ARHITEKTURA

Projektantsko mucanje: Tržni centar "Bazar" u Bloku V

Danas nije lako naći valjani razlog za eliminisanje parkovske površine - tako da je, iz današnje perspektive, velika greška što u ona davna vremena svuda nismo sadili drveće
385 pregleda 4 komentar(a)
Ažurirano: 09.02.2013. 12:30h

Mogla sam ja / birati da sa mnom spava/ neko lep i mlad / nisam razum poslušala / jer bio me strah / da ne izgubim to malo sreće / što sa tobom delim ja

Mogla sam ja, Violeta Viki Miljković (Ovde se ne plače, Grand Production, 2009)

Ako vas stvarno zanima kako je izgledao potez između Ulice Blaža Jovanovića i Dalmatinske ulice u Podgorici - prije nego što je sagrađen novi "Bazar" - tržni centar u kombinaciji sa zelenom pijacom i impozantnim, i podzemnim i nadzemnim parking prostorom - onda vam nema druge nego da ovjerite situaciju na Google Earth.

Drugovi su mogli, na primjer, da dignu nas, đake podgoričkih škola, pa bismo mi lijepo sadili travu, cvijeće i drveće na sve strane

Ne pitajte me zašto stari titogradski urbanisti nisu vezali novi stambeni blok za Dalmatinsku ulicu - tamo negdje početkom ili sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je bila aktuelna priča o urbanističkom rješenju Bloka V. Mora da je postojao neki dobar razlog za uvođenje paralelne saobraćajnice - Ulice Blaža Jovanovića - čime je odvojen prazan prostor, širine nekih 40 metara, zajedno sa širokim trotoarima - značajno širim nego što su danas - duž čitavog sjevernog, tj. sjeveroistočnog ruba Bloka V.

Šalu na stranu, kladio bih se da su stari dobri titogradski urbanisti presudno bili vođeni nužnošću jasnog odvajanja dvije različite, čak i oprečne stambene tipologije. Uz Dalmatinsku ulicu su već bile poređane kuće, tj. individualni stambeni objekti, prizemlje i sprat, sa neizostavnim baštama i ispred i iza objekata - a prekoputa su bile predviđene višespratnice - tako da je potreba za tampon ili bafer zonom apsolutno postojala - pogotovo u ono vrijeme, kada je slobodnog prostora bilo na pretek i kada svojinske relacije nisu bile komplikovane kao danas.

Što se tiče samog Bazara, primjećujem da mnogi građani Podgorice, a pogotovo Bloka V - zaziru od njegove sandučaste forme

Ne bi valjalo, drugim riječima, da su višespratnice poređane direktno uz južnu, tj. jugozapadnu stranu Dalmatinske ulice - jer bi bacale sjenku na kuće, pa bi život u tim kućama bio u velikoj mjeri degradiran.

Drugo je pitanje zašto pomenuta bafer zona nikada nije uređena. Da su drugovi posadili javore i breze između Ulice Blaža Jovanovića i Dalmatinske ulice, pa da su dodali i staze, klupe, par dječijih igrališta, možda i neki umjetnički paviljončić - i sve ostalo što bi podrazumijevalo uređenu - i ograđenu - parkovsku površinu - druge bi se pjesme danas pjevale. Na stranu to što bi dvije pomenute stambene tipologije bile definitivno odvojene - i podignute na najviši nivo, za sva vremena.

Drugovi su mogli, na primjer, da dignu nas, đake podgoričkih škola, pa bismo mi lijepo sadili travu, cvijeće i drveće na sve strane - i sigurno bismo bili ponosni na svoj doprinos svijetloj današnjici.

Ovako, ispalo je da su taj prostor drugovi ostavili na milost i nemilost nasljednicima - koji su vrlo brzo shvatili da je pametnije graditi zgrade nego se baviti hortikulturom.

Uzmite, na primjer - Kruševac - da tamo nema onih stoljetnih borova, koje je posadio dobri kralj Nikola, ili neki od njegovih sinova - danas bismo na tom mjestu, neposredno uz dvorac, i to sa svih strana - sigurno imali pretenciozne višespratnice.

Ono besmisleno kvazi-barokno stepenište, istočno od dvorca, sa fontanom - sasvim je dovoljno da naslutimo u kom pravcu bi stvari otišle - da nema borova - i dvorca, naravno. Postojeće okolne zgrade - bolje da ne pominjem.

Uvođenjem standardnih sadržaja tržnog centra, potreba za parking prostorom je samo eskalirala

Danas nije lako naći valjani razlog za eliminisanje parkovske površine - tako da je, iz današnje perspektive, velika greška što u ona davna vremena svuda nismo sadili drveće - jer nam se, kako sada stvari stoje, nova prilika da naš grad učinimo prijatnijim za život, tj. zelenijim - neće ukazati u dogledno vrijeme.

Zamislite da su, paralelno sa izgradnjom Bloka V, sa sjeveroistočne strane sađeni borovi - imali bismo nešto poput Tološke šume - imali bismo Momišićku šumu - i teško da bi nekome palo na pamet da sječe borove i gradi Bazar. Narod naš je, kao i svaki drugi narod - vrlo osjetljiv po pitanju sječe stabala koja pripadaju jasno definisanim parkovima.

Što se tiče samog Bazara, primjećujem da mnogi građani Podgorice, a pogotovo Bloka V - zaziru od njegove sandučaste forme.

Što fali sanducima? Meni su sanduci, tj. štagle, sasvim prihvatljive u kontekstu urbanističkog razvoja Podgorice, tj. Bloka V - čak su i poželjne - kao kontra sveopštoj razigranosti - na stranu istorijska utemeljenost štangle kao bazične arhitektonske forme.

Problem je što prostori za iznajmljivanje, tj. lokali, pogotovo oni ozbiljnijih dimenzija kakve srećemo u Bazaru - ne trpe otvore na fasadama - i obično su izlozima vezani za unutrašnje linijske koridore, tako da se na fasadama javlja stanovita monotonija, pogotovo ako imamo sanduk kao osnovno formalno, tj. volumetrijsko polazište. Izdijeliti fasadu na horizontalna polja, tj. elemente veselih pastelnih boja - sasvim je OK.

Naplaćivanje parkinga podrazumijeva ulaznu i izlaznu rampu, naravno - obje su već postavljene, kad smo kod toga

Pravo pitanje je zašto vesele boje imamo samo sa južne, osunčane strane - okrenute Bloku V, tj. Ulici Blaža Jovanovića - a nemamo ih sa sjeverne, neosunčane strane, okrenute Dalmatinskoj ulici?

Biće da je odlučeno da taj razbarušeni karakter Dalmatinske ulice ne bi podnio ekstatičnost šarene fasade - niti bilo kakav drugi oblik ekstravertiranosti. Kako bilo, da kojim slučajem živim u nekoj od kuća uz Dalmatinsku ulicu, prekoputa Bazara, sa neosunčane strane - introvertiranost, tj. zatvorenost sjeverne bazara Bazara bih shvatio kao tešku uvredu.

Pogled na Bazar iz Ulice Blaža Jovanovića - istok (Foto: Borislav Vukićević)

Primijetio sam, takođe, da vam nije sasvim jasan atribut generički - uz imenicu parking. Stari titogradski urbanisti nisu, kao što rekoh, uspjeli da realizuju neku od ideja koje bi se ticale osmišljavanja i uređenja prostora između Ulice Blaža Jovanovića i Dalmatinske ulice - ideje su, kladio bih se, postojale - ali nisu usvojene - pa je u to ime postavljen parking - kao prijeko potreban, ali vrlo prozaičan urbani sadržaj - koji je generički odredio koncept novog Bazara - jer je Bazar, u suštini - generički parking - još jedan parking među parkinzima.

Danas niko ne polaže pravo na parking kao originalnu urbanističku, tj. infrastrukturnu poziciju.

Uvođenjem standardnih sadržaja tržnog centra, potreba za parking prostorom je samo eskalirala - što je riješeno podzemnom parking etažom - u integralnom obliku - u podzemnoj etaži nemamo ništa osim parkinga i pripadajućih mu vertikalnih komunikacija - kao i povlačenjem linije korisnog prostora u parteru do polovine poprečnog rastera - u korist nadzemnog parkinga.

Uočljivo je da Bazar nema riješen ulaz - to što postoji bismo mogli nazvati izložbenim prostorom - u kojem je izložen eskalator

Dakle, otprilike jednu podužnu polovinu partera zauzima parking i pripadajuća mu pristupna saobraćajnica - što je, ako mene pitate - bila nužnost - ali je stvar ipak trebalo rješavati drugačije - da je, kojim slučajem, raspisan otvoreni javni konkurs za idejno rješenje Bazara, izvjesno je da bismo vidjeli neuporedivo suvislija i svrsishodnija rješenja - pogotovo u segmentu uključivanja integrala Dalmatinske ulice u čitavu priču.

Postojeće, tj. realizovano rješenje, opterećeno je i podređeno, između ostalog, i ideji da se parking naplaćuje - što još uvijek nije zaživjelo - ali će zaživjeti, bez brige.

Naplaćivanje parkinga podrazumijeva ulaznu i izlaznu rampu, naravno - obje su već postavljene, kad smo kod toga - i vjerovatno je to razlog što je usvojeno rješenje koje je isključilo pristup Bazaru iz Dalmatinske ulice - što je krupna greška, ako smijem da primijetim.

Možda je trebalo ići na klasičan trobrodni poprečni raster. Bočni brodovi, sjeverni i južni brod, bili bi u funkciji otvorenog parkinga i pristupa parkingu - a glavni, tj. centralni brod - bio bi namijenjen pijaci i supermarketu.

U tom slučaju bi, možda, bilo malo gimnastike oko regulisanja saobraćaja u podzemnoj parking etaži - ali bi se taj problem lako riješio - i ne bi se javili stubovi po sredini komunikacionog koridora na gornjoj etaži, sa zapadne strane.

Trobrodni raster bi pružio i dodatne argumente u korist sandučaste volumetrije - javila bi se svima nama najdraža - čista poprečna simetrija - kao nezaobilazan momenat - a moglo bi se ići i sa podužnim, korbizijanskim kolonadama u parteru, povučenim u odnosu na građevinsku liniju - što bi prozivelo efekat lebdeće sandučine - koja bi bila neuporedivo lakša, tj. vizuelno lakše svarljiva. Stubovi bi bili minimalnog - i to kružnog - presjeka - i bili bi, pogađate, ofarbani u crno. Možda bi čak bili i čelični.

Prava je šteta, recimo, to što peta fasada, tj. krov, nije aktiviran

OK - eskalator - tj. pokretne stepenice?

Reći ću samo da je ideja da se eskalator postavi poprečno - rezultirala zbrkom koju bi stari Vujadin Popović nazvao projektantskim mucanjem. Uočljivo je da Bazar nema riješen ulaz - to što postoji bismo mogli nazvati izložbenim prostorom - u kojem je izložen eskalator.

Danas, u eri Interneta, niko nema pravo na takvu grešku - informacije su svima dostupne - i lako je bilo naći rješenje - koje bi bilo podređeno postavljanju eskalatora u podužnom pravcu.

Mogao bih da se osvrnem na još neke detalje - prava je šteta, recimo, to što peta fasada, tj. krov, nije aktiviran - tj. što nije učinjen prohodnim - zamislite samo tu silnu terasu i njen pozitivni uticaj na kontekste obje ulice - a smetaju mi i ona vertikalna peraja na južnoj fasadi. Sandučine ne trpe peraja - a pogotovo ne ako peraja idu u kompletu sa mucanjem po pitanju ulazne partije.

Ipak ću zaustaviti na ovom mjestu...

Dakle, da sam ja svom starom beogradskom profesoru Milanu Lojanici svojevremeno servirao rješenje poput postojećeg rješenja bazara u Bloku V - dobio bih jednu džetlmensku šesticu - ili najgoru uvredu, u vidu sedmice - uz obrazloženje da je uočljiva stanovita ideja - ali da je čitavu stvar trebalo presvući barem još 5-6-7 puta.

U Zagrebu sigurno ne bih prošao sa tom pričom... ne, ne, ma nema šanse.

Galerija

Preporučujemo za Vas