(Nastavak iz prošlog broja)
- Napisao sam tu knjigu kao jedno izuzetno poglavlje u mom životu. Izvan toga, moj život nimalo nije interesantan i zato nikada nisam mislio da napišem autobiografiju. Moje zanimanje za literaturu nema nikakve veze sa novim načinom ispovijedanja. Smatrao sam da je ta priča bila interesantna sama po sebi, a i zato što je povezana sa mnogo širom pričom. Bilo je važno opisati i ličnu priču, a ne samo javnu. Ova posljednja je već poznata, jer je bila u novinama. Ono što je nepoznato jeste šta znači za tu osobu biti u takvoj situaciji. A šta je za pisca cilj: da se nađe u jedinstvenoj potrazi. U potrazi priče koja je jedinstvena. Više bih volio da se to nije desilo jer bih proveo bolje mojih deset godina od onih koje sam doživio. Ali na kraju ne možemo da žalimo svoj život. Život je ono što posjedujemo, znači ne žalim. Knjiga je pisana u trećem licu zato što sam ja bio neko drugi u odnosu na onog koji je pisao knjigu. Bio je mnogo mlađi i bio je izložen velikoj presiji koja je zahtijevala ponašanje koje ja danas ne bih imao. Htio sam dakle da uspostavim to rastojanje između sebe autora i sebe kao teme knjige. Ali želio sam takođe da knjiga sadrži i autokritički dio, da čitalac vidi da autor dobro poznaje sebe, da zna ko je, šta radi i da je svjestan svojih slabosti.
Vrijednost ove priče je u tome što je ona istinita, zato je trebalo izbjeći da se od nje pravi fikcija, da se pretvori u kafkijanski košmar jer je ona sama po sebi taj košmar kafkijanski. Nije bilo potrebno da joj se bilo šta dodaje, samo da se ispriča šta se desilo. I njena vjerodostojnost joj daje svu njenu težinu. Ništa apsolutno nije izmišljeno u toj knjizi.
Prve godine fatve su za mene bile vrlo teške, jer sam bio prinuđen na pasivnost. Pisao sam dnevnik svih tih godina i čitajuči ponovo te stotine stranica zaprepastila me je konstantna promjena moga raspoloženja.
Poeziju čitam svakog dana. Poezija pomaže svakom proznom piscu da piše, uči ga da njeguje jezik.
Što se tiče pisaca koji me zanimaju, prvo ću pomenuti britanski krug - Jan Mekjuin, Martin Ejmis, Kazuo Išiguro ili Anđela Karter. Kako da ih stvarno ne cijenim? Zatim generacija koja dolazi poslije, kao Dejvid Mičel. Kartografija oblaka je izuzetna! Ali osjećam posebnu nježnost prema piscima Sjeverne Amerike koji su potekli iz imigracije, a koji su nastavili tradiciju poslije one jevrejske i italijanske. Treba apsolutno pročitati nekoga kao Žino Diaz ili Šengrea Li (Lire).
- Jedna nova riječ je izmišljena da bi dozvolila slijepima da ostanu slijepci - a to je islamofobi. Trebalo bi da bude moguće da kritikujemo ideje jedni drugih, a da nas ne nazovu ovim ili onim imenima. Međutim, već nekoliko godina, da bi izbjegli svaku diskusiju o islamu, muslimani nazivaju one koji to čine, islamofobima. U posljednje vrijeme u medresama se propovijeda ekstremni islam gdje se širi ideja, koja više nije religiozna, nego politička, da se na Zapadu sprema velika zavjera da uništi islam. Ja mislim da bi trebalo tretirati islam na drugi način, jer je islam agresivan. I ono što se krije iza toga respekta islama je, u stvari, strah. I to je vrlo zabrinjavajuće, jer je nama potrebno, u ovim zemljama gdje vlada sloboda, da je branimo. Ako je ne branite, izgubićete je. Eto šta me zabrinjava: treba imati čvrsti stav, jer nam prijeti opasnost od uzmicanja. Ja sam zakleti protivnik svake vrste nošenja marame. Ja sam iz muslimanske porodice. Moji roditelji su bili više laici, ali dobar dio moje porodice nije. Moj djeda je išao na Ćabu, mnoge tetke i rođake su bile religiozne, ali nijedna od tih žena nikada nije prihvatila da nosi bilo koji oblik marame. Smatrale su da su to sredstva nasilja nad ženom u muslimanskom svijetu koja su za sobom povlačila druge zabrane kao vožnju auta, susrete sa ljudima na javnim mjestima... Hidžab, nikab, burka, čador imaju isti cilj da pretvore ženski svijet u robove. Da bi se stvorio homogeni svijet treba da je vidljivo lice osobe…
Ako se ja ne slažem sa vašim idejama, treba da imam pravo da ih kritikujem. Čak iako nisam u pravu!
Ako se ja ne slažem sa vašim idejama, treba da imam pravo da ih kritikujem. Čak iako nisam u pravu! Ne može se poštedjeti svake kritike jedan sistem mišljenja, pozivajuči se na neki rasizam. Jedna ideja nije jedna rasa, a jedna religija, nije jedna etnička grupa. Treba zaštiti osobe od nasilja kao što su one koje čine neofašističke grupe u Evropi protiv članova etničkih ili religioznih zajednica. Ali ne treba štititi ideje. One i jesu podložne kritici. Možemo se pokazati surovi prema idejama sve dok se intelektualna kritika ne pretvori u lični napad. Intelektualno neslaganje je pravno pravo. Ako smatramo da je religija štetna, ili da je neka religija više problematična od neke druge, treba da imamo pravo da to izrazimo, a da nas ne tretiraju kao islamofobe. Ja nemam pravo da isprebijam nekoga zbog njegovih ideja, ali imam pravo da isprebijam njegove ideje. Bojim se da sam svjedok izvrtanja vrijednosti: umjesto da se brani pravo slobode govora, napadaju se oni koji se koriste tim pravom. Tu je svijet naopako okrenut. Sam princip razmjene ideja, otvorene diskusije, prije ili kasnije, sagovornik će vam reći nešto što vam se neće dopasti, što vam se nimalo ne sviđa ili čak što vas vrijeđa. Tu upravo počinje odbrana slobode govora. Suviše je lako braniti slobodu govora sa ljudima s kojima se slažete, ili prema kojima ste ravnodušni. Vjerovati u slobodu govora znači biti sposoban da braniš pravo govora za ideje prema kojima si totalno neprijateljski raspoložen. Kad sam bio mlad, malo sam obraćao pažnju na to, jer se to podrazumijevalo. Danas ponovo moramo da se borimo za to naspram jedne druge Crkve. Ne smijemo dozvoliti sebi da izgubimo tu bitku i tu savjest. Inače, Volter bi se naljutio i prevrnuo u svom grobu.
Da bi se terorizam pobijedio trebalo bi da muslimanski svijet usvoji laičke i humanističke principe na kojima počiva moderni svijet i bez kojih bi sloboda u tim zemljama ostala daleki san. To danas izgleda, naravno, nevjerovatno (nesigurno). Ne znam šta hoće većina muslimana, ali islamističke grupe su bolje organizovane. Zato su Muslimaska braća u Egiptu i dobila izbore. Oni su se sasvim nametnuli, rade na terenu i istovremeno šire propagandu i pružaju pomoć, dobro poznaju lokalne probleme i tako su uspjeli u izbornoj kampanji. Neće biti prave snage opozicije Muslimanskoj braći sve dok se bolje ne organizuju progresisti i prestanu da gube vrijeme u unutrašnjim trvenjima, sve dok se zajedno ne odupru islamistima. Sve te arapske zemlje su decenijama trpjele diktature i treba vremena da bi se demokratski principi kod njih usadili.
Da bi se progresivne i demokratske snage nametnule u muslimaskom svijetu, potrebno je da rade na terenu, na lokalnom nivou, da uspostavljaju veze i da slušaju šta hoće ljudi. Progresisti u muslimanskom svijetu bi trebalo da slijede primjer Muslimanske braće: da pokažu svoje prisustvo, svoju solidarnost i praktičnu efikasnost (Nouvel Observateur).
Da bi se terorizam pobijedio trebalo bi da muslimanski svijet usvoji laičke i humanističke principe na kojima počiva moderni svijet i bez kojih bi sloboda u tim zemljama ostala daleki san
- Kada sam čuo da se izvjestan broj vjerskih predstavnika (iz Evrope i Amerike) izjasnio da razumiju reakciju Homeinija, obuzeo me je grčevit smijeh, jer nisam mogao da vjerujem u to. Sama pomisao da su se papa iz Rima, kardinal iz Njujorka, rabin iz Engleske, arhiepiskop iz Kartenberija izjasnili da shvataju poziciju Homeinija, a da niko od njih nije rekao da je loše ubijati ljude zato što pišu knjige, izgledala mi je nevjerovatna. To je potvrdilo moje ubjeđenje da su religije neka vrsta mafije: kada je jedan član familije napadnut, svi mu pritiču u pomoć (Marianne).
- U doba moga djetinjstva, islam je bio mnogo otvoreniji. I u tome je drama današnjeg muslimanskog svijeta koji je mnogo manje otvoren. Bejrut je nazivan Pariz Orijenta zbog svog kosmopolitizma i kulturne radoznalosti. Svi danas opustošeni gradaovi: Damask, Bagdad, Teheran, bili su mnogo moderniji pedesetih godina. Druga polovina prošlog vijeka je period strašne regresije i to je prava tragedija za muslimanske narode. Tolerantni islam je u opadanju.
Kad mi je zaprijetila smrtna opasnost našao sam se u jednom meni potpuno nepoznatom svijetu. Odveli su me u onu zgradu gdje se snima Džejms Bond na jedan skup tajne britanske službe sa oko sedamdeset elitnih agenata, raspoređenih po svijetu da prate islamske pokrete. Tu su mi postavili tako precizna pitanja iz kojih se vidjelo da su savršeno obaviješteni, iz toga sam zaključio da sam u sigurnim rukama. Ne želim da dramatizujem, ali niko ne vlada događajima u svom životu.
U jednom momentu želio sam da pokrenem političku kampanju protiv fatve, ali britanska vlada je bila protiv i željela je da ja ćutim. Politički aktivizam je teško pokrenuti kada nemate podršku velikih lobija, kada vas podržavaju samo neke organizacije za odbranu prava čovjeka ili nekoliko prijatelja, teško je ubijediti one na vlasti da reaguju ili da vas samo prime. Ipak, na kraju sam uspio da se sretnem sa svim političkim rukovodiocima i da uspostavim plan solidarnosti. Tako je stvoren pokret podrške u moju korist koji je ujedinio velike pisce svijeta: Nadin Gordimer, Rasel Benks, Karlos Fuentes, Pol Oster, Martin Ejmis, Ginter Gras, Vargas Ljosa... Oni su se tu borili za zajedničku stvar. Njihovo zauzimanje stava je omogućilo da se vrši pritisak na političare i da se pokrene javno mnjenje. Puno mi je pomoglo to kad sam čuo te tako elokventne glasove kako govore jasno i glasno u moju odbranu, i tada sam stekao osjećaj da mogu da pređem u protivnapad.
Prve godine fatve su za mene bile vrlo teške, jer sam bio prinuđen na pasivnost
Ne treba zaboraviti da je jedna tema iz te knjige i prijateljstvo. Crpio sam veliku utjehu iz neocjenjive podrške ljudi koji su saosjećali sa mojom sudbinom. Mnogi su platili zato što su mi pomogli ne samo na javnom, političkom i praktičnom planu, nego i na prvatnom i afektivnom. (Ruždi opisuje u knjizi kako su mnogi akademici dali ostavku zato što mu njihove akademije nisu dale podršku) (Nouvel Observateur).
Autocenzura je vrsta smrti
Najzanimljivije to što policija nije htjela da ja napišem tu knjigu. Kada su to čuli, jedan član visokog čina Skotlan Jarda napisao mi je pismo da me od toga odvrati. Ja sam mu odgovorio:
”Možda ste to zaboravili, ali vi ste me štitili da biste branili slobodu govora!” Uvijek sam mislio da literatura u stvari stalno govori o savremenom svijetu. Jednostavno pisac živi u njemu i opisuje, na skriven ili metaforičan način, epohu u kojoj živi. Kad je neko pisac, mora da zna ko su njegovi savremenici do detalja. Ja mislim da je autocenzura vrsta smrti. Kad vas nešto pitaju treba reći ono što mislite. To je uvijek bilo moje gledište. U naše vrijeme riječ slava je toliko istrošena da izgleda da pripada samo osobama kao Kim Kardašijan. Danas to za mene znači da imam svoj rezervisani sto u restoranu.
Ljevica mora da osudi homofobiju, mizoginiju i antisemitizam
Islamisti vrebaju najmanju uvredu da bi se osjetili povrijeđeni. Ti ljudi se definišu ne po ljubavi, nego po bijesu, ne po onome što vole, nego po onome što mrze i što ih vrijeđa. Jedan identitet koji se određuje po mržnji, predstavlja užasnu negativnu snagu. I stalno je uvećava.
To vrebanje za (bogo)huljenjem jednostavno opravdava nasilje koje se tim ozakonjuje. Učesnici na manifestacijama protiv Satanskih stihova su uživali u sopstvenom bijesu koji su teatralizovali pred kamerama. Taj bijes im je davao priliku da pokažu svijetu da postoje i šta su. U bijesu ljudi uživaju, to je za njih pravi libido. To je odušak, oslobađanje: ljudi se prepuštaju javno ekcesima i osjećaju se bezgrešnim. To ludilo je zarazno.
Predrasude ljevice su u tome što misli da je narod uvijek u pravu
Afera Satanskih stihova nije bila nešto izolovano. Problem zapadnih ljevica je što hoće da se pokažu solidarnim i milostivim prema zajednicama stranaca koje smatraju potlačenim i ekonomski oštećenim. Predrasude ljevice su u tome što misli da je narod uvijek u pravu. Onda, ako se masa podigne da kritikuje jednog pisca, tu je obavezno grupa u pravu, a jedinka ne.
Ta želja da se brani jedna grupa siromašnih i potlačenih pokazuje sljepilo prema kolektivnom ponašanju koje je nedopustivo u bilo kom drugom slučaju. Ljevica bi morala da osudi homofobiju, mizoginiju i antisemitizam koje propagiraju islamisti. Mnogi ljevičari ostaju gluvi na tu propagandu mržnje islamista i, ako se kritikuje to ponašanje, obilježeni ste kao islamofobi.
Bonus video:
