Monika Vud je američka spisateljica. Napisala je nekoliko romana, priče koje su objavljivane u brojnim antologijama i priručnike za profesore književnosti. Njen posljednji roman „Jedan u milion“ preveden je na devetnaest jezika i bio je u užem izboru za knjigu godine magazina Vorld. Živi u Portlandu u Mejnu.
Ovaj ćemo razgovor početi knjigom “Kad smo bili Kenedijevi“, zapravo, želim da nam pojasnite, zašto ste ovu knjigu naslovili tako?
- Hvala vam puno što ste me intervjuisali. Bila sam prilično iznenađena zahtjevima iz drugih zemalja! Naslov se konkretno odnosi na način na koji je legendarna milost Džeki Kenedi u njenoj žalosti pomogla mojoj majci, takođe novoj udovici, da povrati svoje dostojanstvo.
Ali više od toga, naziv se odnosi na šire “mi”: kada smo “mi” - Amerika, to jest - bili Kenedijevi: sigurni u našu snagu, naše moralno vlakno, naše mjesto u svijetu, našu sposobnost da se nosimo sa svakom olujom. Način na koji moja porodica prolazi kroz našu običnu tragediju - smrt oca - ima sve vrste odjeka u širem svijetu tog vremena.
U ovoj liričnoj i iskrenoj priči malo je kompozitnih i izmišljenih likova. Koliko se ova knjiga može smatrati dokumentarističkim štivom?
- Sve je tako. Zapravo, ovdje nema kompozita. Ovo je priča tačno onakva kakvu je ja pamtim. Počela je kao esej u kome se od mene tražilo da napišem knjigu o odrastanju na različitim mjestima u Sjedinjenjim Državama. U međuvremenu sam se borila sa mojim petim romanom, i bila sam u priličnom profesionalnom očaju. Tako da sam “otišla kući”, metaforički govoreći, pisala o udobnosti moje porodice iz djetinjstva.
Knjiga “Jedan od milion momaka“ je duhovita priča o osobenjacima različitih generacija koja čitaoca može da zasmije, ali i da rasplače. Recite nam šta vas je inspirisalo da napišete ovu neobičnu priču, punu iznenađujućih dogadjanja?
- Toliko je teško vratiti se na početak, jer roman je toliko teško pisati i on uzima dosta vremena. Prije mnogo, mnogo godina napisala sam priču (nikad je nijesam završila) u kojoj se pojavljuje vrlo stara žena i tugom pogođena majka. Pretpostavljam da odatle potiče, iako u ovom trenutku ne bih prepoznala lik. Takođe, imala sam veoma starog prijatelja (98 godina) koji je inspirisao lik One.
Događaji kao i likovi ove knjige su izmišljeni. Kako ste stvorili lik jedanaestogodišnjeg dečaka Kuina i njegovu nesvakidašnju životnu priču?
- Nešto od mog vlastitog iskustva je propušteno kroz ovu priču, ali ne puno. U mladosti sam bila pjevačica, a moj partner je bio nešto poput Kuina. Dječak je upravo došao kod mene kao dar bogova!
Vi ste kao devetogodišnja djevojčica doživjeli bolnu tragediju u porodici: smrt oca, našto kasnije i majke, bolest sestre... Koliko su ti događaji ostavili trag u vašem životu kao pisca?
- Moj prijatelj pisac tvrdi da je svaki ozbiljan pisac koga zna imao neku vrstu traume u djetinjstvu. Ne znam da li je to tačno ili ne, ali mogu reći da je smrt mog oca ostavila na mene istančan osjećaj posmatranja. Toliko sam se plašila da bi još neko koga volim mogao da umre! Držala sam oči otvorene za mogućnost tragedije. To me je učinilo piscem. Ali, takođe bih trebala da dodam da sam imala divno djetinjstvo i osjećam se veoma zahvalnom za sve to, uključujući i tragediju. Nikad ne znamo šta nas formira, zar ne? Zato bi trebali biti zahvalni svim iskustvima života.
Jednom ste rekli da tema porodice doprinosi vašem spisateljskom radu ali da vaše pisanje nije autobiografsko, možete li nam to pojasniti?
- Moj život je oduvijek bio usredsređen na porodicu - naročito na tu “prvu porodicu”, onu u koju smo rođeni, a ne na onu koju stvaramo kroz brak i djecu - i pretpostavljam da nije iznenađenje što bi i moja fikcija bila u vezi sa tom porodicom. Mi nikada ne možemo pobjeći od porijekla naše porodice - bilo da je ta porodica prepuna svetaca ili puna demona. To je beskrajno fascinantna tema za mene kao pisca. Moja fikcija nije o mojoj sopstvenoj porodici, mada postoje naravno i djelovi koji se kreću kroz određene likove ili scene. Međutim, moj posao kao pisca je da veoma pažljivo posmatram živote drugih. Ne moram da se oslanjam na svoje iskustvo; svijet mi daje vrijedan materijal za život! Volim da pišem o porodičnim odnosima zato što su mi porodični odnosi tako raznovrsni i zanimljivi.
Danas postoje mnogi pisci koji su postali uspješni i poznati u svijetu književnosti, baveći se upravo porodičnim temama. Koliko je za vas kao pisca značajna porodica?
- Porodica je sve. Ali pod “porodicom” takođe mislim na svoju veću, proširenu porodicu prijatelja. Imam bliski krug prijatelja koji su bili sa mnom kroz teškoće i nevolje. Oni su isto toliko porodica kao moja biološka porodica.
Kroz svoje potresne priče i zaboravljene načine življenja, pravite zapanjujuće portrete porodice, porodične drame, tuge i iscjeljenja. Kako su vaše knjige shvaćene od strane američkih čitalaca i književne kritike?
- Oh, hvala vam. Kako je lijepo od vas što to kažete! Rekla bih da su kritike u SAD uglavnom bile velikodušne. A ja cijenim ljubav iz Crne Gore!
Rođeni ste u Meksiku, ali Vaši preci su porijeklom Irci. Poznato je da su Irci tradicionalno izuzetno dobri pripovijedači, da znaju vješto da pričaju interesantne priče. Koliko za vašu sklonost dobrom pripovijedanju možete biti zahvalni nasljeđu vaših predaka?
- Nijesam rođena u državi Meksiko, već u malom gradu u državi Mejn (SAD) koji ima ime Meksiko. Moje porijeklo je irsko, a moja porodica je definitivno porodica muzičara i pripovjedača! Svi pjevamo i volimo priče - da ih slušamo i pričamo.
Likovi vaših priča izgledaju stvarni, bez obzira koliko su neobični, pa zato čitalac sa ubjeđenjem da se radi o istinitom dogadjaju, nastoji da što prije sazna kraj priče. Koliko su vaši likovi zaista izmišljeni? Koliko je prisutna fikcija u vašim knjigama?
- Ja sam rođeni narator i SVI moji likovi (osim iz memoara, naravno) potiču iz svijeta mašte. Malo “stvarnih ljudi” sigurno se može naći u mojim likovima, ali svi likovi su vrlo svojstveni!
Osim pisanjem bavite se i muzikom, u kojoj mjeri?
- Ako me pitate da li još uvijek izvodim muziku, izvodim je. Ne toliko kao nekada, koliko sam to činila, ali evo, prošlog mjeseca pjevala sam na vjenčanju prelijepe mlade žene koju sam upoznala tokom njenog prvog dana na zemlji. Bilo je vrlo posebno što me je zamolila da joj pjevam, jer sam joj puno pjevala kad je bila dijete.
Priča o dječaku i tajnama usamljene starice
Roman „Jedan u milion“ američke spisateljice Monike Vud je divna, nesvakidašnja priča o osobenjacima različitih generacija, o prijateljstvu između dječaka, po mnogo čemu jedinstvenog, opsjednutog pomalo bizarnim podacima iz Ginisove knjige rekorda, i usamljene starice kojoj subotom pomaže oko sređivanja dvorišta i hranjenja ptica.
Ona, stara sto četiri godine, priča dječaku o svom dugom životu, od prve ljubavi do drugih šansi. Ubrzo počne da mu povjerava i tajne koje je skrivala decenijama. Jedne subote, dječak neće doći. Ona pomisli da, izgleda, ipak nije tako poseban, ali onda će joj se na pragu pojavi Kvin, dječakov otac, riješen da dovrši dobro djelo svog sina. Nedugo potom pojaviće se i dječakova majka. Narednih sedam subota sređuju dvorište One Vitkus, i doznaju da je dječak nagovorio Onu da se prijavi za svjetski rekord za najstarijeg aktivnog vozača s važećom dozvolom - što je najmanja od svih njenih tajni.
Knjiga obuhvata ogromnu emocionalnu teritoriju, budući da se Vudova prema brojnoj postavi, sačinjenoj od suštinski dobrih ali životom izmučenih likova, ophodi se predivnom mješavinom oštrine i saosjećanja… Vudova je kadra da sažme i najdublja osjećanja u samo nekoliko tihih ali snažnih rečenica.
Knjigu „Jedan u milion“ objavila je Laguna.
Bonus video:
