"OSTACI DANA"

Kazuo Išiguro - nevidljivi autor i kontrola sjećanja

"Moj je japanski jezik u suštini neprikladan, zastario, jer to je jezik moje majke iz doba kada žene, na primjer, nisu koristile zamjenicu 'ja'
0 komentar(a)
Kazuo Išiguro, Foto: Guardian.co.uk
Kazuo Išiguro, Foto: Guardian.co.uk
Ažurirano: 23.02.2013. 11:14h

Nisam dugo išla u svoju zemlju. Naišao takav period: ni zbivanja u starom kraju nisam pratila. Uspavao me anestetik domaće, južnoslovenske proizvodnje, bez mirisa i ukusa. Teritoridin. Prisvajanje prava na teritoriju. 'Nemaš ti pojma kako je kod nas. Lako mi je za vas, tamo.'

Nisam se mnogo opirala.

Eto vam je Crna Gora, mislila sam, naša prokleta ljepotica; dižite sa bolesničke postelje, samo pazite da joj, postavljajući je na noge, kičmu potpuno ne slomite.

Terapija za prezimiti

Meni je ostao London – gradurina svačija i ničija podjednako. Želim mu da takav i ostane: otporan na pokušaje prisvajanja, zloupotrebe, slamanja kičme i probadanja srca.

Mada, ponekad nisam sigurna ni u to da će London opstati. Bez jednog takvog centra, ova bi planeta bila drugačija, manje interesantna; iako ponekad zaista ne znam ni šta je to ovdje, u Londonu, toliko dobro. U sličnom se ćorsokaku perspektive zaglavim skoro svake zime.

Ova je zima svuda bila teška; i još je. U gradurini se, od pozne jeseni naovamo, mnogo toga vidno urušilo: pederastični nastupi javnih ličnosti izvučeni su iz starih ladica, mirisi lične nehigijene po gradskom prevozu intenzivirali su se, kao i ljigavost i korupcija u institucijama odgovornim za očuvanje prava ljudi na pristojan život i njegu.

Preko te grupe ugurala sam se na već popunjeni, mada gotovo tajni, razgovor u Blumsberiju sa Kazuom Išigurom

Imam dvije vrste terapije za prezimiti, i naizmjenično ih primjenjujem: prvo se prepustim tmurnoj rutini (rutina štedi energiju): alarm u isto vrijeme, isti sastojci doručka, ista vožnja do škole, šetnja od škole, pisanje, kuvanje, itakodaljisanje; a kada rutina počne da mi ubija duh, izlijećem, naglo, iz svoje komfort-zone, i, prilagođavajući se novonastaloj situaciji, uvijek ponešto naučim – ako ništa drugo, makar kako iskoristiti svoje 'veze i poznanstva' koje napokon stekoh i utvrdih, živeći ovdje.

Mreža mojih veza i poznanstava pruža se od skupine školskih majki srednjeg staleža do mojih Birkbeck pisaca i mentora, pripadnika najboljeg engleskog staleža: akademskih ekscentrika. U ovom uzburkanom Londonariumu, oni su moje amfibije.

Vole i pohode ona samoironična, intimna događanja o kojima se poslije, uz pint-of-pivo, može raspravljati je li vrijedilo. Jesu li, za gotovo nikakve novce, dobili zlatni grumen mudrosti da ga strpaju u džep za biti-ili-ne-biti trenutak?

Distancirani ton

Preko te grupe ugurala sam se na već popunjeni, mada gotovo tajni, razgovor u Blumsberiju sa Kazuom Išigurom, organizovan u okviru susreta sa dobitnicima Man Booker nagrade za književnost.

Kazuo Išiguro jedan je od onih srećnika čijem su pisanju kritičari već od njegovog prvog romana pristupili dobronamjerno - i te svoje dobre namjere sa zadovoljstvom potvrdili – a čije su knjige prevođene, kupovane i čitane po cijeloj planeti, pa pretvorene u filmove što su punili kino dvorane i pobirali nagrade: 'Ostaci dana', recimo; i noviji 'Nikad me ne ostavljaj'.

Kasnije sam otkrila zašto je on simpatičan i mojim vodozemcima: dok bez ikakve gestakulacije govori o sebi i svojim knjigama, Mr. Iš (Ish - sufiks za neodređenost u engleskom jeziku, a.k.a. Išigurov omiljeni nadimak) ostaje elegantno nenametljiv kao i kada piše.

Harumi, moja japanska prijateljica, svoga slavnog zemljaka nije htjela zvati Iš

'Nevidljivog autora' prosječna publika može mnogo duže podnijeti. 'Nevidljivi autor' svoje čitatelje ne napada punokrvnom osobenošću spisateljskog, i ličnog glasa, prisutnog kod Hilari Mantel ili Martina Ejmisa (da se zadržim na Bookerovcima).

Mr. Iš svoj ugao gledanja na život žrtvuje u korist naratora. Takvim je nenapornim, distanciranim tonom ovaj autor, tokom razgovora u Blumsberiju, pobrojao i greške u svojim knjigama, dodavši da ipak ništa ne bi mijenjao za neka nova izdanja jer – tako je razmišljao i pisao u to vrijeme.

Kazuo Išiguro studirao je kreativno pisanje, na Ist Anglia univerzitetu, davno još, kaže, kada se na to gledalo kao na pomodni uvoz, pokušaj imitacije američke 'Radionice pisaca' sa univerziteta u Ajovi.

Harumi, moja japanska prijateljica, svoga slavnog zemljaka nije htjela zvati Iš.

'On je prava banana', rekla je.

Bacih upitan pogled na njenu čašu sa pićem.

"Svaki roman počinjem kreiranjem likova koji mi se na neki način jave: možda sam ih negdje sreo, ili pozajmio od samoga sebe iz rada na prethodnoj knjizi"

'Nije to ništa uvredljivo,' objasnila je Harumi (čije ime znači 'Okean'). 'I ja sam banana, kao i Kazuo, jer oboje smo spolja orijentalci, to jest žuti, a unutra ne sasvim bijeli, ali nešto između.'

Išiguro, rođeni Japanac, autor jednog od najbritanskijih romana svih vremena ('Ostaci dana'), Haruminu je opasku potvrdio i u toku mog kratkog razgovora sa njim, za koji sam se izborila iznenađujući i samu sebe količinom odlučnosti kojom izletjeh iz svoje već pomenute komfort-zone, i ustremih se prema nakratko upražnjenoj stolici pored pisca.

Pisac je ostao pribran i naizgled nije mario što mu nijednu od njegovih knjiga nisam donijela na potpis.

Susret sa likovima

Rođen 1954. u Japanu, Mr. Iš u Englesku je stigao kao petogodišnjak.

'Otac je majku i mene doveo ovdje, navodno zbog posla. Radio je za Okeanografski zavod. Samo na dvije godine, obećao nam je, koliko bude trajalo ispitivanje voda Sjevernog mora. Onda je produžio na još dvije, pa još dvije... Živjeli smo u Gilfordu, nikada potpuno ne uranjajući u engleski mentalitet i način života

Ostali smo posmatrači, iako se, kao porodica, više nismo vratili u Japan. Svo to vrijeme moj otac, okeanograf, nijedanput nije otišao ni blizu okeanu. To mi je uvijek bilo sumnjivo. Često sam ga htio pitati o tom njegovom čudnom poslu okeanografa bez okeana. Ipak, nisam ga pitao.'

"Zaokupljen sam i individualnom i kolektivnom memorijom; borbom pojedinaca, ali i cijelih država, da kontrolišu sjećanja"

Izgleda se da su baš takvi ljudi, oni koji se u pravom trenutku ne usude postaviti pravo pitanje, glavni likovi njegova dva najpoznatija romana: Stivens, batler u 'Ostacima dana', i Kejti, pripovjedačica-klon u 'Nikad me ne ostavljaj'.

'Da, zaista, sada kada to čujem, zvuči kao dobro opažanje,' rekao je pisac. 'Ipak, nije to bila moja namjera. Svaki roman počinjem kreiranjem likova koji mi se na neki način jave: možda sam ih negdje sreo, ili pozajmio od samoga sebe iz rada na prethodnoj knjizi. Nakon što svakom liku dam biografiju i glas, organizujem svojevrsnu audiciju za naratora. O tome ko dobije glavnu ulogu, zavise stil, put i tema knjige.'

'Postoji li neka velika tema kojom ste zaokupljeni?' pitala sam, vjerujući da bi, ako postoji, to bila obrada svojevrsne hipnoze zatvorenih društava koja polagano umrtvljuju svoje pripadnike.

Odgovor je bio mnogo intimniji.

'Zaokupljen sam težnjom, svojstvenom samo ljudskim bićima, da damo određenu dozu dostojanstva i smisla onome u čemu smo dobri. Ne mora to biti umjetnost. Stivens je bio dobar batler, Kejti dobra njegovateljica.

Oboje su bili ponosni na to, pronašli u tome smisao svog postojanja. Zaokupljen sam i individualnom i kolektivnom memorijom; borbom pojedinaca, ali i cijelih država, da kontrolišu sjećanja.'

Scenarije piše kao i romane, prateći konfrontacije likova koji su prošli audiciju kod pisca

'Hoćete li se u nekoj od sljedećih knjiga, barem sjećanjem, vratiti Japanu?'

'Nisam vam ja nikakav ekspert za Japan,' rekao je pisac. 'Moj je japanski jezik u suštini neprikladan, zastario, jer to je jezik moje majke iz doba kada žene, na primjer, nisu koristile zamjenicu 'ja'.

Taj se jezik 'čuje' ispod mojeg pisanja na engleskom, i zato je možda čitaocima moj stil interesantan, umirujući. A Japan koji ja znam, samo je sjećanje na rano djetinjstvo, sačuvano u mojim prvim pričama i romanima.'

Kazuo Išiguro trenutno piše još jedan scenario. 'Distopijski,' kratko ga je opisao.

Scenarije piše kao i romane, prateći konfrontacije likova koji su prošli audiciju kod pisca. 'Ponekad,' kaže, 'priča teče tako dobro da je ne prekidam od početka do kraja i to bude moja prva ruka. Onda se još dva ili tri puta vratim na materijal dok sve ne uglačam, ali ako su likovi dobri, radnja se ne mijenja.'

Banana i košćela

Nakon 'Najtužnije muzike na svijetu' i 'Bijele kontese', biće to njegov treći scenario.

Bio je pomalo skeptičan oko toga hoće li ovaj zaživjeti.

Ako je on 'banana', pomislih, koja li sam ja metafora: izvana potamnila od londonskog asfalta i čađi, iznutra stvrdnuto srce Mediterana?

'U svijetu filma nikada ne možete biti sasvim sigurni, jer film zavisi od mnogo kreatorskih ega. Scenarija za filmove po mojim romanima 'Ostaci dana' i 'Nikad me ne napuštaj' na kraju cijelog procesa nisam pisao ja, a spomenut sam kao 'izvršni producent'.

Ni dan-danas ne znam što je uopšte posao 'izvršnog producenta'. Uprkos svemu, vjerujem da je budućnost literature u saradnji sa filmom, sa pravljenjem ozbiljnih filmova, što mi se čini da je sada trend u Americi. Takođe, dovršavam i novi roman. Početkom sljedeće godine biće u štampi.'

Izrekao je to sa sjajem u očima, tipičnim za zanatliju ponosnog na svoje umijeće da uvijek iznova daje smisao onome u čemu je dobar.

U znak pozdrava, kratko, bez riječi, naklonismo glave.

Ako je on 'banana', pomislih, koja li sam ja metafora: izvana potamnila od londonskog asfalta i čađi, iznutra stvrdnuto srce Mediterana?

Na pamet mi pade samo – košćela. Luda košćela iz jednog podgoričkog dvorišta, na čijim su se granama vječito luftirale jakne, staze i tepisi; i za koju ne uspijevam pronaći engleski naziv.

Preporučujemo za Vas