STARA LJUBAVNA PRIČA

44 godine braka Ifete i Ruždije: Mladi su danas slobodniji, ali su njihovi brakovi lošiji

Nekad su djevojke vezle maramice i davale ih momcima kao garanciju da će biti njihove
308 pregleda 6 komentar(a)
Ažurirano: 13.02.2013. 14:45h

Ifeta Rašić iz Gusinja sa svojim mužem Ruždijom je u braku 44 godine. Danas se s osmijehom prisjeća vremena kada su se njih dvoje upoznali i pravila koja su tada važila za veze i sklapanje brakova između momaka i djevojaka plavsko-gusinjskog kraja.

U njeno vrijeme, kaže, nije bilo slobodnih izlazaka kao što toga ima danas, a djevojke su najčešće išle da prate fudbalske utakmice ili su posjećivale “zabavne večeri”.

“Muža sam upoznala na stadionu. Djevojke su tada išle da gledaju utakmice, jer nije bilo kafića. Tako sam 1968. došla iz Plava u Gusinje, gdje su se tri dana okupljali momci i djevojke i hopali se (ljuljali na ljuljašci, prim. aut.) uz kola i pjesme. Tu smo se i upoznali. Tada se nije smjelo nikome pričati ni o tome, a ja sam, iskreno, tražila momka modernijih shvatanja od onih koja su važila u to vrijeme”, kaže Ifeta.

Pisma - jedina veza

Sa današnjim suprugom se, ako se to tako može reći, zabavljala devet mjeseci - njih dvoje su za to vrijeme kontakt održavali pismima, koje su nosili posrednici od povjerenja. Ako bi se i sreli, njihovi susreti su bili jako kratki.

Sa današnjim suprugom se, ako se to tako može reći, zabavljala devet mjeseci - njih dvoje su za to vrijeme kontakt održavali pismima, koje su nosili posrednici od povjerenja

Pisma su, kaže, tajno pisali noću.

I ljubav je cvjetala. Bez telefona, auta i organizovanog prevoza, da bi se češće srijetali. Jedini autobusi koji su saobraćali na relaciji Plav-Gusinje bili su autobus Šumskog predzeća i autobus iz Podgorice, koji je stizao u 18 sati.

Još slave godišnjicu braka

“Tako mi je Ruždija jednom rekao da bi najbolje bilo da se priča skrati i da ja pobjegnem te večeri. Tako sam došla u Gusinje, u kuću mog muža, koji je imao tri sestre i majku. One su me prihvatile kao da sam njihova. Prihvatila sam i ja njih, jer me majka savjetovala da poštujem ukućane i slušam ih kao svoju porodicu. Tako je i bilo”.

Ifeta se sjeća da su, kao u vrijeme kada su se udavale njega majka i bijača (baba), i u vrijeme kada se ona udavala, svatovi išli na konjima. Išli bi, kaže ona, na konjima od Plava do Gusinja, i obrnuto. I mlada je jahala.

“Običaji su u to vrijeme bili mnogo zastarjeli, a ja sam sigurno najbolje prošla od moje generacije. Ruždija me vodio na zabavne večeri, proslavljali bismo 1. maj, 8. mart, išli u hotele... Tada se nije znalo za ovaj 14. februar. Nas dvoje i dalje slavimo našu godišnjicu braka, posljednu smo proslavili baš ovdje u Gusinju, u hotelu”, kaže Ifeta.

Veća sloboda, ali su brakovi lošiji

Iako je, prema njenim riječima, današnjim generacijama situacija oko izlazaka lakša nego što je to bilo u njeno vrijeme, Ifeta kaže da danas mladi teže održavaju brakove.

“Danas je mnogo bolje , djevojke se školuju, izlaze po kafićima i biraju momke, ali brakovi su katastrofa. Nekada su se morali poštovati muž i njegova porodica, ma kakva god bila. Tako su nas savjetovale majke. I da sam imala našta da se žalim, moji mi ne bi davali za pravo. Što se toga tiče, nekad je bilo bolje nego danas.

Maramica kao zakon

Ifeta se bavi i domaćom radinošću i ima etno muzej i etno ”Gusinjsku sobu“, u kojoj se, pored ostalog, nalaze i dvije marame “čevre“, koje su poštovane bolje nego neki današnji zakoni. Čevre su djevojke davale momcima za koje će se udati, što je bio dokaz da će djevojka biti njegova. Maramice čevre su djevojke same vezle. Marame su vezene zlatnim ili drugim običnim vezom. Djevojka bi momku dala dala čevru tajno ili javno, kao obećanje da će “biti njegova ili božija”.

“Djevojka nije smjela da uzme drugog momka. Ako njeni roditelji i braća nisu znali da je čevre dala nekom, a obećali bi je, morali su tom momku odmah da daju njenu sestru, jer bi momak kod porodice došao sa maramicom kao dokazom da mu se djevojka obećala. I to je bilo pametno, da ne bi dolazilo do krvoprolića ili svađe dvije porodice. Ta maramica je bila zakon u to vrijeme”.

Maramica se poštuje kao zakon, Foto: Amil Ibrahimagić

Jedna maramica koju Ifeta čuva stara je preko 100 godina, a druga je maramica njene majke, koja se udala 1942.godine.

“Nju je za mog oca dao njen brat. Ona budućeg muža nije ni poznavala i morala mu je dati čevre, kao dokaz da će biti samo njegova. To se nije smjelo prekršiti. Djevojke se ranije nisu pitale koga će uzeti, a sad, bogu hvala, same uzimaju”, kaže Ifeta, “ali razvoda”, dodaje, “ima mnogo, djece po ulici, droge, alkohola”...

Galerija

Preporučujemo za Vas