KNJIGA ĆE OPSTATI

Kemal Musić: Pisanje je kao građevina

"Sam pojam „knjiga“ je nešto čemu se prilazi sa poštovanjem, sa posebnim osjećanjem za uzvišenost"
136 pregleda 0 komentar(a)
Kemal Pusić, Foto: Beća Čoković
Kemal Pusić, Foto: Beća Čoković
Ažurirano: 27.03.2019. 20:39h

Kemal Musić, bjelopoljski pisac, objavio je nekoliko knjiga priča među kojima su „Zasjeda“, „Luda kuća“, „Kad su vukovi gladni biće oštra zima“ i roman „Žig“. Dobitnik je nagrada „Odzivi“, „Avdo Međedović“, „Boško Pušonjić“ i Nagrade Društva crnogorskih novinara Crne Gore za knjigu reportaža.

"Još u prvoj mojoj knjizi „Zasjeda“, imao sam priča koje nagovještavaju roman „Žig“

Zastupljen je u čitanci za šesti razred u Crnoj Gori i Studijskom programu bosanskog jezika i bošnjačke književnosti Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, antologijama i izborima proze. Priče su mu prevođene na francuski jezik. Član je Savjeta JU „Ratkovićeve večeri poezije“.

"Ne kaže se uzalud da onaj ko napiše knjigu, kao da je kuću napravio. Sam pojam „knjiga“ je nešto čemu se prilazi sa poštovanjem, sa posebnim osjećanjem za uzvišenost. Makar bi tako trebalo da bude. No to često nije tako, pogotovo otkada imamo masmedije...

Njihovom pojavom knjiga u fizičkom smislu kod mlađih generacija nije više neophodna, iako sam ubijeđen da će opstati. Sa druge strane, knjige su danas veoma lijepo tehnički i estetski opremljene", priča za „Vijesti“ Kemal Musić, književnik iz Bijelog Polja.

Šta Vas je inspirisalo da napišete roman „Žig“?

"Još u prvoj mojoj knjizi „Zasjeda“, imao sam priča koje nagovještavaju roman „Žig“. Kasnije su se takve priče provlačile i kroz druge moje knjige, ali to je bilo, jednostavno, krijumčarenje „teških tema“.

Polazište romana je preljuba i ubistvo, a kasnije me pero povuklo. Na moju sreću sve je krenulo na pravu stranu, i ja to sada ne bih nazvao „eksperimentom“ već književnim postupkom".

Postmodernističko iskustvo je prilično desakralizovalo ono što zovemo „velika tema“. Da li u vremenu „neoavangardizma“ neka tema može da zavrijedi status „nezaobilazna“?

"Nema velikih i malih tema. Nema tema koje su nezaobilazne. Stvar je u postupku".

Da se vratimo na nešto što bismo mogli nazvati „anatomija pisca“. Da li je pisac prije svega dobar čitalac, i koliku ulogu u samom pisanju igra „književna tradicija“?

"Bez kvalitetnog čitanja nema ni dobrog pisanja. Dostupnost biblioteka i knjižara čini nas probirljivim čitaocima i to treba koristiti. Treba birati štivo i umjeti čitati. Inače, ne mrči hartiju. U svemu tome, književna tradicija igra važnu ulogu. Književna tradija je osnova pisca, polazište od kojeg treba što dalje otići".

Ko su Vaši književni uzori?

"Pisac uvijek mora da traži svoj put, svoj izraz, svoj način komunikacije sa auditorijumom. Bez prepoznatljivosti, nema uspjeha u umjetnosti. Ipak, kao što rekoh, bez kvalitetnog čitanja nema ni kvalitetnog pisanja. Zbog toga treba birati štivo i paziti se da vam neki pisac, slučajno, pod kožu ne uđe.

Pismenost u Bijelom Polju ima kontinuitet

U zadnje vrijeme čitam Mo Jana, Kormarka Makartija, Haruki Murakamija, Ljosu, Orhana Pamuka.

Živite i stvarate u Bijelom Polju, gradu mnogih znamenitih stvaralaca. Šta mislite da li to podneblje ima izvjesni stilski specifikum koji mu obezbjeđuje jedno prilično autonomno mjesto u korpusu crnogorske književnosti?

"Bijelo Polje je grad gdje je u 12. vijeku pisano Miroslavljevo jevanđelje. Grad u kojem je Avdo Međedović stvorio ep „Ženidba Smailagić Meha“ od preko 12.000 stihova.

"Jedanput je Ćamil Sijarić rekao da su nagrade mehlem na rani pisca"

Grad iz kojeg potiče Miodrag Bulatović - majstor imaginacije, Ćamil Sijarić - nenadmašni pripovjedač i Risto Ratković „ukleti pjesnik“.

Dakle, pismenost u Bijelom Polju ima kontinuitet. Otuda i književnost pisaca rođenih u Bijelom Polju ima kvalitet i osobenost. Pomenuti pisci su u samom vrhu, ne samo crnogorske, već književnosti ondašnje Jugoslavije. Zbog toga, biti pisac rođen u Bijelom Polju, tvrdim, nosi veliku odgovornost".

Dobitnik ste nekoliko književnih i novinarskih nagrada. Šta znači nagrada za pisca?

"Jedanput je Ćamil Sijarić rekao da su nagrade mehlem na rani pisca. To mi nekako dođe kao opravdanje za ono što sam pisao u knjigama i novinama".