ARHITEKTURA

Bloku je nedostajalo ljubavi

Potencijal za uvođenje novog morfološkog elementa - trga - na prostoru između Moskovske ulice i Bloka V - nesumnjivo je postojao - a postojali su i uslovi
72 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 17.02.2013. 10:36h

Svaki kultivirani pejzaž, bilo urbani ili ne, proizvod je dominantnog društvenog ustroja i njemu inherentnog načina proizvodnje prostora, naša neposredna okolina u cijelosti predstavlja primjer složenih odnosa objekta i socijalnih praksi. Iva Marčetić, "Ne trebamo obnavljati, nego (drugačije) proizvoditi", Zarez 348, decembar 2012.

Da me neko pitao, krajem osamdesetih, u ona davna, a samim tim i neuporedivo zabavnija vremena od današnjih - što će se desiti sa titogradskom, tj. prekomoračkom Malom pijacom - kao iz topa bih odgovorio da će biti izbrisana sa lica zemlje - kad-tad - i to iz razloga što će Ulica Vasa Raičkovića - kad-tad - biti produžena u smjeru zapada, tj. ka Bloku V.

Dakle - i bio bih - i ne bih bio u pravu.

Bilo je nečega čudesnog u Ulici Vasa Raičkovića, tada - postojalo je nešto što je neminovno, svom silinom vuklo tu prokletu ulicu dalje ka zapadu, u svijetlu budućnost - i to tačno preko mrske mi Male pijace - pogotovo u smiraj žarkih ljetnjih dana.

Ta ulica je toliko bila zaljubljena u žeženo zlato Sunca na smiraju - da je to bilo nemoguće ne osjetiti.

Bloku su u prvom redu nedostajali centralni sadržaji - prostor između zgrada je bio i ostao nedefinisan - a nedostajala mu je i široka pristupna saobraćajnica, u rangu bulevara

Teško mi je padalo, tada, konkretno, to što moj omiljeni blok nije bio povezan sa gradom na način koji bi dolikovao jednoj takvoj urbanoj cjelini - prvoj i, uvijek treba naglasiti - jedinoj stambenoj cjelini te vrste u Crnoj Gori - i biće da ta moja teška rana nije zacijelila ni do današnjih dana.

A polagao sam iskrene nade u produžetak Ulice Vasa Raičkovića - i to iz vrlo jednostavnog razloga što alternativa za povezivanje Bloka V sa gradom zapravo nije ni postojala - kao što ne postoji ni danas.

Drugovi su izgradnjom Bloka V ispjevali predivnu pjesmu u slavu glavnog grada Crne Gore - ispostaviće se u sam suton svoje višedecenijske vladavine - riječ je, dakle, o labudovoj pjesmi - ali nisu uspjeli da tu pjesmu podignu na nivo svijetle tekovine, odnosno urbanističko-arhitektonskog standarda koji bi svojim kvalitetom i utemeljenošću obavezivao naredne generacije.

Bloku su u prvom redu nedostajali centralni sadržaji - prostor između zgrada je bio i ostao nedefinisan - a nedostajala mu je i široka pristupna saobraćajnica, u rangu bulevara - kojom bi pjesma bila zaokružena za sva vremena.

Bloku je nedostajalo ljubavi - ako se razumijemo.

Dakle, drugovi su imali predivnu melodiju, koja je vukla na Jazz - All That Jazz - imali su i sasvim pristojan tekst (kontekst), nadam se da se slažemo oko toga - ali je puklo negdje na nivou aranžmana, tj. produkcije.

Poslijeratni polet i vitalnost, te imperativi hvatanja priključka sa razvijenim evropskim društvima - u to su vrijeme bile odavno zaboravljene kategorije - i sistem se već nalazio u poodmaklim fazama (birokratskog) okoštavanja

Sa druge strane, nikada mi nije bilo jasno zašto je Blok V značajno pomaknut u smjeru zapada - zašto je preskočen silan prostor između Moskovske ulice i današnjeg Bulevara Džordža Vašingtona - zašto drugovi nisu gradili grad redom - kako i dolikuje odgovornim i savjesnim gradograditeljima komunističke, tj. socijalističke provinijencije.

Kladio bih se da je u ta davna vremena postojala ideja da se na pomenutom, preskočenom prostoru, formira nešto što bi ličilo na novi gradski trg - kao pandan centralnom gradskom trgu - nešto što je definitivno nedostajalo i što i dan-danas nedostaje dijelu grada Prekomorače.

Možda je stanogradnja bila preča - a možda je bilo i teško shvatljivog, ničim opravdanog ustezanja od jakih, širokih i slobodnih poteza.

Izgleda da nije, ukratko, bilo ličnosti od integriteta, poput Vujadina Popovića - koji bi bio sposoban da osmisli, sprovede i realizuje dva ili tri kvalitetna, vezana poteza - a nije bilo, bojim se, ni sistema oličenog u političaru - ili političkoj grupaciji unutar sistema - koja bi svesrdno podržala takve smjele poteze.

Poslijeratni polet i vitalnost, te imperativi hvatanja priključka sa razvijenim evropskim društvima - u to su vrijeme bile odavno zaboravljene kategorije - i sistem se već nalazio u poodmaklim fazama (birokratskog) okoštavanja - što je trend koji je, barem se nadam, uveliko zašao u svoju terminalnu fazu.

Međutim, potencijal za uvođenje novog morfološkog elementa - trga - na prostoru između Moskovske ulice i Bloka V - nesumnjivo je postojao - a postojali su i uslovi - postojao je potencijal za spektakl.

Pogled niz Ulicu Vasa Raičkovića u pravcu zapada, ka mjestu gdje se nalazila Mala pijaca

Sjećam se, na primjer, da je negdje sredinom sedamdesetih taj prazni prostor uz Moskovsku ulicu - tada nije bilo ni pomena o Bloku V, a pogotovo ne o transverzali današnjeg Bulevara Džordža Vašingtona - u pravilnim vremenskim intervalima opsijedao, tj. okupirao luna park, možda i kompletan cirkus.

Luna parka se izvrsno sjećam - za cirkus na toj poziciji nisam baš sasvim siguran - možda je cirkus bio lociran malo sjevernije, ka Malom brdu - a sjećam se i da nam je naša draga učiteljica, koja je živjela u zgradi sa istočne strane Moskovske ulice, iznad Pošte, negdje na trećem ili četvrtom spratu - strogo zabranjivala da se uopšte primičemo luna parku - a komoli što drugo.

Bila je to vrlo surova zabrana. Ne osjetiti užitak u svim atrakcijama koje je nudio luna park - redom - bilo je, naravno, van pameti.

Autodromu - onim autićima za sudaranje - ipak nije bilo moguće odoljeti - čak i po cijenu užasnih sankcija, koje su se, u principu, svodile na pozivanje roditelja u školu

Poslije bi nam, onako u offu, naša draga učiteljica sadistički prebacivala i očiglednu sklonost ka izdaji drugova - što nikako nije bilo u skladu sa kodeksom ponašanja pionira - pogotovo u NOB-u.

Okupatori i domaći izdajnici bi uvijek strijeljali pionire, učesnike NOB-a, koji bi izdali svoje drugove - upozoravala bi učiteljica - mada je bilo sasvim izvjesno da bolje nisu prolazili ni pioniri koji su se hrabro držali - za njih je bila rezervisana polagana smrt u najgorim mukama - ali i vječna slava.

Autodromu - onim autićima za sudaranje - ipak nije bilo moguće odoljeti - čak i po cijenu užasnih sankcija, koje su se, u principu, svodile na pozivanje roditelja u školu - i roditeljske pridike nadahnute konstruktivnom učiteljicinom osudom, tj. smaranjem kojemu su bili podvrgnuti.

Iz ove perspektive mi se čini da je naša draga učiteljica u svemu tome uživala u istoj mjeri u kojoj smo mi uživali u sudaranju autićima.

Ako sam izvukao kakvu životnu pouku iz te epizode - onda bi se ona sastojala u načelu da su vrhunski životni užici neizostavno povezani sa nekom vrstom sputavanja, tj. zabrane - i pripadajuće joj društvene osude - i da upravo ta osuda daje dodatnu draž svemu tome.

Onaj neponovljivo ekstatičan osjećaj pritiskanja papučice autića i oštrog cimanja prije nego što bi se ritam rada elektromotora uravnotežio - nakon što bi žeton konačno legao kako treba - i odmeravanja žrtve za zakucavanje - nije se mogao uporediti ni sa čim što je pospani Titograd u to vrijeme mogao da ponudi desetogodišnjacima.

Savršeno zakucavanje, svom silinom, podrazumijevalo i da autić odskoči, tj. da se sasvim odlijepi od poligona - a iznad svega se cijenio karambol - kao društvena kategorija: niz savršenih zakucavanja - u seriji - što je zahtijevalo specifičan talenat za sagledavanje dešavanja na poligonu i pravovremeno djelovanje.

Trebalo je uočiti prvog lovca koji se ustremio na žrtvu, pa drugog lovca koji se ustremio na prvog lovca - i tek onda se zakucati, u ulozi trećeg lovca - u prethodna dva lovca i jadnu žrtvu.

Nije, drugim riječima, postojao savršeniji način da se potroši 5 dinara - teškom mukom iskamčenih od roditelja u ime neke izmišljene potrebe tipa - ne znam - nova sveska, na primjer.

Što će ti nova sveska, imaš barem pedeset prokletih svesaka?

Ali mama, učiteljica je tako rekla! Rekla je da moramo!

E pa neka ti onda učiteljica kupi svesku!

Kad nas je, nekoliko godina kasnije, zagrebačka grupa Film pozvala da zamislimo život u ritmu muzike za ples (i da igramo, igramo, igramo, igramo - sve dok ne dođe do promjene u našim glavama i osjetimo da postoji nada):

"Sjeti se kako se živjelo nekad/ Pet dinara u džuboks, pet dinara u fliper i pet piva u sebe/ To je bilo rješenje/ Rješenje za osvježenje" - bio sam spreman, tačno sam znao što to znači - mada sam flipere i pivo otkrio nešto kasnije, moram priznati.

Fliperi, čovječe...

OK - istorijski potencijal za uvođenje novog trga u okviru titogradske, tj. prekomoračke urbane matrice - nesumnjivo je postojao - ali, nažalost, nije realizovan.

A onda je, početkom devedesetih, buknuo rat na teritoriji bivše SFR Jugoslavije - rat u kojem Crna Gora, zvanično, nije učestvovala - i nekako je baš u to vrijeme počela izgradnja velepnog sakralnog objekta na poziciji između Moskovske ulice i današnjeg Bulevara Džordža Vašingtona.

O tome u narednom broju.

Galerija

Preporučujemo za Vas