Malograđani su svijet kukavica

U svim sistemima u kojima je živio nalazio je raskošne načine da iritira malograđanštinu, ideološki okoštalu svijest i nacionaliste svih mogućih usmjerenja. Mirko Kovač je jedan od najznačajnijih živih pisaca na prostoru nekadašnje velike domovine. Gubilište, Vrata od utrobe, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu... njegove knjige su uvijek istinski praznik teksta.

Pored brojnih romana i knjiga priča, Kovač je autor i memoarsko-meditativne proze koja na precizan i temeljan način dočarava ključne probleme i duh epohe. Najveći dio života proveo je u Beogradu, sada živi u Rovinju, a posljednjih godina je vrlo prisutan i u svojoj rodnoj Crnoj Gori.

Dobitnik je Njegoševe nagrade, prve koja je dodijeljena u nezavisnoj Crnoj Gori. Laureat je budvanske nagrade “Ljubiša” za 2012. godinu.

• Ljubišina nagrada koju ste dobili krajem prošle godine jedna je od značajnih (i nekorumpiranih) književnih nagrada iz Crne Gore. Koliko vam znači pisac čije ime ta nagrada nosi?

Ako malo pogledam sve svoje nagrade, a toga se nakupilo, većina, ili gotovo sve te nagrade nose ime nekog pisca. I uvijek su to pisci koje volim, kojima sam se divio ili se još divim, kao što su Andrić, Njegoš, Meša, Šenoa, Nazor, itd. Nagrada Stjepana Mitrova Ljubiše uklapa se u to društvo. Svi mi koji smo se upustili u ove "poroke pisanja" počinjemo se od ranog djetinjstva motati oko pisaca, i manje-više svi mi u toj dobi čitamo one pisace iz naše blizine, pa ako hoćete i tradicije, jer tu osjećate puls svoga jezika. Kada vi naiđete na knjigu Pripovijesti crnogorske i primorske, grabite tu knjigu, jer osjećate da tu ima nešto blisko, tvoje, lako prepoznatljivo. A tek kasnije, sa zrelošću, dolaze druge književnosti. Kada sam dobio tu nagradu o kojoj sam jedva nešto znao, ja sam se vratio Ljubiši, pa sam čitao nakon toliko godina Kanjoša Macedonovića i ostao potpuno zadivljen koliko je to moderna proza, koliko je taj jezik zavodljiv. Katkad poželim pisati na starinskom crnogorskom jeziku.

• Ipak, bilo je i neprimjerenih komentara u Crnoj Gori. Izrazito neknjiževni “argumenti” dolazili su od pisaca, što je posebno neobično. To je, izgleda, i dalje regionalni specifikum.

Oko nagrada su se uvijek nepotrebno dizale prašine, malo je koja nagrada prošla bez vike i galame. Neko bi uvijek nagradio nekog drugog. Ali kad je imenovan žiri, kad je izabran po stručnosti, onda su prigovori izlišni i uzaludni. Meni ne smeta kad me neko napada, često su tu i neknjiževni razlozi, posebno u ovim našim politikom zagađenim prostorima, jer smatram da je dobro da oni koji se ne slažu iznesu svoje mišljenje, ali mi to još ne umijemo, ne znamo što je argument, polemika se svodi na lične uvrede, na uvrede porodice. To postaje dosadno, ja odavno ne čitam rasprave koje nisu principijelne i argumentirane. Niti odgovaram na izmišljotine koje mi se pripisuju.

• Posljednjih godina napisali ste pregršt lijepih tekstova intoniranih “memoarski”. Uglavnom o piscima iz legendarnog kruga kome ste i Vi pripadali. Kako danas gledate na značaj te grupe (Pekić, Kiš, Kovač, David...). Što je bilo prevratničko, a što Vam, iz današnje vizure, izgleda manje važno.

Ne bih išao tako daleko da je tu bilo nečega prevratničkog, ali ta naša grupa uvela je, ako tako smijem reći, jedan novi vid prijateljstva među piscima. I kako tu nije bilo pukotina, malo po malo, mi smo se sve više nametali kao grupa, a da nismo imali nikakva programa, ni estetskog ni političkog, štoviše, moglo bi se reći da smo u mnogo čemu bili različiti, ali u bitnim stvarima odani nekim vrijednostima. Kada se sedamdesetih godina digla hajka na moju knjigu pripovijedaka Rane Luke Meštrevića, kada mi je oduzeta nagrada, branili su me samo pisci iz moje grupe, Kiš, David i Pekić. I nama bliski Predrag Matvejević iz Zagreba. Niko drugi. Cijela književna bratija mukom je mučala i vjerovatno se slagala s cenzorima. Kiš je čak na primanju NIN-ove nagrade za roman Peščanik u svojoj besjedi rekao da osjeća zebnju i nelagodu što prima nagradu u času kad se nagrada oduzima drugom piscu. I naravno, to je bilo dovoljno da nagrada za jednu tako veličanstvenu knjigu kao što je Peščanik prođe nezapaženo, a Kiševa besjeda nije nigdje objavljena.

• Utisak je da je ta grupa pisaca promovisala jednu vrstu književne solidarnosti, bez obzira što ste poetički bili prilično različiti. Fenomen književnog prijateljstva?

Da, upravo to, fenomen prijateljstva, ne samo književnog. Prijateljstva su uvijek bolja i temeljitija ako su zasnovana na razlikama, nego na sličnostima, premda smo mi bili u mnogim stvarima, u većini stvari, istomišljenici. I ne vjerujem da bi se bilo što promijenilo da smo kao grupa ostali u ono vrijeme "srpskog ludila", mislim da je to najprikladniji izraz za onu politiku. Uostalom, Filip David i ja bili smo u svemu na istoj strani, kao što smo i danas. Kiš je umro prije pada Berlinskog zida i prije ratova koji su kretali iz Srbije, uvjeren sam da bi znao zauzeti stranu, imao je osjećaj za ono što je pravedno, a o nacionalizmu i nacionalistima napisao je sjajne stranice mnogo godina prije nego šti su vampiri krenuli u ratne pohode. Pekić je bio razočaran kada je sa omjerom šest naprama jedan izgubio od vojvode Šešelja, sada ratnog zločinca, i to kao demokratski kandidat na parlamentarnim izborima. Javio mi se iz Londona negdje s početka 1992. godine, ja sam već bio u Rovinju, rekao mi je da je zauvijek napustio Beograd i da se tamo više nikad neće vratiti. Nažalost, te godine je umro. Bio je veliki čovjek i veliki pisac. Ja sam o toj našoj grupi ponešto rekao u svojoj memoarskoj knjizi Pisanje ili nostalgija.

• Vaš književni svijet ima pečat i Mediterana i Srednje Evrope.

Mediteran je za mene preplitanje kultura. Nije dovoljno biti mediteranac, nego se mora poraditi na tome da se usvaja ono što nam ta kultura nudi, sve te razlike koje oplemenjuju. Bit mediteranskog shvatanja kulture jest ne zatvarati se u svoje male okvire, nego ploviti morima kad smo već imali sreću da nas ta mora zapljuskuju. Imati sve to što imamo, od islama do rimskih ostataka, a ne znati iz toga uzimati, onda to znači bijeg u tmurni, očajni svijet nacionalizma. Srednja Evropa je velika književnost u kojoj svaki pisac mora naći nekog svog uzora.

• U knjizi Pekićevih pisama koju je priredila Ljiljana Pekić, mogu se pročitati i mnoga Vaša pisma. U jednom tekstu Vi ste izrazili bojazan povodom današnjeg čitanja starih pisama. Ali, utisak današnjeg čitaoca je da ste upravo u tim pismima, najčešće pisanim iz trenutnog impulsa, upravo Vi najpreciznije oslikali obrise Zla koje se tek primicalo. Na mnogim mjestima djelujete vrlo prorički, posebno kada govorite o povampirenju duha palanke i korijenima nacionalističkog ludila...

Jednom je moj prijatelj, hrvatski pjesnik Boris Maruna, eto sada na žalost pokojni, rekao da u našoj slavenskoj civilizaciji nije neka vrlina biti prorok, predviđajte samo nesreću i nećete pogriješiti. Već tada kad su ta pisma nastajala ja sam neke od tih nesreća na vlastitoj koži iskusio, godinu dana trajala je hajka na moj roman-prvijenac Gubilište, šest mjeseci morao sam se svakih petnaest dana javljati na policiju da sam tu i da sam živ. Pekić s kojim sam se dopisivao, šest je godina proveo na robiji. I treći član naše tzv. grupe Danilo Kiš doživio je pravi progon sredinom sedamdesetih godina, suđeno mu je u Beogradu 1978. godine, tužilac Danila Kiša tražio je psihijatrijski pregled za velikog pisca, te napokon i 1992. godine naš je četvrti član Filip David otjeran s televizije kao urednik, otjeran kao pas i izbačen na ulicu. Zlo se kod nas stalno primiče, možda i ovog časa dok mi vodimo ovaj razgovor. Nacionalizam je ono za što se lako uhvatiti, kad ne bi bilo nacionalizma našli bi mi nešto drugo. Činiti zlo to je u ovim kulturama već postala profesija.

• Svojim pisanjem uglavnom ste prilično temeljno “nervirali” malograđansku svijest. U svim sistemima, od komunizma do danas, malograđani su bili nedvosmisleno iritirani onim što ste radili i što radite?

Malograđani su svijet kukavica, komunistički sistem im je pogodovao, pretvarao ih je u cinkaroše, uživali su u tome. Sada im ove nove okolnosti daju mogućnost da grabe ono što se zove "materijalno dobro", i to je jedino dobro do koga im je stalo. Nabokov je lijepo rekao da su malograđani svijet banalnosti, doslovce kaže, "malograđanin je nalickani i otrcani prostak". Literatura ponekad ima zadaću šokirati te njihove prostačke svjetove.

Nije dovoljno samo sjećati se

• Fenomen sjećanja je nerijetko vrlo intrigantan za Vas kao autora?

Mislim da je Markes rekao da piscu nije potrebna mašta nego sjećanje. Prema meni je bila jako dobra božica pamćenja Mnemosina, mislim da joj se sviđam, jer moja memorija ima tolike zalihe da bi mi još jedan život trebao da to iscrpim. Naravno, da nije dovoljno samo sjećati se, znao je to Markes, pa je u svojoj autobiografskoj knjizi Živjeti da bi se pripovjedalo koristio sve one postupke koji su mu služili kao romanopiscu, tako da se autobiografija doima kao roman, što je idealan spoj. U posljednje vrijeme ja mogu čitati samo knjige koje su zapravo autobiografije. Vratio sam se Kanetiju, Cvajgu, Nabokovu i to onim knjigama koje su autobiografske, a imaju tu dimenziju više koja se može nazvati romanesknom.

• Tolstoj, Kafka, Hamsun...

Koja tri pisca u cjelokupnoj istoriji književnosti biste stavili na listu pisaca koji su na vas najviše uticali? - Ne bih znao reći koji su pisci na mene uticali. Na pisca na utiče samo književnost. Ali ako bih baš morao odabrati tri pisca bez kojih ne mogu ni danas, a to znači tri pisca kojima se stalno vraćam, onda su to Tolstoj, Kafka i Knut Hamsun. Naravno, ima mnogo pisaca bez kojih ne mogu, ali htjeli smo samo tri.

Galerija