KOKICE

Novi film Gorana Markovića i Zemekisov "Let"

Markovićev „Falsifikator“ razobličava navodnu savršenost komunističkog sistema, koja leži u osnovi fenomena jugonostalgije
50 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 23.03.2013. 12:06h

Falsifikator (Goran Marković, 2013)

„Ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost. Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost.“ Ove rečenice Džordža Orvela iz romana „1984“ opisuju suštinu političke manipulacije, pri čemu za praksu treba uključiti televiziju ili pročitati novine. Zahvaljući iskusnom režiseru Goranu Markoviću, izbor se proširuje i na bioskop.

Anđelko (Tihomir Stanić) živi sa ženom Mirjanom (Branka Katić) i dva sina. On je direktor Osnovne škole „Danka Mitrov“ u Šaškovcima, dok u slobodno vrijeme falsifikuje diplome.

Nakon što ga komšija prijavi policiji, Anđelko bježi, ali na kraju ipak završi u KP domu Zenica. Ćeliju dijeli sa političkim zatvorenicima i psihopatama kojima pokušava da pomogne. Međutim, svaka Anđelkova pomoć im donosi još više problema.

Goran Marković, koji je režirao neke od najboljih jugoslovenskih filmova svih vremena („Nacionalna klasa“, „Specijalno vaspitanje“, „Već viđeno“), još jednom analizira komunizam iz komičnog ugla. Slično kao „Tito i ja“ (1992), i ovaj film je nostalgična komedija apsurda.

Nalik Volterovom „Kandidu“ koji je napisan kako bi izvrgao ruglu Lajbnicovu tvrdnju da „živimo u najboljem svijetu od svih mogućih“, Markovićev „Falsifikator“ razobličava navodnu savršenost komunističkog sistema, koja leži u osnovi fenomena jugonostalgije.

Čak ni to što se nalazi u zatvoru u kome čuvar sve probleme rješava pendrekom, ne umanjuje njegovu vjeru u sistem

Film počiva na zabludi, odnosno fiks ideji dobrodušnog i naivnog Kandida/Anđelka da živi u najboljem društvu od svih mogućih. Međutim, iako je naivan, Anđelko nije slijep, tako da je vrlo svjestan nepravdi koje ga okružuju.

Da bi neke od tih nepravdi ispravio, Anđelko odlučuje da falsifikuje diplome i omogući ljudima bolje zaposlenje, kao i napredovanje u službi. Ono što ne shvata je da je društvo koje pokušava da spasi već propalo. Njegova pomoć, zbog toga, više liči na šminkanje leša, nego na spasavanje davljenika.

Marković veoma brzo razotkriva iskonski užas ispod blazirane površine. Tako je nostalgičnim slikama Šiškovaca suprotstavljena nasilna scena u kojoj muž prebija ženu.

Isto tako, film podsjeća na događaj iz 1968. godine kada je ustaška ogranizacija „Hrvatski oslobodilački pokret“ podmetnula bombu u bioskopu „20. oktobar“ u Beogradu, pri čemu je u napadu poginula jedna osoba, a preko osamdeset ih je ranjeno.

Ta scena, sa publikom koja pospano prati propagandni film prije nego što odleti u vazduh, kao da je poziv za buđenje društvu koje ne želi da vidi šta mu se sprema. Time je Anđelkova naivnost prikazana ne samo kao njegova karakterna osobina, već i kao odraz kolektivne zablude.

Ono što se ipak izdvoja kao suvišno je insistiranje na tome da gledamo Jugoslaviju u malom, čisto kako nam ne bi promakla politička poenta

Anđelko završava u zatvoru sa teroristom koji je odgovaran za ovaj napad, robijašem sa Golog otoka, beogradskim psihopatom Ljubinkom (odličan Dragan Petrović) i ekstremistom Enesom.

Čak ni to što se nalazi u zatvoru u kome čuvar sve probleme rješava pendrekom, ne umanjuje njegovu vjeru u sistem, što će samo dodatno otežati njegov položaj. Ono što je svakako za pohvalu je što i pored svega nabrojanog, autor djelo ne pozicionira kao primarno političku, već kao ličnu priču. „Falsifikator“ se gleda kao crna komedija, koja usput govori o komunizmu.

Film ima više duhovitih scena, kao što je ona sa tržišnim inspektorom (Miodrag Krstović) koji dolazi u mjesto pogođeno poplavom, pri čemu je i sam prikazan kao elementarna nepogoda.

Besprekorno režirana sekvenca u kojoj se Ljubinko prisjeća kako je došao u zatvor je crnohumorni vrhunac filma i pokazuje svu raskoš Markovićevog talenta. Slično se može reći i za trenutak u kome robijaš shvata da sudski sistem počiva na falsifikatima koje je pravio, čime se prevarant Anđelko uzdiže do proroka lažnog društva.

Zanimljivo je da i njegova dva sina kreću istim stopama, odnosno da iluzija za obojicu postaje jedini način opstanka. Jedan sin je opsjednut hipnozom pa tako mir postiže bjekstvom od stvarnosti, dok drugi ostaje u falsifikatorskim vodama, odnosno tu istu stvarnost objektivno krivotvori.

Film „Falsifikator“ je i sam svojevrstan falsifikat, kome se ne može osporiti duhovitost i kvalitet

Kraj filma pokazuje da u društvu u kome se falsifikuju diplome, dnevni listovi i istorija, sljedeći korak nužno mora biti falsikovanje čovjeka. Tako Marković, na pragu sedme decenije života, zajedno sa koscenaristom Tihomirom Stanićem uspješno zaokružuje priču u kojoj se mogu prepoznati uticaji Kventina Tarantina („Prokletnici“, 2009) i pisca Filipa K. Dika („Čovjek u visokom dvorcu“).

Ono što se ipak izdvoja kao suvišno je insistiranje na tome da gledamo Jugoslaviju u malom, čisto kako nam ne bi promakla politička poenta, ali i kako bi se film bolje prodao u okruženju.

Tako su, za razliku od pažljivo i smisleno odabranih robijaša u ćeliji, na silu ubačeni likovi komandira milicije koji je morao biti Makedonac (jer nemamo nijednog drugog Makedonca u filmu) i ljekara, koji je iz istog razloga Slovenac. Time autor koji želi da razobliči komunizam, upada u istu zamku kao i njegovi junaci, te uloge dijeli na način koji neodoljivo podsjeća na famozni nacionalni ključ.

Film „Falsifikator“ je i sam svojevrstan falsifikat, kome se ne može osporiti duhovitost i kvalitet. Bilo da ga posmatrate kao ozbiljnu komedija ili kao komičnu dramu, teško da ćete naći zabavniju dekonstrukciju jugonostalgije u skorašnjoj produkciji. Da li je ta dekonstrukcija i dalje potrebna je već drugo pitanje.

Konačna ocjena: 7/10.

Let (Flight, Robert Zemekis, 2012)

Prije pedesetak godina, na komercijalnom letu br. 311 finske nacionalne aviokompanije, došlo je do nesreće u kojoj su poginuli svi putnici i članovi posade. Istragom je utvrđeno da avion nije imao tehničkih problema, te da je uzrok incidenta ljudska greška. Autopsija je pokazala da su pilot i kopilot pijani upravljali avionom.

Prvog jula 2002. godine, u posljednjem trenutku je spriječeno polijetanje aviona br. 556 kompanije America West koji je već saobraćao pistom. Kasnije je utvrđeno da su oba pilota imali nivo alkohola u krvi kojim ne bi mogli legalno da upravljaju ni automobilom.

Slično kao u djelu „Oslo, 31. avgust“ (Žoakim Trir, 2011), i ovdje se precizno analizira začarani krug u kome se zavisnik nalazi

Piloti su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, a da se nisu ponašali bahato na aerodromu (jedan je odbio da baci šoljicu kafe tokom prolaska kroz skener), vjerovatno ne bi ni bili otkriveni.

Iako iz ugla sigurnosti putnika teško da ima razlike između pijanog pilota i pijanog vozača autobusa, javnost se više uznemiri ako su pitanju propusti u avio saobraćaju. Film „Let“ režisera Roberta Zemekisa se na prilično objektivan način, a uz odličnu glumačku podjelu, dotiče upravo ove teme.

Pilot Vilijem Vitaker (Denzel Vašington) pod uticajem alkohola i kokaina pilotira putničkim avionom od Orlanda do Atlante. U toku leta, dolazi do tehničkih problema koji izazivaju obrušavanje aviona. Vilijem uspijeva da prizemlji letjelicu uz minimalne ljudske žrtve, čime postaje heroj medija.

Međutim, nalaz krvi utvrđuje u kakvom stanju je upravljao avionom, zbog čega dolazi do opsežne istrage. Uz pomoć advokata Hju Langa (Don Čendler), Vilijem pokušava da dokaže svoju lažnu nevinost, dok se istovremeno suočava sa alkoholizmom.

Ako izuzmemo spektakularnu i zastrašujuću uvodnu sekvencu obrušavanja aviona, „Let“ je, prije svega, film o čovjeku i njegovom poroku. Zanimljivo je da se ovdje ne opisuje toliko borba, koliko zarobljenost.

Denzel Vašington je tumačeći pilota ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri, a treba istaći i besprekornu režiju Roberta Zemekisa

Svi sitni rituali koji čine dan jednog alkoholičara, sva obećanja, ponavljanja i laži koje on izgovara samom sebi i drugima, ovdje su predstavljeni sa takvom psihološkom tananošću da se „Let“ može posmatrati kao studija o ovoj bolesti.

Slično kao u djelu „Oslo, 31. avgust“ (Žoakim Trir, 2011), i ovdje se precizno analizira začarani krug u kome se zavisnik nalazi, a iz koga ne može da izađe. Iako se film, kroz odnos sa ocem i porodičnim problemima, labavo dohvata uzroka koji su doveli do Vitakerovog stanja, alkoholizam se prikazuje kao posljedica koja vremenom nadraste svaki uzrok koji je izazvao.

Dramski gledano, jedan od osnovnih motiva u fimu je pad. Jedan pad se odnosi na rušenje aviona, a drugi je simbolički i opisuje zavisnost od alkohola. Tek kada vidimo način na koji Vilijem balansira događajima u haotičnom privatnom životu, postaje jasno da je prostor zapaljene letjelice prirodno, psihološko stanje u kome obitava.

Tako njegov mir u ključnim trenucima obrušavanja nije mir čovjeka fokusiranog na posao, već mir nekoga ko se godinama svjesno uništava i kome je već dugo svejedno. Nema glamura u tom uništavanju, već slabosti koju najbolje opisuje izuzetna scena u kojoj, noć prije isljeđivanja, Vilijem poseže za bocom.

Izdići se iz stanja apatije ravno je čudu, pa film, zbog toga, čuda i nudi: tokom obrušavanja, krilo aviona ruši zvonik crkve; kopilot odbija da svjedoči protiv Vilijema zato što, kao vjernik, smatra da je preživljavanje putnika „čin Boga“; a u istom periodu kada se bori protiv svoje zavisnosti za koju javnost ne zna, pilot slučajno upoznaje Nikol (Keli Rajli) koja ima problem sa heroinom.

Kad se sve uzme u obzir, „Let“ je domaći zadatak na temu kako snimiti uspješnu bioskopsku dramu

Ono gdje film ne uspjeva da održi kvalitet je porodična pozadina priče. Iako je scenarista Džon Gejtins gotovo punu deceniju pisao ovaj film, odnos Vitakera i njegove žene djeluje potpuno neprirodno, kao i posljednja scena u kojoj sin dolazi sa patetičnom, avio verzijom sastava „Kako sam proveo ljetnji raspust“.

Ovaj holivudski završetak je potpuno suvišan u djelu koje je u svim ostalim scenama besprekorno realno i ne podilazi publici. Takođe, Vilijemovo ponašanje u sudnici na kraju je prikazano kao motivisano odnosom koji je imao sa stjuardesom Katerinom Markez (Nadin Velaskez), međutim njihova veza do tada nije tretirana kao nešto više od usputne afere. Iako se izjava u sudnici može pravdati iz ugla da mu je, jednostavno, dosta laži, čini se da je razrješenje filma iznenađujuće taman kao što je bio i pad aviona.

Jasno je da film sa ovakvom pričom potpuno počiva na glavnom junaku. Denzel Vašington je tumačeći pilota ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri, a treba istaći i besprekornu režiju Roberta Zemekisa (serijal „Povratak u budućnost“, „Forest Gamp“) koji se nakon godina snimanja animiranih 3D filmova, konačno vratio igranoj formi.

Kad se sve uzme u obzir, „Let“ je domaći zadatak na temu kako snimiti uspješnu bioskopsku dramu, odnosno film koji će biti dovoljno spektakularan da privuče ljubitelje trilera ili akcije, ali zarad toga neće žrtvovati žanrovsku pripadnost.

Kako je za holivudske režisere postizanje ove ravnoteže veća misterija i od upravljanja zapaljenim avionima, film svakako zaslužuje preporuku.

Konačna ocjena: 8/10.

Galerija

Preporučujemo za Vas