Na proljeće 1988. Nigel Lawson, kancelar blagajne u vladi Gvozdene dame Margaret Thatcher, smanjio je poresku stopu na dohodak fizičkih lica sa 60 na 40 odsto. Laburisti, socijalisti i većina građana gledala je na ovaj potez kao na nepravdu koja će produbiti postojeće klasne razlike.
Njihova predviđanja su se obistinila. Treći uzastopni mandat torijevaca obilježilo je povećanje prihoda bogatih a smanjenje siromašnih, što je, uz druge ekonomske probleme, bio jedan od glavnih uzročnika odlaska Thatcherove s mjesta premijera dvije godine kasnije.
U Crnoj Gori je trenutno na snazi poreska politika pored koje i Lawsonov model liči na socijalistički. Stope na profit preduzeća i na dohodak fizičkih lica jedne su od najnižih u Evropi (25, odnosno 9 odsto). Čak je i novi krizni porez - kojim se za dodatnih 15 odsto oporezuje razlika između prosječnog i oporezovanog iznadprosječnog primanja, a koji se, od strane Vlade i nekih sindikalnih udruženja, bestidno predstavlja kao rješenje gorućih socijalnih problema - samo varijanta linearnog (iliti proporcionalnog) oporezivanja koje čini da, u relativnom smislu, bogati i dobar dio siromašnih plaćaju isto. Uz sve to, jaz između bogatih i siromašnih u današnjoj Crnoj Gori je mnogo veći od onog u Britaniji u 80-tim.
Iako se tačerijanski i crnogorski neoliberalizam razlikuju u nekim politikama koje sprovode (ovaj crnogorski je, bez sumnje, veći katolik od pape), oba se brane identičnim argumentima. Često čujemo da bogati zaslužuju ili imaju posebna prava na svoje bogatstvo jer su ga zaradili svojim radom i trudom. Nekoliko je važnih argumenata koji razrađuju tu tvrdnju i o njima sam govorio i kritikovao ih u prethodna dva članka.
Argument iz podsticaja
Pored argumenata ovog tipa, postoji još jedan popularniji argument u prilog niskim porezima. Po tom argumentu, boljestojeći su motivisani da rade i zarađuju visinom prihoda koje ostvaruju. Pod pritiskom visokih poreza, smanjuju se podsticaji za rad, što dovodi do manje produktivnosti talentovanih boljestojećih građana. Kako se njihova smanjena produktivnost negativno odražava i na dohodak lošestojećih, u interesu je svih, pa i lošestojećih, da porezi budi niski a stopa linearna. Ovaj argument se često naziva argument iz podsticaja (eng. the incentive argument). U ovom tekstu želim da pokažem žašto je argument iz podsticaja neodrživ.
Razmotrite opravdanje smanjenja poreske stope po Lawsonovom modelu, sa 60 na 40 odsto od poreske osnovice. Argument bi tada glasio:
1. Ekonomske nejednakosti su opravdane samo ako idu u prilog poboljšanju materijalnog položaja lošestojećih građana.
2. Boljestojeći su podstaknuti da rade i proizvode više ako je poreska stopa 40 nego ako je 60 odsto.
3. Kada boljestojeći rade i proizvode više materijalni položaj lošestojećih se poboljšava.
Dakle, poreska stopa od 40 odsto je opravdana.
Prva premisa ovog argumenta je normativna i njen duh je ljevičarski (ona je ništa do tkz. princip razlike kojeg John Rawls i ostali lijevi liberali smatraju kriterijumom pravednosti distributivnih politika). Desničari stoga ne moraju nužno vjerovati da je ova premisa istinita. Primjerice, za libertarijance, poput Roberta Nozicka, tržišna utakmica koja pogoršava položaj lošestojećih nije nepravedna ukoliko je profit boljestojećih posljedica dobrovoljnog prenosa (kupovine, prodaje) legitimno prisvojenih dobara između učesnika te utakmice (kritiku Nozickovih argumenata dao sam u prethodnom tekstu).
Branioci argumenta iz podsticaja ipak pretpostavljaju uslovnu istinitost prve premise. Oni žele da kažu je da je pozicija ljevice nestabilna. Ukoliko druga i treća premisa stoje, ljevičari ne mogu, u isto vrijeme, tražiti povećanje poreske stope i smatrati da su ekonomske nejednakosti u redu ukoliko vode boljitku lošestojećih. To je glavni razlog zašto je argument iz podsticaja toliko uticajan.
Boljestojeći bi radili isto i sa pet puta većim porezom
Druga i treća premisa su empirijskog karaktera. Da li je tačno da će, s povećanjem poreske stope, produktivniji građani raditi manje i obratno? Desničarima se pozitivan odgovor čini očiglednim. To je i osnovna tema distopijskog romana i svojevrsne Biblije libertarijanizma Atlas je slegnuo ramenima (Atlas Shrugged), američke spisateljice Ayn Rand. Vrhunac romana je generalni štrajk u koji stupaju preduzetnici, pronalazači i ostali produktivni građani SAD, predvođeni inžinjerom i filozofom Johnom Galtom, kako bi odgovorili na intervencionističku politiku vlade i privredu doveli do kolapsa. Istina, ipak, izgleda drugačije. Produktivnost zavisi od niza činilaca, a visina poreza je samo jedan od njih. Premda su novčani podsticaji bitni, neki ljudi rade nezavisno od visine neto prihoda zato što uživaju u svom poslu ili ga vrednuju na poseban način.
Štaviše, efekat poreza na produktivnost je dvojak (tkz. efekat suptitucije i efekat dohotka). S jedne strane, viši porez smanjuje oportunitetni trošak dokolice, pa neki građani rade manje. Takav trend je vidljiviji kada je porez izrazito visok (npr. nedavna Depardieuova promjena državljanstva pod pritiskom stope od 75 odsto). S druge strane, kako viši porez snižava dohodak, „kupovna moć“ dokolice opada. To podstiče neke građane da rade više nego što bi radili kada bi porez bio niži. Koliki je broj jednih a koliki drugih građana i koji je od dva efekta dominantniji nemoguće je reći a ne uzeti u obzir društveni kontekst u kome se neka poreska stopa primjenjuje. Ipak, malo je vjerovatno da produktivniji boljestojeći građani Crne Gore ne bi radili isto kada bi porez na dohodak bio i petostruko veći od sadašnjeg.
Treća premisa je tkz. ekonomija prelivanja (eng. trickle-down economics), jedna od standardnih dogmi neoliberalizma. Ekonomija prelivanja se u stvari sastoji od dvije tvrdnje. Prva je da, ako bogatima date veći dio društvenog kolača, oni će praviti sve veći i veći kolač. Druga je da će se veće bogatstvo u rukama onih s vrha društvene ljestvice, poslije nekog vremena, nužno preliti onima s dna te ljestvice (kroz investicije, nove poslove, itd.). Imamo razloga za sumnju u obje tvrdnje. Prvo, po statistici Svjetske banke, ekonomski rast per capita u svijetu tokom 60-tih i 70-tih bio je 3 odsto, da bi tokom 80-tih, dekade neoliberalizma, pao na 1,4 odsto. Objašnjenje je jednostavno: bogati povećavaju opšte bogatstvo ako investiraju više nego ranije; hoće li ili ne to uraditi je na njima a ne na sistemu da odluči. Drugo, čak i kada se kolač uvećava, ako je tržište neregulisano, nema garancije da će siromašni dobiti išta više od mrvica. Za ovo nema boljeg primjera od eksponencijalnog rasta prihoda uskog kruga najbogatijih građana SAD (čuvenih “1 odsto“) s kraja 70-tih naovamo. U sistemu neregulisanog tržišta, dakle, bogatstvo se preliva ali ne na siromašnoga.
Neću nije opravdanje ako mogu
Kako su druga i treća premisa netačne, argument iz podsticaja je neodrživ. Međutim, tu nije kraj problema s njime. Britanski marksistički filozof Gerald Allan Cohen iznio je snažne primjedbe protiv same forme argumenta iz podsticaja (najvažniji Cohenovi radovi na tu temu su u kolekciji eseja Ako ste egalitarijanac, kako ste toliko bogati? (If You're an Egalitarian, How Come You're So Rich?, 2000) i knjizi Spasavanje pravde i jednakosti (Rescuing Justice and Equality, 2008), obije u izdanju Harvard University Pressa). Cohen smatra da je razlog za prividnu uspješnost ovog argumenta u činjenici da se on obično predstavlja u trećem licu. Takva impersonalna forma prikriva određene nedostatke samog argumenta. Čim isti argument predstavimo u prvom licu, Cohen tvrdi, uvidjećemo te nedostatke.
Cohen ima u vidu u logici znan fenomen da valjanost jednog argumenta može zavisiti od toga je li izrečen u impersonalnoj ili interpersonalnoj formi. Cohen daje dramatičan ali slikovit primjer argumenta za plaćanje otkupa otetog djeteta:
1. Djeca trebaju da budu sa svojim roditeljima.
2. Otmičar neće vratiti dijete roditeljima osim ako mu oni ne plate traženu sumu.
Dakle, roditelji trebaju da plate traženu sumu otmičaru.
Ovaj argument ima impersonalnu formu i strukturom podsjeća na argument iz podsticaja (prva premisa je normativna, druga deskriptivna). Argument izgleda valjan upravo jer je problematična deskriptivna premisa predstavljena u trećem licu. Zamislite da, saznavši vijest o ovoj otmici, vi i ja raspravljamo treba li roditelji da plate otkup ili ne.
Ja tvrdim da ne treba kuražiti otmičare povinujući se njihovim prijetnjama a vi da roditelji nemaju izbora jer ne smiju rizikovati život djeteta. Da bi ste naglasili vaš stav kažete mi argument od gore. U tom kontekstu, vaš argument zvuči ubjedljivo. Zamislite sada da sam ja otmičar i da razgovaram sa uplašenim roditeljima, ponavljajući identičan argument ali u interpersonalnoj formi:
1. Djeca trebaju da budu sa svojim roditeljima.
2. Neću vam vratiti dijete, osim ako mi ne platite traženu sumu.
Dakle, trebate da mi platite.
Argument više nije ubjedljiv. Razlog za to je u činjenici da istinitost druge premise zavisi od mene samog. Ja sam taj koji, ako hoće, može vratiti dijete roditeljima. Nemoguće je opravdati se govoreći da neću to da učinim jer je očigledno da to mogu da učinim.
Rasprava bogatih i siromašnih
Cohen tvrdi da argument iz podsticaja pati od istog problema. Argument zvuči ubjedljivo u formi u kojoj je predstavljen na početku teksta. Zamislite sada da grupa siromašnih i grupa bogatih građana Crne Gore raspravlja o pravednosti niskih poreza. Bogati kažu siromašnima:
1. Ekonomske nejednakosti su opravdane samo ako idu u prilog poboljšanju materijalnog položaja lošestojećih građana.
2. Ako je poreska stopa više od 9 odsto, radićemo i proizvoditi mnogo manje.
3. Kada boljestojeći rade i proizvode više materijalni položaj lošestojećih se poboljšava.
Dakle, poreska stopa od 9 odsto je opravdana.
Istinitost druge premise zavisi od samih bogatih. Cohenova poenta je da nije dovoljno da bogati kažu da će raditi manje. Bogati moraju da se opravdaju dajući prihvatljive razloge zašto ne mogu da rade isto kada je stopa 9 i kada je 60 odsto. Kako bi to opravdanje glasilo? Ne mogu da rade jer će imati manje novca za dokolicu? Jer visok porez ne poštuje njihov rad? Pred gladnim i ubogim takva opravdanja su licemjerna.
Argumenti o redistribuciji i drugim javnim politikama, Cohen kaže, moraju proći interpersonalni test, tj. test opravdanja prema članovima društva koje argument dotiče. Argument iz podsticaja ne prolazi taj test. Kako smo ranije vidjeli, i u impersonalnoj formi argument ne drži vodu. Zato nema razloga da smatramo da je progresivno oporezivanje nepravedno. Promijenom poreske politike u Crnoj Gori napravili bi pravedan i civilizacijski iskorak.
Bonus video:
