Crna Gora je sportsko čudo. Ko ne vjeruje, može da se prisjeti samo jednog podatka - na Olimpijskim igrama u Londonu je bila, uz Island, jedina zemlja koja je imala predstavnika u ekipnim sportovima, a da ima manje od milion stanovnika.
Jedna od najmlađih država svijeta je, ipak, bila mnogo ispred zemlje vulkana i gejzira, jer su u glavnom gradu Velike Britanije rukometašice osvojile srebro, a vaterpolisti 4. mjesto, dok su rukometaši sa Islanda stigli tek do četvrtfinala. Rezultati, ipak, nisu plod slučajnosti - Budućnost je već tri decenije velikan evropskog ženskog rukometa, a Vladimir Gojković, Predrag Jokić, Nikola Janović i Boris Zloković su sa SCG bili prvaci Evrope i svijeta prije nego što je od Malage krenula zlatna crnogorska priča.
Teško je, naravno, ostati na tom nivou, ali predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta Dušan Simonović u intervjuu za „Vijesti” poručuje da se metod koji je donio rezultate mora zadržati i da je ključ u stvaranju kvalitetnog trenerskog kadra.
"Rezultati su ostvareni zahvaljujući talentu, ali i radu. Bez velikog rada i primjena svih naučnih dostignuća, u savremenom sportu se ne mogu očekivati ovakvi rezultati. Izuzetan talent nacije, kakav mala Crna Gora zaista ima, samo uz ozbiljan rad i primjenu najnovijih dostignuća, ali i iskustva koje su objektivno imali svi ti sportisti i stručni timovi, može da donese takve uspjehe".
"Velika je sreća što smo u tri velika sporta, u kojima smo već ostvarili dobre rezultate, a to su rukomet, vaterpolo i košarka, napravili to sa domaćim kadrom. I u fudbalu, osim početnih nekoliko poteza, tu je sad uglavnom kadar iz Crne Gore, što je dobro. Mislim da bi na tome trebalo insistirati ubuduće, moramo da osposobljavamo naše stručnjake i omogućujemo im edukaciju kroz seminare i raznorazne programe. Moramo da zainteresujemo ljude da se usavršavaju, da primjenjuju najnovija dostignuća i rezultati će, siguran sam, ponovo doći, jer talenat postoji", kaže Simonović.
Prošlo je gotovo sedam godina od obnavljanja nezavisnosti. Da li su za to vrijeme neki sportovi izgubili kredit, a neki se nametnuli u vašim vizijama razvoja? Je li kucnuo čas da se „presiječe”?
"Mislim da je definitivno vrijeme za to. Uskoro će šesta godina otkada smo pravi nacionalni olimpijski komitet, punopravni član međunarodne olimpijske porodice i mislim da je zaista vrijeme da to uradimo. To od nas očekuje Međunarodni olimpijski komitet, a pretpostavljam i sportska javnost. Koliko god to bilo neprijatno da se učini, koliko god to izazvalo određene reakcije, a biće ih, siguran sam, moramo da kažemo koji sportovi u ovom trenutku zaslužuju posebnu pažnju, posebno praćenje od strane države i Olimpijskog komiteta, pa i sponzora i svih onih koji mogu da pomognu. Mislim da se nekoliko sportova, najviše desetak, izdvojilo i dokazalo rezultatima. A u sportu je, ipak, rezultat mjerilo svih uspjeha. Ko ga ima, ima i pravo da traži posebne uslove".
"Za sportove koji u kontinuitetu postižu uspjehe zaista mora da se učini napor da im se pomogne. Siguran sam da će se u godini pred nama opredijeliti naš odnos, a vjerujem i države, prema najviše afirmisanim sportovima. Imamo nekoliko velikih takmičenja iza sebe, neke sjajne rezultate i mislim da ih samo treba izlistati i vrlo brzo ćemo doći do zaključka koji to sportovi zaslužuju posebnu pažnju. Naš zadatak nije da finansiramo Saveze, nego projekte, jer smo i mi Savez. Finansiraćemo projekte koji su odobreni od MOK-a i COK-a".
Rukomet je trenutno veoma popularan, kao nekada košarka, kada je Jugoslavija harala Evropom i svijetom. Tada su svi htjeli da se bave tim sportom, sada svi žele rukomet. Da li mora da se nađe model kako da se pomogne djeci da se bave sportom za koji su predodređena, a ne onim koji je trenutno u trendu?
"Stručnjaci mogu jako puno da pomognu. Uz sagledavanje svih parametara i mogućnosti samog djeteta, siguran sam da mogu puno da pomognu oko opredjeljivanja za konkretan sport. Neko je talentovan za fudbal, nekome bolje idu pojedinačni sportovi, a mi moramo da koristimo iskustva koja stručnjaci donose sa sobom, dostignuća i nauku kako bismo svakome odredili u kojoj grani najviše može da pruži".
Postoji anegdota da je otac nekada odličnog podgoričkog košarkaša mislio da se njegov sin još bavi fudbalom kada je odlazio u veliki klub. Sada to nije slučaj, roditelji se sve više miješaju u rad trenera, vrše pritisak da njihova djeca igraju... Koliki je to problem crnogorskog sporta?
"I sam roditelj sportiste, pa to osjećam na pravi način. Gledao sam to izbliza i vidim da ima određenih problema. U nekim sportovima roditelji ponesu veliki dio tereta bavljenja sportom svog djeteta. To izaziva ogromne troškove, putovanja, velika odricanja, čak i od škole. Ne samo što imaju ogromne finansijske izdatke, već i ljudske dileme na koji način dalje da usmjeravaju dijete, jer u nekim sportovima bukvalno nije moguće nastaviti redovno i normalno školovanje. Djeca iz svega toga budu isključena i vjerovatno se postavlja dilema kako i na koji način ih dalje usmjeravati".
"Treći problem, koji je uglavnom crnogorski, leži u tome što roditelji vole sami da treniraju svoju djecu, čak iako nisu bili u tom sportu. Obično se dešava da se djeca bave istim sportom kao otac ili majka, ali ima i suprotnih primjera. Roditelji, naravno, misle najbolje djeci, ali mislim da ih treba prepustiti pravim stručnjacima, koji će njihov talenat iskoristiti i usmjeriti na najbolji mogući način. Preveliko miješanje porodica u svu tu priču je zaista jako, jako štetno. Imamo tih primjera koliko god hoćete, ima ih i u ovom trenutku i uvijek će ih biti. To je nešto što je jako prisutno, ali čini mi se da je to posebno slučaj u Crnoj Gori. Nisam na drugim mjestima baš vidio do te mjere potrebu da se na takav način utiče na mladog sportistu, da se roditelj miješa u rad kluba, saveza, pa čak i Olimpijskog komiteta".
Smatrate li da su bazični sportovi previše zapušteni? Pogotovo plivanje i gimnastika?
"To je apsolutno tačno. Oni predstavljaju osnovu za bavljenje i drugim sportovima, mnogi su krenuli iz njih, ali u nekima, nažalost, nemamo ni minimalne uslove. Pomenuo bih prije svega gimnastiku, u kojoj su uslovi nikakvi, djeca rade na spravama od prije 50-ak godina. Razgovarao sam prije nekoliko dana sa ljudima iz saveza, koji očekuju donaciju od Slovenije, ali se postavlja problem gdje tu opremu smjestiti i na koji način je sačuvati, kako je upotrijebiti, kome može biti dostupna. Susrijećemo se sa dosta problema, koji su ograničavajući u svakom pogledu".
"Što se tiče plivanja, imamo Vaterpolo i plivački savez, koji funkcioniše izuzetno, a po meni je presudna stvar što je vaterpolo imao toliko sjajnih rezultata u Crnoj Gori da je prosto „isplivao” u prvi plan. Čak i oni dječaci koji su počinjali i imali izuzetan talenat za plivanje, uglavnom su se u kasnijoj fazi opredjeljivanja za vaterpolo. U najnovije vrijeme je aktuelna inicijativa da se i u tom sportu naprave novi iskoraci, jer je nekada postojala sjajna škola, koju je dominantno vodio Ivica Zuber. Ima i sada ljudi koji su sljedbenici te dobre škole, u kojoj je odnjegovano nekoliko šampiona i učesnika Olimpijskih igara. Plivanju treba da se posveti posebna pažnja, jer mislim da imamo talente, a sada i uslove za bavljenje tim sportom, s tim što je potreban entuzijazam", istakao je Simonović.
ASCG, Ristić i Vujačić
I pored činjenice da su uslovi za atletiku u Crnoj Gori, mahom, veoma slabi, „kraljica sportova” ima nekoliko velikih talenata - Marija Vuković je bila svjetska juniorska šampionka, Danijel Furtula je jedan od najtalentovanijih bacača Evrope, a o Kristini Rakočević će tek da se priča...
"U Atletskom savezu rade jako dobro, imamo nekoliko centara u kojima se stvaraju sjajni talenti. U posljednje vrijeme smo imali zaista nekoliko fenomenalnih rezultata, a nije baš da imamo neku veliku tradiciju u atletici. To nije bio tradicionalno crnogorski sport i prosto ohrabruju rezultati koji se u posljednje vrijeme javljaju. Ja sam jako srećan zbog toga, jer atletika je kraljica sportova i posebno cijenjena u međunarodnom olimpijskom pokretu. Nadam se, zaista, da ćemo na sledećim Olimpijskim igrama imati nekoliko atletičara sa izborenom normom", kaže Simonović.
Priča o atletici je bila šlagvort za prvog čovjeka Crnogorskog olimpijskog komiteta da pomene dva stručnjaka koja posebno cijeni, jer stvaraju buduće šampione.
"Marko Ristić ima neviđen njuh za talente, ovo što radi sa djecom u mojkovačkoj Tari je nevjerovatno. Moram da pomenem i Jadrana Vujačića, koji je za kratko vrijeme stvorio nekoliko vrsnih košarkaša. Naravno, ne treba zaboraviti ni naše vrsne trenere Dragana Adžića, Dejana Radonjića, Ranka Perovića i Luku Pavićevića, koji prave odlične rezultate sa seniorskim timovima".
Neka stručnjaci kažu kada da se počne
Smatrate li da postoji problem što crnogorska djeca ponekad kasno krenu da se bave sportom? Koje su idealne godine za početak?
"To je različito od sporta do sporta. Mislim da je riječ stručnjaka presudna, oni bi trebalo da kažu šta je u pojedinom sportu potrebno. U principu, granica se stalno spušta. U gimnastici je, recimo, to jako rano, a u nekim drugim sportovima nešto kasnije. U svakom slučaju, mislim da se treba ponašati prema uputstvima stručnjaka, kako ne bismo napravili štetu u ranoj fazi izrastanja mladih ljudi i pravilnog načina napredovanja", zaključio je Simonović.
Bonus video:
