KOKICE

Britanska "Ana Karenjina" i ekranizacija hvatanja Bin Ladena

Ako gledamo tematiku djela, oskarovka Ketrin Bigelou se profiliše kao američka Leni Rifenštal
102 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 02.02.2013. 18:13h

Ana Karenjina (Anna Karenina, Joe Wright, 2012)

Ako bi trebalo izabrati pet najvećih romana svjetske književnosti i ako na toj listi ne bi bilo Tolstojeve “Ane Karenjine”, prvo na šta bi posumnjali je štamparska greška, a drugo kompetentnost autora liste.

Tačno je da o ukusima ne vrijedi raspravljati i da će mnogima psihološka genijalnost Dostojevskog ili poetična ozbiljnost Crnjanskog prijati više, ali činjenica je da se po uticajnosti, lakoći pripovijedanja i relativnoj pristupačnosti, malo šta približava ovom djelu.

Ovaj film se može dešavati i u Balzakovom Parizu ili u Dikensovom Londonu, a da gledalac to i ne primijeti

“Ana Karenjina” je ljubavna priča u kojoj mogu da uživaju i akademici i ljudi sa skromnim čitalačkim iskustvom, savršen spoj klasičnog i modernog romana, sa intrigantnom heroinom o čijim izborima se i danas može kvalitetno raspravljati.

Ovo djelo je podjednako zaslužno za Džojsovog “Uliksa” i za “Pismo gospođe Vilme” Jelene Bačić Alimpić, za vrhunce svjetske književnosti i za jad ljubavnih vikend-romana. Isto tako, zaslužno je i za trinaest filmskih adaptacija, od kojih posljednju opisujemo u ovom tekstu.

Ana Karenjina (Kira Najtli) dolazi iz Petrograda u Moskvu kako bi spasila brak svog brata Stepana Stive Oblonskog (Metju Mekfajden). Na jednom balu, upoznaje mladog konjičkog oficira i grofa Alekseja Vronskog (Eron Tejlor Džonson) u koga se zaljubljuje.

Nakon što se vrati u Petrograd kod muža Alekseja Karenjina (Džud Lou), za njom dolazi i Vronski. Njihov odnos postaje predmet ogovaranja, što se odražava kako na Anin društveni status, tako i na odnos sa mužem.

Režiser Džo Rajt (“Razum i osjećajnost”, 2005) već na početku daje do znanja da će ovo biti drugačija ekranizacija od onih na koje smo navikli. Tako se gotovo čitav film dešava u pozorištu čime autor želi da istakne kako je Ana sve vrijeme na sceni, ogoljena blještavim reflektorima moskovskog i petrogradskog društva.

Ovo rediteljsko rješenje daje par izuzetnih scena, kao što je, recimo, ples Ane i Vronskog gdje autor nepomičnošću ostalih igrača ističe izuzetnost njihovog pokreta. Biti na sceni je stvar izbora, pa se tako povučeni Ljevin (Domnjal Glisan) kreće bukvalno iza kulisa društva, dok ne završi na selu koje je izmješteno izvan teatra.

Što se tiče Kire Najtli, iako fizički ne liči na Anu iz romana, u potpunosti je uspjela da dočara njen lik

Ovakva postavka je veoma hrabra i svakako ima smisla. Problem nastaje kada se sa scenografije fokusiramo na scenu. Rajt definitivno nije uspio da dočara ono neuhvatljivo, što se često sentimentalno, ali i tačno, naziva slovenskom dušom.

Ovaj film se može dešavati i u Balzakovom Parizu ili u Dikensovom Londonu, a da gledalac to i ne primijeti. Nažalost, to ne znači da je film univerzalan, već prije da je bezličan. Time što može da se dešava svuda, stiče se utisak da se ne dešava nigdje. I pored raskošnih balova i haljina, Carske Rusije ovdje nema ni u tragovima.

Drugi, mnogo veći problem, je lik grofa Vronskog. U romanu, Vronski je hrabar i otresit konjički oficir, koji prilično neobavezno ulazi u vezu, ali iz nje izlazi potpuno promijenjen. Grof Vronski je modeliran na osnovu ruskog heroja i pukovnika Rajevskog, koji je poginuo kao dobrovoljac u srpsko – turskom ratu 1876. godine.

Za razliku od njega, Vronski je u ovom filmu uplašeno dijete na ivici suza, razapeto između neurotične Ane i posesivne majke. Ovo ne bi bio problem da se radi o novom čitanju romana, ali ovakvo čitanje obesmišljava socijalnu komponentu priče.

Recimo, time što je Vronski prikazan kao nezainteresovan i površan, potpuno se previđa društveni sukob između birokratske i vojne Rusije čiji su Aleksej Karenjin i grof Vronski predstavnici. Tolstoj je veoma pažljivo gradio ovaj sukob u romanu, pa je tako hrabrom i lakomislenom Vronskom suprostavio racionalnog i pritvornog Alekseja.

“Ana Karenjina” je korektno urađen, dobro snimljen i upečatljiv ljubavni film

Postoji velika dilema u romanu oko toga šta motiviše Alekseja da oprosti nevjerstvo svojoj ženi. Da li je to strah od dvoboja sa njenim ljubavnikom u kome bi sigurno poginuo ili je to dobrota? Kod Rajta, ove dileme nema, jer je Vronski ovdje tako postavljen da bi taj dvoboj vjerovatno preplakao iza kulisa.

Što se tiče Kire Najtli, iako fizički ne liči na Anu iz romana, u potpunosti je uspjela da dočara njen lik. Ovo naročito dolazi do izražaja u drugoj polovini filma (morfijum i šetnja po pozorištu neposredno prije kraja).

Od ostalih uloga treba izdvojiti i odličnog Metjua Mekfajdena kao brata Stivu, i korektnog Džud Loua kao muža. Sa tehničke strane, filmu se malo šta ima zamjeriti, a svakako je za pohvalu scena u kojoj se krov teatra otvara kako bi vidjeli vatromet ili scena konjičke trke u pozorištu.

Osnovna mana ovog filma nije to što je pokušan drugačiji pristup, već što odnos između likova često izgleda neuvjerljivo. Iako je scenarista Tom Stopard jedan od najvećih engleskih pozorišnih pisaca, djeluje kao da su mu promakle sve suptilnosti u ovom romanu, osim očiglednih.

“Ana Karenjina” je korektno urađen, dobro snimljen i upečatljiv ljubavni film, ali ljubiteljima Tolstoja ovo će vjerovatno biti frustracija.

Konačna ocjena: 6/10.

00:30 – Tajna operacija (Zero Dark Thirty, Kathryn Bigelow, 2012)

Ako želite da saznate šta je pravi horor, povežite se na Internet, otvorite Google pretraživač, isključite sigurnu pretragu, prebacite se na opciju slike i otkucajte Abu Grahib. To je zatvor u Iraku u kome su američke vojne snage zatvorenicima prekršile vjerovatno svako ljudsko pravo koje postoji, a sve to pod parolom zaštite ljudskih prava na Bliskom istoku.

Kao što to pokazuju dokumentarci „9/11: Pritisni za istinu“ (Rej Novosilski, 2006), „Taksi do tamne strane“ (Aleks Gibni, 2007), „Put za Guantanamo“ (Majkl Vinterbotom, 2006) ili „Supersila“ (Barbara-En Stigmjuler, 2008), Amerika, srećom, i dalje ima slobodu govora i hrabre autore koji pokušavaju tamošnju javnost da upoznaju sa svojom verzijom događaja.

Prvo, ovdje gledamo besramnu apologiju mučenja koje se, orvelovski, naziva „pojačanom tehnikom isljeđivanja“

Međutim, ni druga strana ne miruje, pa smo imali odličan film „Nezamislivo“ (Gregor Džordan, 2010) u kome se stidljivo postavljalo pitanje da li su ta mučenja možda bila opravdana.

Dvije godine nakon ovog probnog balona, slijedi visokobudžetna bomba, odnosno film „00:30 - Tajna operacija“ o hapšenju Osame bin Ladena, koji to pitanje više i ne postavlja, već naraciju počinje od afirmacije.

Maja (Džesika Čestejn) je CIA agent zadužen za hapšenje Osame bin Ladena (Riki Sekon), koga Amerika sumnjiči za teroristički napad na Njujork. Zajedno sa kolegom Denom (Džejson Klark), ona radi u američkoj ambasadi u Pakistanu.

Nakon hapšenja i mučenja saudijskog teroriste Amara (Reda Kateb), Maja saznaje za misterioznog Abu Ahmeda za koga sumnja da je bin Ladenov kurir. Tada počinje planiranje akcije upada marinaca u nezavisnu Islamsku Republiku Pakistan, kako bi se izvršio napad na kuću u kojoj se pretpostavlja da Osama živi sa porodicom.

Ako gledamo tematiku djela, oskarovka Ketrin Bigelou („Katanac za bol“, 2008) se ovdje profiliše kao američka Leni Rifenštal („Trijumf volje“, 1935). Fokusirati se na politički aspekt, vezu sa stvarnim događajima i poruku ovog filma, znači dati mu ocjenu minus beskonačno.

Uopšte, svi islamisti ovdje su uvjereni u svoju krivicu – nijedan od njih čak i ne stiže da optuži Ameriku za bilo šta

Prvo, ovdje gledamo besramnu apologiju mučenja koje se, orvelovski, naziva „pojačanom tehnikom isljeđivanja“. Ono nije čak ni u fokusu – naši junaci muče kao što bi išli po burek. Nakon što terorista Den završi mučenje teroriste Amara, on izlazi na hodnik i zapali cigaretu.

Malo kasnije, vidimo ga u Vašingtonu, gdje je podjednako miran kao i u sobi za torturu. Kritikovati ovakvo ponašanje junaka je pogrešno – uostalom, vjerovatno Ketrin zaista i opisuje stvarnu situaciju.

Pravi problem ovdje je što smo iz društvenog diskursa u kome je mučenje moralno neprihvatljivo, došli do bioskopskog diskursa u kome je mučenje prisutno, ali nije tema. Ovaj perfidan prelaz prećutno legitimizuje torturu.

Recimo da bi sličnu situaciju imali kada bi snimili potresnu dramu o pedofilu koji gubi posao, pri čemu je fokus na njegovom odnosu prema kolegama iz kancelarije. Dakle, on je usput pedofil i nas ne treba da šokira što to gledamo na filmu, jer – hej! - film je, u stvari, o užasima nezaposlenosti.

Smeta i to što Arapima gotovo da nije dat prostor, te su ovdje gotovo uvjek u ulozi ili pasivnih slušalaca ili bombaša samoubica. Recimo, Den teroristi kaže da je kriv za smrt hiljada Amerikanaca, na šta Amar zaćuti i sa krivicom pogleda u pod.

Što se tiče režije, ona je besprekorna i slična kao u filmu „Katanac za bol“ za koji je Ketrin dobila Oskara

Teško je povjerovati da na ovu rečenicu Amar ne bi istakao neku akciju NATO armije koja je, možda, od njega napravila teroristu. Uopšte, svi islamisti ovdje su uvjereni u svoju krivicu – nijedan od njih čak i ne stiže da optuži Ameriku za bilo šta jer ga presječe ili rafal ili režija Ketrin Bigelou.

Kada besramnu propagandu stavimo na stranu, za šta je potrebna ogromna mentalna disciplina, pokazuje se da je „00:30 - Tajna operacija“ mnogo više nalik na HBO dokumentarac, nego na igrani film.

Što se tiče režije, ona je besprekorna i slična kao u filmu „Katanac za bol“ za koji je Ketrin dobila Oskara. Glavni ženski lik je agent Maja (izuzetna i odmjerena Džesika Čestejn) čiji razvoj pratimo od početka do kraja.

Od agenta spremnog na sve kako bi napredovala u službi, do oštre osobe kojoj se čitav život sveo samo na potragu za jednim čovjekom, Maja je prikazana kao surovi profesionalac.

Na samom kraju, ova ljuštura napukne pri čemu je jasno da Majine suze nisu oplakivanje izgubljene nevinosti, jer nevinost i nije izgubljena. Sve je bilo pravedno, cilj opravdava sredstvo i film tu nema dilemu, tako da agent plače zato što je, u stvari, objekat opsesije izgubljen, što je samo po sebi traumatično.

Postoji poučna i metaforična priča o tome kako treba skuvati žabu. Ako je ubacite odmah u lonac sa ključalom vodom, ona će iskočiti. Ako je ubacite u hladnu vodu, a onda vodu postepeno zagrijavate, žaba će se skuvati. Ovaj film je hladna voda za američku publiku, iako je kvalitet lonca vrhunske izrade.

Konačna ocjena: 5/10.

Galerija

Preporučujemo za Vas