PISMO IZ PARIZA

Pol Oster: Umjetnici su ljudi kojima svijet nije dovoljan

"Pokušajmo da upotrijebimo naše rane da bismo vratili nešto ovom svijetu koji nas nimalo nije štedio"
220 pregleda 1 komentar(a)
Pol Oster, Foto: Toptenbooks.net
Pol Oster, Foto: Toptenbooks.net
Ažurirano: 10.03.2013. 11:03h

Pol Oster i Amos Oz, dva strana pisca sa dvije strane svijeta, veoma cijenjena u Francuskoj, kao da su se dogovorili da u isto vrijeme objave svoje knjige u Parizu. Prošle nedjelje prikazali smo Ozovu priču, a ove ćemo Pola Ostera.

Poslije dvadesetak romana (Stakleni grad, Leviatan, Mr Vertigo, Crvena biljeležnica, Slučajna muzika, Moon Palace, Njujorška trilogija, Knjiga iluzija, Čovjek u mraku...), Pol Oster (1947) se odlučio da napiše jednu vrstu autobiografije koju je nazvao Zimska hronika.

Sam naslov je indikacija životnog doba u koje je dospio pisac i koje on nije htio da propusti u memoarskom izrazu. Nije to ni ispovijedanje ni svođenje računa. Taj veliki ljubitelj filma ovdje je napravio scenario svoje biografije i pred nama defiluju velikom brzinom scene iz njegovog života.

Nije propustio da pomene da za čast – ne postoji izvinjenje

Priča teče kao da se sam Oster nalazi pred nekim ko mu se obraća sa „ti“ i pripovijeda mu sve što mu se dogodilo. Priča nije hronološka, ali je vjerovatno u njoj izložen najveći dio života.

Rođen je kao Amerikanac, ali od roditelja Jevreja koji su se doselili iz Istočne Evrope. Strastveno je volio i još voli bejzbol. Opširno govori o boravku u Francuskoj gdje je došao sa 19 godina da bi upisao filmsku školu, od koje odustaje jer je bilo komplikovano da ispuni formulare.

Ipak, ostao je u Parizu tri i po godine (kao i Vargas Ljosa), koje su bile presudne za buduću spisateljsku karijeru. Da bi se izdržavao radio je na radiju i prevodio velike francuske pjesnike, ali i Beketa, Malarmea, Sartra, Žuvea, Bonfoa, Žakotea... pa je imao prilike da se srijeće sa njima i to mu je otvorilo velika vrata u francuski kulturni život.

Objavio je veliku Antologiju francuske poezije XX vijeka. Izrazito naklonjen galantnim avanturama slijede opisi bijednih studentskih soba i susreta u njima. Po povratku u Njujork ženi se i opet ređa opise velikog broja stanova i seljenja.

Prvi brak propada, ali ostaje sin. Nastaje duži period opšteg fizičkog i psihičkog lutanja. Sve dok nije sreo svoju veliku ljubav – spisateljicu Siri Hustved, koja iz osnova mijenja njegov život i kojoj ne može da se nadivi što joj je ostao vjeran i poslije 30 godina braka.

U svakom slučaju, Pol Oster je jedan od pisaca koji su u Parizu – i više nego omiljeni

Slijede opisi porođaja, udesa, bolesti, smrti, idiličnih boravaka u ljetnjikovcu. Nije propustio da pomene da za čast – ne postoji izvinjenje. Kad slika svoj cjelokupni portret ne štedi se i priznaje da jede bilo šta, pije suviše i dalje puši.

Kad pretjera u bilo kom smislu tijelo mu skreće pažnju i razboli se. Na kraju knjige Oster obilazi Bergen-Belsen gdje nailazi na pločicu gdje piše da je tu sahranjeno pedeset hiljada ruskih vojnika. Doživljava šok pri samoj pomisli na tu cifru i čuje kako „zemlja urliče“.

„Pitaš se: koliko ti jutara još ostaje? Ušao si u zimu tvoga života.“ Ova knjiga je prvi dio jedne cjeline, a u drugom dijelu će biti riječi o životu pisca.

U svakom slučaju, Pol Oster je jedan od pisaca koji su u Parizu – i više nego omiljeni. Svaki novi prevod razlog je za medijsku kampanju posvećenu američkom piscu.

Fransoa Binel, glavni urednik slavnog časopisa Lire (Čitati), razgovarao je sa Osterom, povodom francuskog prevoda njegove „Zimske hronike“. Binel je inače poznat i po televizijskim književnim emisijama koje prikazuje svakog četvrtka uveče i koji se smatra kao dostojan nasljednik slavnog televizijskog autora Bernara Pivoa. Prenosimo dio razgovora sa Osterom.

Zimska hronika je vrlo čudna knjiga, da li je to autobiografija?

"Ne, ne baš tako. Ni autobigrafija niti memoari. Nije to ni povijest. To je književno djelo. Ono je sastavljeno od autobiografskih djelova sa strukturom muzičkog djela. Knjiga se kreće kroz razne godine. U jednom fragmentu imam četiri godine, a u drugom šezdeset".

Izabrali ste drugo lice jednine - „ti“. Zašto?

-"...Vjerovatno zato što sam htio da podijelim ovu novu knjigu sa čitaocem. Treba reći da se ja ne zanimam za sebe: nije to tema koja me fascinira, daleko od toga. Ja dobro poznajem svoju istoriju – barem stvari kojih mogu da se sjetim.

"Osjećam da naš život zavisi prije svega od tijela"

Htio sam da napišem knjigu o tome šta znači biti ljudsko biće. O osjećanju života. Zato pišem o nezgodama, povredama, otkrivanju seksualnog života. Nadam se da to o čemu govorim može da potakne lična razmišljanja koja bi izazivala lične uspomene. “Ti“ upliće čitaoca na snažan način i dozvoljava mu da misli o svom životu".

Velika tema ove knjige je i tijelo: način na koji naše ideje i ljubavi prolaze kroz nas. Zašto tijelo zauzima tako važno mjesto?

"Osjećam da naš život zavisi prije svega od tijela. Naravno da mi razmišljamo, ali naše misli ne dolaze niotkuda, one izbijaju iz “mene fizičkog“, iz našeg tijela. Nikada nisam pročitao knjigu kao što je ova: ne znam da li je ovo dobra ili loša knjiga, ali to je drugačiji način da se posmatraju stvari.

Ja vidim život ovako: mi smo ušli u jedno tijelo, sve počinje sa našim tijelom i sve će se završiti kad naše tijelo umre. Mi smo naša tijela".

Postoje takođe i fizička zadovoljstva?

"Da, takođe. Vidite sve počinje od tijela. Dugo sam vjerovao da je seksualnost najveće zadovoljstvo koje postoji za tijelo".

Vi pokušavate da prodrete u tajnu ljubavne privlačnosti. Ko tu odlučuje: tijelo ili duh?

"A! Oboje... Privlačnost prema drugoj osobi je vrlo teško objasniti. To stvarno niko ne razumije. Ali kad vidiš jednu ženu koja je u tvojim očima lijepa, odjednom se pojavi privlačnost. Možda je zbog načina na koji se ta osoba kreće, sliježe ramenima, mršti obrve...

Svi ti mali gestovi mogu biti tako primamljivi i šarmantni. Ljepota? Ne, ljepota možda ne igra ulogu. Svakog dana viđamo velike ljepotice i nemamo nikakve seksualne privlačnosti za te ljepotice. Mislim da sve počinje od pogleda. Što znači od tijela.

Dakle, nešto fizičko je na početku. Ali pogled je takođe duša koja izlazi iz tijela putem očiju. Ako treba otvoreno da se izrazimo, podsjetimo samo da su oči dio... tijela".

Vi pišete: “Jedan od najfantastičnijih i najsrećnijih momenata u mom životu bio je dan u Parizu kada sam se kao mlad student, bez pare, našao u naručju jedne prostitutke koja mi je recitovala Bodlera.“

"Bila je to mlada prekrasna žena, gola na krevetu, toliko lijepa, koja odjednom počinje da recituje jednu Bodlerovu pjesmu sa puno osjaćanja i smisla. To je zaista bio jedan od najljepših momenata u mom životu! Ništa ne izmišljam. Zašto bih izmišljao nešto tako? Bilo bi smiješno.

Kad jedan pisac počinje da piše jednu takvu knjigu on treba sebe da primora da bude pošten onoliko koliko je moguće, da se sjeti uspomena što je moguće vjernije i da to jasno kaže. Ja sam nekoliko puta u toj knjizi rekao da ne mogu da se sjetim".

Zašto pišete?

"Da li poznajete američkog pisca specijalistu za sport Reda Smitsa? On je rekao: “Pisati je jednostavno: prerežete sebi vene i krvarite.“ Umjetnici su ljudi kojima svijet nije dovoljan. To su ranjeni ljudi.

Da nije tako zašto bismo se zatvarali u neku sobu da pišemo? Pokušajmo da upotrijebimo naše rane da bismo vratili nešto ovom svijetu koji nas nimalo nije štedio".

Da li vrijeme liječi te rane?

"Ponekad da, ponekad ne".

A pisanje?

"Dugo sam u to vjerovao. Sad znam da to nije slučaj. Napisao sam prvu knjigu Otkrivanje samoće misleći da bi me ona možda mogla izliječiti. Dok sam je pisao osjećao sam da se događalo nešto bolno. Ali kad sam je završio sve je bilo isto, ništa se nije promijenilo".

Da li biste mi mogli reći koji su vas razlozi nagnali da pišete?

"Ne. Znam da sam počeo da čitam ozbiljno vrlo rano, i da sam počeo da pišem vrlo mlad. Bilo mi je devet godina. Pisao sam pjesme i priče strašno loše, pune gluposti i neprijatne čak i za danas. Ali bilo je nešto što sam cijenio u samom činu pisanja. To je bio osjećaj pera po papiru.

O nekim romanima razmišljao sam deset godina prije nego sam mogao napisati ijednu rečenicu

Osjećaj pisanja. Toko sam se osjećao više vezanim za svijet. I u toj povezanosti sa svijetom osjećao sam se bolje. Sa dvanaest godina napisao sam ono što sam nazvao „moj prvi roman“. To je bilo nekih tridesetak stranica.

Dao sam ga mom profesoru kome se to dopalo i on mi je predložio da svakog dana čitam jedan dio u razredu. To je bilo moje prvo iskustvo pisca i čitanja. Ako se đacima sviđalo to što sam napisao, to je bilo osobito zato što ništa nisu radili dok sam ja čitao moje djelo".

Kako pišete?

"Na razne načine. O nekim romanima razmišljao sam deset godina prije nego sam mogao napisati ijednu rečenicu. Drugi su došli za nekoliko mjeseci. Svaki projekat je drugačiji. Nemam metode.

Svaki put kad završim jednu knjigu osjaćam se ispražnjenim i ubijeđen sam da je sa tim gotovo i da nikad više neću pisati. A zatim se nešto postepeno pojavljuje i ja opet želim da pišem".

Šta je to “nešto što se pojavi“?

"Muzika knjige. Čujem je u glavi. To je ton. A kod mene ton kreira junake. Zatim junaci stvaraju situacije. Porijeklo jedne knjige je u muzici tog jezika. Danas, čak i poslije dvadesetak knjiga iza mene, kad počinjem novu knjigu, imam još uvijek utisak da sam početnik, amater. Kao da ništa nisam naučio tokom svih tih godina.

Mandeljštam je osjetio ritam hoda u Danteovom pisanju

Bez sumnje to je zato što je nova knjiga sasvim različita od prethodnih i pošto ranije nisam pisao tu knjigu, treba da se uputim u nju pišući je. Pisanje je za mene vrlo vezano za muziku. I za hod. Znači za ritam tijela. Uostalom, muzika je - ritam tijela.

U činu hoda nalazim ritmove koji mi pomažu da pišem rečenice i paragrafe. Osjećam prvo tu melodiju ili takt, nazovite to kako hoćete - u tijelu. To se zatim pretvori u riječi čim se pero nađe u ruci.

Često citiram onu fantastičnu rečenicu Osipa Mandeljštama: „Pitam se koliko pari cipela je izderao Dante dok je napisao Božanstvenu komediju“. Mandeljštam je osjetio ritam hoda u Danteovom pisanju. Uostalom, kad govorimo o versifikaciji govorimo i o stopi, zar ne?

Imate li muzu?

"Muzu? Možda. Ako imam muzu - to je Siri, moja žena. Siri je centar mog života. Ona mi je spasila život".

Spasila život! Nije li to malo pretjerano?

"Ne, Siri mi je zaista spasila život. Kad sam je sreo. Sigurno. Siri je izmijenila način na koji sam gledao na svijet. Bio sam sam, razveden, tužan, bez ikakve nade. Bez tog susreta, slučajnog, u Njujorku, bez nje ovih zadnjih trideset godina bile bi sasvim drugačije.

Bio sam običan glupak sa ženama, nisam znao šta sam radio, stalno sam donosio glupe odluke. Siri je danas moj prvi čitalac".

Stalno iščitavam Montenja

"Pisac na koga sam mislio dok sam pisao Zimsku hroniku, onaj koji me oduvijek prati kad pišem o mom životu - je Montenj. Montenj je izmislio jedan drugi način razmišljnja. Prvi put, pošto je uzeo sam sebe za temu, on predlaže na privlačan i dubok način, kako da se razumije čovjek. I kakav stil! Koliko energije u prozi!

Imao sam 22 godine kad sam otkrio Rusoove Ispovijesti

Stalno čitam i iščitavam Montenja. Ali pazite, to nije autobiografsko. Ne zaboravite da su to eseji - forma koju je on izmislio uostalom. I Ruso je vrlo zanimljiv. U sasvim različitom registru. Imao sam 22 godine kad sam otkrio Rusoove Ispovijesti.

Ono što me je najviše zadivilo jeste što smo svjesni da on izmišlja, ali ispovijeda tako ružne stvari da smo šokirani: na primjer, kako je napustio svoju djecu... Onaj pasus kad, prolazeći kroz neku šumu, on baca kamen na drvo govoreći sebi kao dijete: „ako pogodim ovo drvo sa ovim kamenom, cio moj život će biti fantastičan“, taj pasus je izuzetan. Da li vam je to poznato?

Ruso baca kamen i promaši, približava se, ponovo baca kamen i opet promaši, pravi još jedan korak, baca kamen i opet promaši. Sve dok se ne približi do samog drveta da može da ga dotakne i tada baci kamen koji, naravno, pogodi drvo i Ruso uzvikuje: “Sada će moj život biti savršen!“

U mom romanu Slučajna muzika jedan junak čita Ispovijesti".

Zanimanje za film

"Uvijek sam obožavao film. Kad mi je bilo dvadeset godina i kad sam došao u Francusku da studiram, mislio sam da želim da postanem filmski reditelj. Pisao sam pjesme, pokušavao da pišem romane i odjednom me je obuzela želja da pravim filmove.

"Sreo sam se s Vejnom Vangom 1991. i napravili smo film Dim 1994. godine"

Htio sam da se upišem u Filmsku školu, ali toliko je bilo komplikovano da se ispune formulari da sam odustao... Tada sam bio vrlo stidljiv. Imao sam prevelikih teškoća da govorim pred drugima. Ako bi u nekoj sali bilo više od dvije osobe, ja sam postajao nijem.

Tada sam pomislio da film nije za mene. Kako bih mogao da upravljam filmskim platoom? Kako bih se obraćao ljudima pred filmskom ekipom? Znači napustio sam tu ideju. Ali moje zanimanje za film se nije smanjilo.

Kad sam počeo da objavljujem romane, filmski reditelji su došli k meni da mi traže da sarađujem na tom ili tom scenariju. Sreo sam se s Vejnom Vangom 1991. i napravili smo film Dim 1994. godine.

Tada sam otkrio koliko je veliko zadovoljstvo snimanje filma. Ali i kako je to veliki posao. I to još sa ekipom. Za pisca koji je u suštini usamljenik, to je vrlo teško, ali to takođe pruža veliko zadovoljstvo.

Kraj u narednom broj Arta

(Prevela i priredila Branka Bogavac)

Preporučujemo za Vas