PISMO IZ PARIZA

Pol Oster u Liru o opsesivnim temama: Što znači biti živ?

Opasno je biti krut u mišljenju. Ali je isto tako opasno biti suviše popustljiv. Divim se onima koji imaju hrabrosti da povremeno promijene mišljenje o stvarima i ljudima. To je je prava snaga
0 komentar(a)
Ažurirano: 16.03.2013. 15:46h

(Nastavak iz prošlog broja - Pol Oster: Umjetnici su ljudi kojima svijet nije dovoljan )

Pol Oster je napisao dvadesetak romana koji su prevedeni na preko četrdeset jezika i odavno je stekao svjetsku slavu. Smatra se za najdarovitijeg američkog pisca svoje generacije. Kao i Montenj u filozofiji, tako Oster literaturi namjenjuje ulogu onoga što nas uči kako da živimo.

U razgovoru sa Fransoa Binelom, glavnim urednikom slavnog časopisa Lire, Oster priča o svojim opsesivnim temama, pisanju i životu...

Vjerujete li u inspiraciju?

- Ne, ja vjerujem u nesvjesno. To je moj vodič. Ali da bismo našli nešto u sebi, u nesvjesnom, treba biti u izvjesnom duhovnom stanju: treba biti otvoren i bez predrasuda. Tako dozvoljavamo stvarima da se pojave. Kad pišemo treba da dopustimo stvarima da se dogode, da se nikad ne cenzurišemo: ne treba, nemamo pravo sebe da cenzurišemo. Najzad, treba znati zaustaviti se. Hoću da kažem da kada radim na nekoj knjizi i kad sam završio moj dan pisanja, uradim sve što je moguće da preostali dio dana više ne mislim na to. Ako mnogo radimo, počinjemo da se sušimo.

Nikad ne radim u kući, nego u malom studiju na nekoliko minuta hoda. Dakle, kad se vraćam kući, zatvorim vrata za sobom i trudim se da zaboravim sve što sam napisao. Vraćam se pravom životu. Šta ćemo da spremimo za večeru Siri i ja? Da li ćemo gledati neki film ili ćemo izaći ili ići da se vidimo sa prijateljima ili malo u kupovinu, ili bilo šta drugo? Često mi se dogodi da izađem iz studija, gdje pišem cio dan sa nekim neriješenim problemom. Vraćam se, živim, spavam, budim se izjutra, idem pješice do studija i tu shvatam kako da riješim jučerašnji problem.

To se dogodilo tokom sna. Bolje je ne siliti sebe i dopustiti da se nešto samo riješi. Da bih mogao pisati ja vjerujem u to. Kad pišem neku knjigu ne mogu vam opisati u kakvom se fizičkom stanju nalazim: to je kao da mi je cijelo tijelo otvorena rana... Toliko smo otvoreni za sve što se događa, na ulici, na nebu, svuda oko nas i sve to stavljamo u knjigu koja je u toku pisanja. Knjiga je takođe i neka vrsta improvizacije. Veoma čudno, zar ne?

Da li su neki romani bili teži za pisanje, ostavivši tragove ili ožiljke dublje od drugih?

- To je odlično pitanje. Kad sam bio mlad, to jest između 19. i 22. godine, pokušao sam da napišem dva-tri romana, ali u to doba nisam imao kapaciteta da napišem vrlo ambiciozne stvari koje sam želio. Mislim da imam oko hiljadu strana nedvršene proze. I ti nedovršeni romani su začeci romana koje sam napisao petnaest godina kasnije: Mjesečeva palata, Putovanje Ane Blum i Kristalni grad. Te tri knjige su bile zamišljene kad sam bio mlad ali nisam bio u stanju da ih napišem. Ali mislim da to vrijeme frustacije nije izgubljeno. Bilo je to učenje zanata koji sam vodio u tišini i niko nije vidio da to radim.

Koji je oblik umjetnosti koji vam dozvoljava da najbolje izrazite ono što nosite u sebi?

- Pisanje, svakako. Ja sam pisac koji voli sve načine na koji se priča neka priča i film je jedan od tih načina. Najbolji filmovi su isto toliko dobri i važni koliko i dobre knjige.

Koji su to najbolji filmovi?

- Tokio Story Ozua i Renoarova Velika iluzija, to su filmovi velikog humanizma koji pomalo liče na duh velikih romansijera kraja XIX i početka XX vijeka. Ako je velika većina filmova zabavna, velika većina knjiga je takođe zabavna. Na najvišem nivou treba prihvatiti da su film i literatura skoro ista stvar.

Nije li Dim već bio djelo sa autobiografskim obilježjem?

- U njemu srećemo pisca po imenu Pol Bendžamin. To je bio pseudonim pod kojim sam objavio moju prvu knjigu, krimić, napisanu za novac krajem sedamdesetih godina. Ali Bendžamin je takođe moje ime. Ja se zovem Pol Bandžamin Oster. Film je bio porudžbina: Njujork tajms mi je tražio priču za Božić, a Vejn Vang je zatražio da od toga napavi film.

Po vama koja je uloga pisca?

- U svakom slučaju nije da teoretiše. Nikada. Romansijer nije filozof. Što ga u svakom slučaju ne sprečava da razmišlja. Pročitao sam mnogo filozofije, ali neću da pišem filozofske knjige. Ja samo pokušavam da pokažem, da učinim da se osjeti šta znači biti živ. Eto to je moja misija kao pisca. Ništa više. Život je istovremeno fantastičan i strašan, i moj zadatak je da uhvatim te momente.

Da li ste čitač biografija pisaca?

- Da, veoma volim da čitam tu vrstu knjiga. I primjećujem da je prvi dio knjige uvijek zanimljiviji od drugog. Djetinjstvo. Mladost. Prije nego pisac ili pjesnik postanu ono što jesu. To je ono što me najviše zanima.

Kakav je vaš odnos prema istini?

- Totalan. Kad je pričao o svom životu, Ruso je izmišljao. A ja ne. Naprotiv. Treba biti što je moguće blizu uspomena i jasno reći ono što se zaboravilo. I čega se ne sjećamo.

Čim pišemo o sebi i svojim bliskima postavlja se pitanje izdaje. Dokle sebi dozvoljavate da idete? Jedna rođaka vas napada što otkrivate porodične tajne...

- To je veoma teško pitanje. Ja u Zimskoj hronici ne dajem neka imena. Ja sam podsjetio u Otkrivanju samoće na ubistvo iz 1919. kada je moja baba ubila mog djedu pištoljem. To je bila porodična tajna. Ali postojala je javna arhiva o tom događaju: to je bilo u svim novinama toga doba! Moji nisu htjeli o tome da govore. Ali to je ipak postojalo. Dogodilo se upravo kako to ja pripovijedam i ništa nisam izmislio. Da li je to izdaja? To sam napisao 1979, šezdeset godina poslije događaja. Mislio sam da poslije toliko godina imam pravo da o tome govorim. Da je to bio dovoljan razmak da se ljudi ne osjete uvrijeđenim.

Da li ste nostalgični?

- U odnosu na šta? Na djetinjstva? Ne, ne baš mnogo. Ono što je prošlo, izgubljeno je.

Ali što više staram, sve više mislim na moju mladost. Fasciniraju me prvine. Prvi put kad sam vozio bicikl, prvi put kad sam naučio da vežem vezice... To je sticanje nezavisnosti, samokonstrukcija. Upravo sam završio buduću knjigu koja se zove Odnos s unutrašnjošću. To je neka vrsta pratnera ovoj knjizi. To je priča ne o mom tijelu nego o formiranju mojih ideja, o duhovnoj i intelektualnoj avanturi koju sam vodio kad sam bio mlađi. U njoj pripovijedam kako sam se sa šest godina osjetio najsrećnijim u životu, jer sam otkrio da mogu da se oblačim sam, da zavežem vezice sam, i da sam, dakle, bio samostalan. Prije toga sam samo bio. A poslije toga sam znao da postojim a to je velika razlika!

Koliko puta ste se predali?

- Vrlo mnogo puta. Treba promijeniti mišljenje. Opasno je biti krut u mišljenju. Ali je isto tako opasno biti suviše popustljiv. Divim se onima koji imaju hrabrosti da povremeno promijene mišljenje o stvarima i ljudima. To je je prava snaga.

Preporučujemo za Vas