ARHITEKTURA

Koliko smo stvarno daleko od jazbina?

Trenutna situacija zastrašujuće podsjeća na situaciju koja je obilježila razdoblje između dva Svjetska rata - tj. život na ivici
0 komentar(a)
Kuća Arco, Foto: Domusweb.com
Kuća Arco, Foto: Domusweb.com
Ažurirano: 27.03.2019. 20:11h

Za Remebot Doru koja s Tinom sada /

uživa negde, noću, iznad grada. /

Ja berem s tuđeg plota hrizantemu /

i vidim stravu u svakom, u svemu.

Slobodan Marković - alias Libero Markoni - iz knjige "Sedefaste dveri" (Prosveta, Beograd, 1966)

Međunarodna nagrada Ranko Radović za 2012. godinu, u kategoriji kritičko-teorijskih tekstova o arhitekturi - što podrazumijeva kritike, eseje, knjige, predavanja i uopšte pisanu riječ - dodijeljena je, kao što rekoh u tekstu objavljenom prošle subote, Zlati Vuksanović - Macuri, za knjigu "Život na ivici: Stanovanje sirotinje u Beogradu 1919 - 1941" (Orion art 2012).

Koliko su vladajuće oligarhije u našem izuzetno trusnom regionu sposobne da nas usmjere na pravi put - procijenite sami

Prva Nagrada Ranko Radović, u pomenutoj kategoriji, dodijeljena je Aleksandru Kadijeviću, davne 2006. godine - za knjigu "Estetika arhitekture akademizma (XIX-XX vek)" (Građevinska knjiga a.d. 2005). Cinik bi svakako primijetio da je vizura u međuvremenu značajno pomjerena.

Insistirati na bilo kakvom obliku arhitektonskog elitizma u ovom teškom političko-ekonomskom trenutku - kada siromaštvo kuca na vrata sve većeg procenta stanovništva koje obitava u regionu bivše Jugoslavije - a i šire, naravno - bilo bi, u najmanju ruku, neukusno.

Velike priče danas nisu aktuelne. Budimo se polako iz teškog, gotovo trodecenijskog pijanstva, shvatajući da na putu ka opštem društvenom prosperitetu nema prečica - ali ima mamurluka.

Koliko su vladajuće oligarhije u našem izuzetno trusnom regionu sposobne da nas usmjere na pravi put - i da nas pridrže za nejaku ručicu na tom sudbonosnom putu - procijenite sami.

Trenutna situacija - gdje sa jedne strane imamo bogate a sa druge siromašne - zastrašujuće podsjeća, u načelu, na situaciju koja je obilježila razdoblje između dva Svjetska rata - tj. na opštu situaciji koju bismo mogli okarakterisati upravo kao život na ivici.

Želim zapravo da vam predložim da sve tri knige - Kadijevićevu, Ignjatovićevu i knjigu Zlate Vuksanović - Macure - posmatrate kao jedinstvenu istoriografsku cjelinu

U jednom od poglavlja svoje knjige, Kadijević se osvrće na procese instrumentalizacije arhitekture u funkciji manifestovanja političkih ideja (pisati o arhitekturi, pogotovo o arhitekturi akademizma, van konteksta politike - konkretno visoke politike i elitizma - bilo bi bespredmetno) - da bi zatim prešao na analizu ostvarenja koja pripadaju tom stilskom ključu - a realizovana su u Beogradu i većim gradovima Srbije, te na teritoriji današnje Makedonije, odnosno Skoplja - u periodu od druge polovine XIX vijeka, zaključno sa tridesetim godinama prošlog vijeka.

Naredne, 2007. godine, Nagradu Ranko Radović u istoj kategoriji dobio je Aleksandar Ignjatović za knjigu "Jugoslovenstvo u arhitekturi 1904 - 1941" (Građevinska knjiga a.d. 2007). Ignjatovićevu knjigu treba posmatrati u širem kontekstu uloge arhitekture u procesima definisanja ideologija, a posebno nacionalnog identiteta - kao, kako kaže sam autor, najkompleksnijeg intelektualnog konstrukta modernog doba.

Dakle, u kontekstu naučnih interesovanja dvojice prijeđašnjih laureata Nagrade Ranko Radović - i njihovih, u svakom pogledu značajnih ostvarenja koja se indirektno bave i nečim što bismo, barem uslovno, mogli nazvati imperijalnim Beogradom (Internet pretraživač Google na upit "imperijalni Beograd" ne izbacuje ništa) - knjigu Zlate Vuksanović Macure treba posmatrati kao idealnu protivtežu, tj. drugu stranu medalje - jer sa jedne strane imamo arhitekturu u funkciji državnog, strogo desnog političkog diskursa - a sa druge strane imamo ogoljenu, i nimalo romantičnu stranu života zapanjujućeg procenta Beograđana u istom, ili skoro pa istom periodu.

Kuća Arco je zapravo još jedan u beskonačnom nizu dokaza da razmjera intervencije ni u kom slučaju ne utiče na kvalitet arhitekture

Želim zapravo da vam predložim da sve tri knige - Kadijevićevu, Ignjatovićevu i knjigu Zlate Vuksanović - Macure - posmatrate kao jedinstvenu istoriografsku cjelinu - tj. kao svojevrsnu trilogiju - upravo iz razloga formiranja što cjelovitije predstave o životu u glavnom gradu susjedne nam države u međuratnom razdoblju.

Prije nego što kažem koju riječ o knjizi gospođe Vuksanović - Macure, skrenuo bih vam pažnju i na aktuelni trenutak na međunarodnoj arhitektonskoj sceni.

Uočljivo je da na brojnim listima arhitektonskih ostvarenja koja su obilježila godinu za nama - listama koje se tradicionalno prave u ovo vrijeme - najčešće nema ostvarenja koja bismo mogli okarakterisati kao ekstravagantna - nema, dakle, onog dekadentnog glamura i sjaja koji je bio karakterističan za početak prethodne decenije - što je i razumljivo, naravno.

Na samom vrhu liste objavljene na portalu italijanskog arhitektonsko-dizajnerskog mjesečnika Domus, na primjer, pozicionirana je kuća Arko (Casa Arco) - ostvarenje čileanskog tandema Pezo von Ellrichshausen (Mauricio Pezo & Sofia von Ellrichshausen).

Kuća Arko je novi skromni dom umjetnika i umjetnice - čiji je prethodni, neuporedivo komforniji dom, uništen u katastrofalnom zemljotresu koji je 2010. godine pogodio region centralnog Čilea.

Danas, ako je vjerovati zvaničnoj statistici, svaki osmi stanovnik glavnog grada susjedne nam države živi ispod granice siromaštva

Kuća, tj. projekat kuće, presudno je bio limitiran budžetom - a takođe i željom klijenata da njihov novi dom bude neosjetljiv na buduća seizmička pomjeranja. Otuda i bazični čelični skelet u ortogonalnom rasteru 4 m X 8 m X 2.5 m - koji definiše korisni prostor od (svega) 124 m2 - raspoređen u 4 etaže - od kojih je prva armirano betonska kutija, premazana asfaltom, sa ulaznim vratima kao jedinim otvorom - a ostale tri su zastakljene kutije, u kojima su smještene po dvije prostorije.

Kuća Arco je zapravo još jedan u beskonačnom nizu dokaza da razmjera intervencije ni u kom slučaju ne utiče na kvalitet arhitekture - koja se, u ovom slučaju, graniči sa infrastrukturom.

Nego da se ja ipak vratim knjizi Zlate Vuksanović - Macure...

Nisam uspio, moram vam odmah priznati, da tokom proteklih nedjelju dana zaokružim stav o toj knjizi. Nedjelju dana je ipak nedovoljno da bi se ta vrijedna knjiga - koju u prvom redu treba posmatrati kao rijedak i vrlo originalan dokument - doživjela na način koji bi implicirao nekakve konačne zaključke.

Razmišljam, recimo, da sam uvijek uspijevao, tokom 20 godina koliko sam proveo u Beogradu, da u kraju u kojem sam živio - a živio sam svuda, vjerujte mi, promijenio sam barem petnaestak stanova - otkrijem pravu sirotinjsku pekaru - u kojoj hljeb miriše kako treba i ima onaj beogradski, slaktasto-kiselkasti, reš ukus.

Ako vam je stalo do dobrog hljeba, ako želite da u Beogradu kupite pravi hljeb, sa pravom, reš korom - onda ga morate potražiti u pekarama kojima gravitiraju ljudi koji ne žive u zavidnim uslovima. Ako sirotinja nešto zna - onda sigurno zna što je dobar, a jeftin - hljeb nasušni.

Kako se, na primjer, izboriti sa činjenicom da je "Beograd do Prvog svjetskog rata bio grad činovnika, a od rata je grad sirotinje"

A onda odjednom postajete svjesni koliko u današnjem Beogradu ima arhitektonskih recidiva nereprezentativne prošlosti - i koliko su sirotinjska naselja zapravo odredila urbanističku matricu grada.

Važne su i paralele svakako - jer je nemoguće u potpunosti prihvatiti mučnu istinu, vrlo eksplicitno iznijetu u knjizi Zlate Vuksanović - Macure, o neljudskim uslovima u kojima je živjela ogromna većina žitelja međuratnog Beograda - van aktuelnog konteksta.

Danas, ako je vjerovati zvaničnoj statistici, svaki osmi stanovnik glavnog grada susjedne nam države živi ispod granice siromaštva - a ozbiljni beogradski analitičari socijalnih prilika izlaze sa alanfordovskim konstatacijama, tipa: "Siromašni su svi oni koji nisu bogati, a ostali su ispod granice siromaštva".

Sigurno naslućujete da se konstatacije poput ove prvenstveno odnose na gotovo istrijebljenu, famoznu srednju klasu - koja u poretku (neo)liberlne ekonomije zapravo nema što da traži.

Ostale sociološke grupacije, pogotovo one najosjetljivije - samohrane majke, djecu od 7 - 14 godina, neobrazovane, nesposobne za rad i nezaposlene, te penzionere - bolje da ne pominjem.

Kada ste, vrlo eksplicitno, suočeni sa činjenicom da je život ogromne većine žitelja prijestonice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije - posmatran kroz prizmu životnih uslova - bio krajnje bijedan - tek onda zapravo počinjete da primjećujete stvari oko sebe.

Danas je stambena kategorija "jazbina" iščezla iz statistike

Kako se, na primjer, izboriti sa činjenicom da je "Beograd do Prvog svjetskog rata bio grad činovnika, a od rata je grad sirotinje", i da su "oko 80 posto beogradske populacije u 1929. godini činili oni čija primanja nisu bila dovoljna za život", što se svakako nije promijenilo do izbijanja Drugog svjetskog rata - niti u prvim godinama nakon okončanja rata.

Definitivno je potrebno određeno vrijeme da stvarno prihvatite tu i brojne druge činjenice iznijete i izvrsno potkrijepljene arhivskim dokumentima i fotografijama u knjizi "Život na ivici: Stanovanje sirotinje u Beogradu 1919 - 1941".

Analitičari lijeve provinijencije koji su se bavili analizom stambenog fonda u Beogradu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, dakle pred sam rat, slagali su se u ocjeni da su mnogi stanovi bili "čatmare, udžerice, ćumezi, jazbine, straćare, šupe, podrumi, tavani, kolibe, barake".

Danas je stambena kategorija "jazbina" iščezla iz statistike. Međutim, koliko smo stvarno daleko od jazbina - to je veliko pitanje.

U svakom slučaju, treba biti zahvalan Zlati Vuksanović - Macuri zato što nam je otvorila oči - i ukazala na međuratni Beograd u krajnje sumornom, ali realnom svjetlu.