GALAKSIJA KNJIGA

Porijeklo rastrgnute psihe Dostojevskog

Istorija ljudi i svijeta kod Dostojevskog izgleda da počinje u onom momentu kad je on krenuo da kontemplira i da piše
453 pregleda 1 komentar(a)
Dostojevski, Foto: Telegraph.co.uk
Dostojevski, Foto: Telegraph.co.uk
Ažurirano: 26.01.2013. 13:07h

(Dostojevski: pisac u svom vremenu - Dostoevsky: A Writer in His Time; Joseph Frank, Princeton University Press, 958 str; 2012)

Koliko je potrebno da znamo ličnih podataka o nekom piscu? Odgovor je da to uopšte nije bitno. Dakle, ili ništa ili sve živo je podjednako korisno. Na kraju krajeva, ko mari za takve stvari?

Nortrop Fraj je jednom prilikom napisao: „Jedini dokaz koji imamo o Šekspirovom postojanju, osim njegovih poema i igranih komada, jeste portret čovjeka koji je očigledno bio idiot“. Zato treba definisati da su biografije namijenjene radoznalcima; a radoznalost počinje na onom mjestu gdje se okončava dosada.

Vječito odmjereni Džozef Frenk je opravdano odlučan da izbjegne senzacionalizam

U to ime, život E.M. Forstera, bez obzira što je bio lišen ama i jednog zanimljivog događaja ili poluokolnosti, zavrijedio je dva toma. Naime, sve su brojniji pisci čiji život jedva može da zadovolji dvije biografske knjige: Nabokov, Drajzer, Melvil, Grejem Grin, Lorens Stern... Ako se ne varam, jedina dva autora čija biografija broji pet tomova su Henri Džejms (Leon Edel) i Fjodor Dostojevski (Džozef Frenk).

U ovom slučaju, gospodinu Frenku, čijih su pet tomova nadasve obimniji (i skuplji) od Edelovih o Džejmsu, predloženo je da uradi istu stvar kao i Edel prije nekih dvadesetak godina – da pet knjiga (napisanih u rasponu 1976-2002), zbog bolje prijemčivosti, objedini u jednom tomu.

Isprva se Frenk, vjerovatno najveći svjetski znalac po pitanju ruskog pisca, kolebao, ali je uvidio da je jedan tom o Dostojevskom ipak moguć. Otud ovo jeftino broširano izdanje objavljeno prije nekoliko mjeseci, čim je prvobitno, u tvrdom povezu (2010), rasprodato relativno brzo.

Radi se o jednoj od onih knjiga koje mogu stajati na vrhovima top-lista na kraju godine, bez obzira što se radi o pukom reprintu. Biografija vrijedna svačijeg truda, baš zato što prevazilazi svoju tipičnu vokaciju, jer se na mahove čita i kao istorijski dokument.

Njegov prvi brak, kao i ljubavne afere odreda su okončane propašću

Vječito odmjereni Džozef Frenk je opravdano odlučan da izbjegne senzacionalizam u onom što se na mahove čini zaista senzacionalna životna priča, i u tolikoj mjeri ublažava međusobne veze u porodici Dostojevski, te se čini da je kod njih sve bilo obavijeno oblandom sreće i blagostanja. Pa ipak, nemoguće je izbjeći stvar navodnog ubistva Fjodorovog oca.

Iako je vojni doktor Dostojevski bio siromah u poređenju sa ljudima koji su u svojim madracima skrivali gotovinu, ovaj je nekako uspio da postane zemljoposjednik. No, s obzirom na to kako je loše tretirao kmetove, oduvijek je postojala bojazan da su mu oni i došli glave.

Svakako je to vjerovao njegov sin, sa braćom boraveći na Vojnoj akademiji za inženjere u Sankt Peterburgu, gdje posljednje dvije godine uopšte nisu vidjeli dr Dostojevskog.

Džozef Frenk se samo u fragmentu Frojdove psihoanalize velikog pisca slaže sa njim kad kaže da je vrlo moguće nazrijeti porijeklo autorove rastrgnute psihe i ponašanja tokom 1840-ih, kao i karakter njegovog rada, pošto je pisac čak i prebio siromašnog kočijaša (i zatim patio zbog toga), pa i kad je odlučio da postane dio humanitarne zavjere za širenje propagande protiv ropstva.

Izgleda da autoru ništa nije bilo prirodnije nego da pokuša da olakša svoju krivicu zbog očevog ubistva, u stvari zbog uzroka tog ubistva, osim da je eksterno projektuje u društvenim terminima.

I jedino je kroz destrukciju tog monstruoznog robovlasničkog sistema njegova trauma mogla biti umirena, tako da je u tu svrhu naposljetku i zakoračio na stazu što ga je vremenom, u dvadeset osmoj godini, odvela u Sibir, na robiju.

Dakle, autor je bio iznuren i bolestan, i u glavi nije imao nikakve ideje osim vlastitih iskustava

Međutim, u doba dok je Frenk istraživao događaje oko velikog pisca za publikaciju prvog toma biografije, došao je do zanimljivih podataka da je dotični doktor Dostojevski očigledno umro od moždanog udara; zahtjev za penziju, par godina ranije, podnio je zbog teških reumatskih napada, i vida što mu je sve više slabio.

Naime, prvi doktorov komšija, u namjeri da se za bagatelu dočepa njegovog posjeda, počeo je širiti priču da su doktora ubili kmetovi. Da je to ikako moglo biti dokazano, većina kmetova skončali bi u Sibiru, a zemlja bi odista otišla u bescjenje. Ovakva izmišljotina posjeduje koncept bezmalo u rangu samog Dostojevskog nego da je u pitanju bilo pravo ubistvo.

Izuzetno je zanimljiva i priča o početku drugog braka Dostojevskog, tokom kojeg je napisao svoje najveće romane. Imao je 45 godina i bio je udovac. Njegov prvi brak, kao i ljubavne afere odreda su okončane propašću; u isti mah, nije imao novca.

Osim toga, na sebe je preuzeo sve dugove pokojnog brata i staranje o čitavoj porodici, a i brigu o grabežljivom i neprijatnom sinu njegove prve supruge. Dostojevski je takođe bio bolešljiv i davio se u moru zadužnica, moravši da prekine pisanje Zločina i kazne zato jer je, zahvaljujući izvjesnom lupežu iz izdavačke branše, ponukan da naprečac počne pisati drugi roman.

U njihovom ugovoru stajala je neobična klauzula što će, u slučaju da ne isporuči roman za četiri sedmice, sve zarade Dostojevskog u velikom dijelu tokom narednih devet godina biti isplaćivane toj bitangi.

Dostojevski je jednim dijelom sigurno bio savršeno moderan autor i progresivni mislilac

Dakle, autor je bio iznuren i bolestan, i u glavi nije imao nikakve ideje osim vlastitih iskustava kao upropašćeni kockar i kuburenja sa neurotičnom, mladom ljubavnicom.

U tolikoj žurbi, Dostojevski je bio prinuđen da pozove i djevojku, stenografa – to je bila nova karijera za žene tokom 1860-ih – kad se njegovom pozivu odazvao običan djevojčurak od nekih dvadesetak godina, Ana Gregorijevna, gledajući na pisca sa izrazitim strahopoštovanjem.

Dostojevski je, izblamiran, buljio u nju puna dva dana u potpunoj tišini prije nego što je počeo da diktira. Radilo se o remek-djelu, Kockar, koje je završio dva dana prije roka i, kao što je Ana oštroumno predvidjela, lupež za kog je roman i bio napisan potom je nestao s lica zemlje ne bi li izbjegao primopredaju rukopisa i ponukao pisca da prekrši ugovor.

Dostojevski je potom obišao većinu policijskih stanica u Sankt Peterburgu prije nego što je našao policajca voljnog da mu izda potvrdu da je određenog datuma primio njegov manuskript.

U međuvremenu se pisac zaljubio u Anu – kojoj doslovno ništa nije imao da ponudi, osim sopstvenih katastrofa – i ostao je zatečen čim je uvidio da je i ona zaljubljena u njega.

Takvi mladi sanjari poput Ane obično izgledaju kao da ne ostaju dugo u životima komplikovanih ljudi, međutim Ana je tog čovjeka ispratila u grob. Činjenica je da je njena bezmalo nepoznata porodica (majka švedski luteranac, a otac Ukrajinac), obožavali čitati djela Dostojevskog; uostalom, Fjodor je bio njen heroj i prije nego što ga je upoznala. Takođe, Ana nije bila intelektualac; njen ponos je bila činjenica što je predstavljala najboljeg stenografa u školi.

Istorija ljudi i svijeta kod Dostojevskog izgleda da počinje u onom momentu kad je on krenuo da kontemplira i da piše

Dostojevski je takođe bio preopterećen smrću boga, kao i krajnom moralnom propašću ljudske rase. Ipak, vjerovao je da je moguće poništiti ovu bjelosvjetsku tragediju samo ako bi ničice pali pred Isusove noge i prihvatili rusku pravoslavnu vjeru (Dostojevski je bio veliki antikatolik i isti takav ksenofob, premda je izjavio da je Šekspir „poslat od samog boga“).

Anarhija koju je predvidio činila se kao da svakog časa treba da bude raspuštena na svijet. “Čovjek nije u mogućnosti da postoji bez svog pređašnjeg boga“ – ovako Kirilov, anarhista iz naslova Zli dusi, gleda na svoju okolinu.

Bolest kasnog 19. vijeka čini se da primarno nije bila političkog niti ekonomskog karaktera, iako se mnogi istoričari neće složiti sa ovakvom tvrdnjom. Muškarci i žene zapanjeno su gledali na krajnje izopačen svijet, koji je Zapadni kapitalizam pustio u etar otkako je kraljica Viktorija – u Britaniji – dospjela na tron, osjećajući da nešto sigurno ne funkcioniše kako treba.

Dostojevski je jednim dijelom sigurno bio savršeno moderan autor i progresivni mislilac što je, na primjer, napisao pozitivnu recenziju za ateističku filozofsku knjigu Dž.H. Luisa Fiziologija običnog života.

Isto tako je iščitavao Darvina i Karusa, nalazeći sasvim prirodnim da je moguće biti u žiži nauke, a da se pri tom nipošto ne mimoilazi sa svojom hrišćanskom moralnošću; ipak, prije bih kazao da su mu oni svakako pružali uvid da bolje kristališe likove svojih nevjernika.

Takođe je čitao liberalnog utilitaristu Džona Stjuarta Mila; Mil je pisao o političkoj misli i sistemu logike. Sa francuskog je preveo Balzakovu Evgeniju Grande.

Na isti način su kritičarima trebale decenije dok nisu utvrdili da se u uvijek pitomom Dikensu najvećma ističe – turobnost

S druge strane, dok je to radio, sticao je osjećaj da se sve oko njega nedvosmisleno raspada; Ivanu Karamazovu je dozvolio da prenese najdirektnije neprečišćene misli o tome da bi, bez prisustva boga, na svijetu sve bilo dozvoljeno – očito svaka zamisliva vrsta moralne deformacije, pri tom nijedanput ne pomišljajući da se svaka vrsta moralne deformacije na svijetu već dogodila upravo zahvaljujući uvjerenju ljudi u postojanje tzv. boga.

Istorija ljudi i svijeta kod Dostojevskog izgleda da počinje u onom momentu kad je on krenuo da kontemplira i da piše.

Uostalom, njegova era, kad su ljudi napokon uspijevali da se istrgnu iz crkvenih kandži i prigrle tzv. liberalizam, osjećajući da imaju više slobode u svom govoru i pisanju, vrlo je slična današnjoj.

Drugim riječima, ako bi naše vrijeme izrodilo određenog pisca, hrišćanina ili ateistu, taj potencijalni autor bi, prirodno, pomislio da se radi o kraju svijeta i tako bi ga garantovano i predstavio u svom opusu, iako, istorijski gledano, živimo u najmirnijoj i donekle najuljudnijoj dekadi otkako je svijeta i vijeka.

Dakle, ako pitate istoriju, ona će vam odgovoriti da se oko nas ne odvija apsolutno ništa ozbiljno; naprotiv, i pored svih zala kojima smo zadojeni, i dalje je neminovno da živimo u blagostanju.

Stoga nije pretenciozno Dostojevskog, barem s moje strane, u finom broju slučajeva predstaviti i kao vrsnog komičnog pisca – u onim njegovim pripovijestima gdje ljudi najvećma osjećaju da se krije teška, ozbiljna filozofija u stvari leži njegova najveća snaga kao pisca izvanrednih komedija.

Iz romana u roman, protagonisti Fjodora Dostojevskog oličenja su likova iz svih prethodnih njegovih djela

Na isti način su kritičarima trebale decenije dok nisu utvrdili da se u uvijek pitomom Dikensu najvećma ističe – turobnost. Bolje reći, i Dikens i Dostojevski, dva veoma srodna pisca, i savremenika prije svega, ostavljali su najznačajnije tragove onda kad su podjednako bili nesvjesno mračni i komični. I obojica su, imajte na umu, bili šoumeni – voljeli su biti u centru pažnje.

Uostalom, Raskin i Karlajl, u Britaniji, diskutovali su o identičnom fenomenu koji Dostojevski pominje u svojim romanima. Isto je pisao i sasvim sekularni Entoni Trolop u knjizi Kako danas živimo (1874; predstavljena u prethodnom broju ART-a), koji ne detaljiše o abominalnoj razlici između bogatih i siromašnih već se, utoliko bolje, koncentriše samo na taštinu, na puku besciljnost života ljudi iz visokih slojeva društva.

Iz romana u roman, protagonisti Fjodora Dostojevskog oličenja su likova iz svih prethodnih njegovih djela, samo sada jači i prodorniji i bučniji, jer proističu i oživljavaju iz košmara brojnih napisanih draftova i bilješki. Kao što je primijetio V.S. Pričet, Dostojevski je radio „u najvećoj nesigurnosti i neodlučnosti“.

On je bio jedan od onih pisaca što je, s obzirom na to da dugo vremena nije imao fiksiranu ideju o svojim literarnim namjerama, bezmalo prinudio sebe da se baci u akciju ređajući pobožne usklike.

Kao što je navedeno u tekstu, a što je sigurno i posljedica čitanja Frenkove fascinantne biografije, nesumnjivo se stiče utisak da je veliki pisac funkcionisao na nekoj vrsti pozornice, pred javnošću gladnom čovjekovih poruka i usklika, blaženo nesvjestan da u njegovoj naizgled ozbiljnoj halabuci postoji nešto izrazito manijakalno i duhovito.

Liberali, nihilisti, provincija...

Dostojevski je umro nekoliko mjeseci prije Dizraelija, 1881, u 59. godini. Njegova vizija ljudskog stanja bila je ništa manje uznemirujuća, mračna i demonična poput Vagnerove.

Samo šezdeset šest godina poslije piščeve smrti, moćna ruska imperija pašće u ruke jednog psihopate

Oni što su pročitali naslov Zli dusi, roman objavljen 1871-2, kad se pojavio, sigurno su mislili da se radi o farsi o grupici liberala u provincijskom gradiću koji pada u šake manipulativnom ludaku, nihilisti.

Nama koji isti roman čitamo 140 godina nakon što je publikovan, Zli dusi su i dalje komični kao i onda, ali su i ništa manje proročki. Samo šezdeset šest godina poslije piščeve smrti, moćna ruska imperija pašće u ruke jednog psihopate i grupice destruktivnih sljedbenika.

Vjernik, ateista, pa ponovo vjernik

Dostojevski je, poput brojnih genijalaca pomenute ere, imao sve te pomiješane svjetonazore u svojoj glavi – prvo je bio vjernik, pa socijalista i ateista, pa ponovo vjernik, zahvaljujući “inspiraciji dobijenoj od ruskog naroda“ kome je, očito zahvaljujući vjeri, sve išlo od ruke – te je zbog toga njegova vizija bila nadasve interesantna, iako na mahove neuvjerljiva.

Kao kod svih znamenitih proroka, katkada je nemoguće raspetljati očigledne konfuzije (da ne kažem, kontradiktornosti) iz suptilnosti ovog autora. Pa ipak, kao i svaki religiozni i politički fanatik (a šoumen u duši) volio je da se svaki atom njegovog glasa čuje podaleko, vjerujući da ljudima ima kazati štošta toga korisnog.

Recimo, u pismu upućenom uredniku izvjesnog književnog časopisa, napisao je da nije u stanju prihvatiti Turgenjevljev lični stav da s ponosom svakome govori da se ponosi time što je ateista i što toliko prezire ruski narod!

Turgenjev je prosto odgovorio da tako intimne stvari nikada ne bi govorio pred očito bolesnim i rastrojenim čovjekom. Na kraju krajeva, sa uvećavanjem Fjodorovih epileptičnih napada (za koje je Frojd spekulisao da su nastupili čim je saznao za ubistvo svog oca), pojačavala se i njegova religiozna groznica.