiv, u vrijeme renesanse u Italiji oni koji su bili na vlasti morali su se itekako potruditi da drže na uzdi pozorišne družine, koje su se obraćale širokom krugu publike.
Poznato je da se veliki egzodus družina komedije dell’arte dogodio u vijeku protivreformacije, koja je naredila ukidanje svih pozorišnih prostora, posebno u Rimu, gdje su bili optuženi za vrijeđanje Svetoga grada.
Zato je jedino rješenje za krizu nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti pozorišno umijeće organizovati velika hajka
Papa Inocent XII, pod snažnim pritiskom najreakcionarnijeg dijela građanstva i najviših predstavnika sveštenstva, naredio je 1697. godine zatvaranje Teatra Tordinona u Rimu, čija je pozornica, prema moralistima, doživjela najveći broj opscenih predstava.
U vrijeme protivreformacije, kardinal Karlo Boromeo, koji je djelovao na sjeveru Italije, posvetio se plodnoj djelatnosti iskupljenja ‘milanske djece’, sprovodeći jasnu distinkciju između umjetnosti, najveće snage duhovnog vaspitanja, te pozorišta, utjelovljenja taštine i profanosti. U pismu upućenom svojim saradnicima, koje navodim po sjećanju, izražava se otprilike ovako:
„U nastojanju da iskorijenimo korov, Mi smo se, poslavši na lomaču djela bestidnoga sadržaja, pobrinuli da ih iskorijenimo iz sjećanja ljudi te da, zajedno s njima, prognamo i one koji su ta djela stvarali. Ali, očigledno, dok smo mi spavali, đavao je još jednom pokazao svoju lukavost.
Jer, koliko dublje u dušu prodire ono što oči vide od onoga što se može pročitati u takvim knjigama! Koliko teže riječ izgovorena glasom i popraćena odgovarajućim pokretom povrjeđuje duše mladića i djevojaka nego što to čini mrtva riječ štampana u knjizi! Stoga iz naših gradova treba ukloniti pozorišne družine, kao što se to čini sa nepoželjnim dušama“.
Zato je jedino rješenje za krizu nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti pozorišno umijeće organizovati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo pozorište.
Bonus video:
