Kader Abdolah (1954, Iran) je holandski pisac iranskog porijekla, jedinstvena pojava u savremenoj holandskoj književnosti. Spada u mali broj pisaca (među kojima su Konrad i Nabokov) koji su ostvarili veliki književni uspjeh pišući na nematernjem jeziku. Kao student fizike u Teheranu, postao je član tajne ljevičarske političke partije koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. U burnim danima poslije uspostvaljanja režima ajatolaha u Iranu (pošto mu je brat ubijen, a sestre zatvarane) Kader Abdolah je bio prinuđen da sa porodicom ode najprije u Tursku, a potom u Holandiju, gdje počinje da piše na holandskom jeziku.
Za prvu knjigu objavljenu na holandskom “Orlovi”, dobio je 1993. godine nagradu za najbolje debitantsko djelo holandskog govornog područja. Poslije toga su uslijedile knjige: “Djevojke i partizani”, “Putovanje prazne flaše”, “Bilježnica mog oca”, “Portreti i jedan stari san”, “Džamijska kuća”. Kolumne koje je Abdolah štampao u holandskom dnevnom listu “Volkskrantu” sabrane su u tri knjige: “Mirza”, “Vrt u moru” i “Karavan”. Abdolah je napisao i obradu klasičnog remek-djela stare Persije “Kalila i Demna”, kao i prevod Korana na holandski u Abdolahovom tumačenju teksta i biografije Muhameda Glasnika. Ove knjige su doživjele veliki uspjeh.
“Bilježnica mog oca” je originalan roman o porodici, smrti, ljubavi, religiji i izdaji. To je priča o gluvonijemom čovjeku Agi Akbaru koji odrasta u svetim planinama gdje postoji bunar u kome, po predanju, živi posljednji nasljednik Muhameda. Agu Akbara ujak dovodi do pećine na čijim su zidovima uklesani misteriozni znaci nalik klinastom pismu. Na osnovu njih gluvonijemi dječak, razvija svoj alfabet, i sa strašću piše o svom životu u 20. vijeku. Godinama potom njegov sin, Išmael, koji je savladao taj znakovni jezik, želi da dešifruje očev spis. Išmael isto tako razvija nježnu pripovijest o sadašnjem Iranu i svojoj porodici koja opstaje u groznim okolnostima. Abdolahov roman “Bilježnica mog oca” objavljen je u izdanju “Derete” u prevodu Sandre Nešović. Za ovu knjigu Kader je dobio 2000. godine nagradu “E.du Perron”.
Prije romana “Bilježnica mog oca” Abdolah je svjetski uspjeh doživio romanom “Džamijska kuća” (Dereta, 2009) za koji je dobio znamenitu nagradu “Premio Grinzane Cavor”.
Kader Abdolah živi u Delftu, u Holandiji, odakle je i govorio za ART Vijesti.
“Bilježnica mog oca” je knjiga o Iranu (Persiji) i o neobičnoj iranskoj porodici. Šta ste zapravo htjeli ovim romanom da predočite čitaocima na Zapadu?
- Prije svega, želio sam da ispričam priču. Možete je čitati kao roman, ali to je roman za kojim postoji potreba. Neophodan je za pisca da ispriča svoju priču, da je zabilježi.
A neophodan je za čitaoce, kao književna stvar u knjizi što je dobro da čitaoci znaju.
Vi čitate fikciju, ali ova fikcija vas odvodi vrlo blizu stvarnosti.
Vaš junak, Aga Akbar, gluvonijemi dječak iz Persije, razvija svoje čudno pismo na osnovu klinastog pisma urezbarenog u jednoj pećini na svetoj planini. Zašto ste odabrali da vaš junak Akbar ne može da čuje i govori, već da se samo sporazumijeva pismom?
- Možete ga pročitati na dva načina.
To je gluvonijema ličnost, on ne može da čita, on ne može da govori i on ne može da čuje. On želi da razgovara, da piše i da govori. On radi sve što je u stanju da uradi.
Aga Akbar želi da razgovara, da piše i da govori. On radi sve što je u stanju da uradi
Možete ga čitati kao roman, ali možete ga posmatrati u isto vrijeme kao jedan od razloga nastanka ove knjige. On je napustio svoju zemlju. On je pobjegao. I sada on mora da živi u zemlji u kojoj on nije u stanju da razgovara, da piše, i da razumije ljude. On piše da bi sebe učinio razumljivim.
“Bilježnica mog oca” je glas podignut protiv svih oblika represije?
- Vi kažete da je to glasan vapaj protiv represije. Ali nemojte me krivo shvatiti. Ja nijesam napisao knjigu protiv represije, ja sam ispričao priču, pravu priču.
Nijesam to izmislio, to je to. Ali, ja sam je stavio u književnu formu. Dao sam priči neophodnost da promijeni stvarnost fikcije. Jer fikcija je moćnija od stvarnosti.
Zašto je to tako važno?
- Moje druge knjige su popularnije od ove knjige. Ali svako kaže da je ova knjiga moja najbolja knjiga.
U Bibliji postoji divan paragraf: “Riječ je tijelom postala i lud se nastani među nama”.
Tako je i meni. Morao sam promijeniti moje riječi u kući, za knjigu poput ove.
Ova knjiga je veoma emotivna i iskrena, pa moram da vas pitam koliko je ličnog u njoj?
- Sve je u ovoj knjizi lično, sve pripada meni, nama. Sinu i njegovom ocu. Moj otac je bio gluv i nijem. Moj ujak je bio gluv i nijem takođe. Obojica su bili važne osobe u mom životu. Sin je pričao priču o svom nijemom ocu. Ali ja, kao pisac, neću vam pričati priču o mom ocu. Ja sam koristio oca na književni način da ispričam priču o velikoj revoluciji.
Veliki revolt se odigrao u zemlji, ljudi se ubijaju međusobno, ljudi su uhapsili mladu kćer tog gluvog oca, oni su je strpali u zatvor, njegov sin je pobjegao, on je nestao, ali otac ne može to da razumije. On ne može da shvati zašto je njegova mlada kćer zarobljena. Zašto njegov sin više ne dolazi kući. On ne zna politiku, on ne zna šta znači granica, druga zemlja i drugi jezici. Njegovi sinovi su pobjegli, ali gdje? Njegova kći je u zatvoru, ali zašto? Niko to njemu ne može da objasni. Kako možete objasniti dramatičnu istoriju svoje drage zemlje gluvonijemom ocu?
Revolucionarne ideje i očinska ljubav u pozadini totalitarnog režima su važne teme romana “Bilježnica mog oca”? Zašto?
- Kada sam pobjegao iz moje zemlje, ja sam stigao u Holandiju. Imao sam dosta stvari da ispričam holandskim ljudima, ali to nije bilo moguće. Stvari koje sam želio da kažem bile su vrlo komplikovane. Holanđani nijesu mogli to da razumiju.
Promijenio sam svoj jezik pisanja da ispričam svoju priču, ali to nije bilo dovoljno. Morao sam da to kažem i da objasnim na književni način. Zbog toga sam izabrao svog oca. Da njega objasnim, a u isto vrijeme da dam i objašnjenje za moje čitaoce.
Promijenio sam svoj jezik pisanja da ispričam svoju priču, ali to nije bilo dovoljno
U romanu je izrazito naglašen lik oca, ali ne i majke. Zašto?
- Može biti, to je zbog mog ličnog života.
Ako imate hendikepiranog oca ili ćerku, ili sina, on ili ona će biti voljeni u porodici.
Opisali ste teheranski Pokret otpora, čiji su članovi uglavnom završili tragično. To nas dovodi do pitanja cijene i smisla pobune. Sa ove vremenske distance, kako gledate na ovu pojavu?
- To je život, imate to isto i u vašoj zemlji.
Počnete sa velikim snovima i postoje veliki ideali u tim snovima. Činite sve da postignete svoj san. Ali zaboravite da nijeste sami u svijetu. Da su tu super super moćne zemlje, da tu postoje druge zemlje sa super super novcem, super super oružjem. I ne dozvoljavaju vam da dostignete svoj san.
A vrijeme, starost, dani, noći su vaš neprijatelj. Ostarite i izgubite svoju moć.
U ovom trenutku postoji ogroman broj negativnih osjećanja prema Iranu. Ali, Vaši likovi predstavljeni su humano i pokazuju kako smo u suštini svi ljudi i da u biti težimo i tražimo iste nade, snove i želje. Slažete li se sa ovakvim tezama?
- Naravno, na televiziji vidimo politiku, novac i oružje. Na televiziji vidimo imame, negativce, i opasne žene pod crnim velom. Ali, ne možete vidjeti prave ljude. Lijepe žene, poštene očeve, pažljive majke.
Možete vidjeti šta oni svakodnevno vole, možete pročitati njihove knjige i pjesme. Ne možete vidjeti kako oni žive u svojim kućama.
Vi ne znate ništa o načinu na koji se oni zaljubljuju.
To je isto što i mi radimo i mislimo o dragim ljudima u vašoj dragoj zemlji.
S jedne strane Vaše knjige “Bilježnica mog oca” i “Džamijska kuća” su lične istorije Irana u kojima svaka osoba ima ličnu priču i svoj teret, zar ne?
- U obje knjige. Ugradio sam veliki dio mog karaktera u glavne ličnosti tih knjiga.
Izgradio sam obje knjige pravim kamenjem mog sopstvenog života. Ja sam napravio “Džamijsku kuću” kamenjem naše kuće i naše džamije.
Koliko Vas je život u drugoj zemlji (ili egzil) oblikovao kao pisca?
- Življenje u drugoj zemlji vas mijenja.
Ono mijenja vaš način razmišljanja i posmatranja. Ali, ako promijenite jezik pisanja, to postaje majstorska promjena. Vi pravite novi znak za sebe i stvarate novu vrstu literature. Vi iznova stvarate sebe.
Vi ste jedinstveni fenomen u holandskoj književnosti. Pišete na holandskom. Šta je bio okidač da pređete sa jednog jezika na drugi? Šta to znači za pisca?
- To je bilo i jeste veliki posao. Težak. Gotovo je nemoguće da se stvori književnost na drugom jeziku.
Stavio sam sav život u nju. To je velika kocka. Vi gubite ili pobjeđujete. Ne postoji drugi način.
Gotovo je nemoguće da se stvori književnost na drugom jeziku. Stavio sam sav život u nju. To je velika kocka. Vi gubite ili pobjeđujete. Ne postoji drugi način.
Velika kocka sa svojim životom. Bilo je teško i teško je.
Ali, to je divan život, divan način pisanja, divna promjena.
U romanu pišete o dvije represije: pod šahom Rezom i Homeinijem. Međutim ove dvije represije su se razlikovale u ograničenjima. Pod šahom Rezom ipak nijesu postojala socijalna ograničenja i religija nije bila zloupotrijebljena? Koje biste razlike vi još istakli?
- Šah Reza je uveo vozove, svjetlo, vojsku, knjige i ograničenu slobodu u zemlji, on je bio diktator, ali nije bilo drugog izbora. Bio nam je potreban diktator da donese pravila u zemlji. On nije bio religiozan.
Ali ovaj režim je religiozan, opasno religiozan. Oni čine naciju bolesnom. Oni kradu vašu dušu. Oni su vjerski korumpirani, religiozni lopovi. Oni kradu vašu inteligenciju u ime Alaha. Oni su najopasniji diktatori na svijetu.
Pisci Marina Nemat, Đina Nahai i Mahbod Seradži, sa kojima sam radio intervjue, napisali su veliki broj knjiga o Iranu, baš o tom vremenskom razdoblju o kome i Vi pišete. Postoji mišljenje da represija oživljava sve vrste umjetnosti. Da li i Vi dijelite ovakvo mišljenje?
- Represija ne može ubiti dušu umjetnika, umjetnik je u stanju da se izražava.
Nakon represije, pisci mogu da napišu mnogo o tom vremenu. Pobjegao sam iz moje zemlje, promijenio sam moj jezik pisanja i na ovaj način dao sam sebi slobodu neophodnu za pisanje o tome.
Imena mrtvih prijatelja
Pravo ime Kadera Abdolaha je Hosein Sadžadib Gamagami Farahani. Kader Abdolah je zapravo pseudonim, koji se sastoji od imena piščevih mrtvih prijatelja. O tome Abdolah kaže:
“Moj pradjeda je već koristio naše porodično ime. On je bio veliki pjesnik i premijer. Ako bih koristio moje sopstveno ime i prezime, svako bi pomislio na njega. U vrijeme kada sam želio da objavim moju prvu knjigu na persijskom, pogubljena su moja dva prijatelja. Njihova imena su bila Kader i Abdolah. Stavio sam imena mojih prijatelja jedno pored drugog i stvorio novo ime za sebe. Od tog trena postao sam Kader Abdolah”.
O islamu se u posljednje vrijeme dobija samo jednostrana slika. U Vašim knjigama dočarali ste ljepotu ove religije. Šta je po vašem mišljenju razlog za ovaj nesporazum?
- Ja ne govorim o islamu kao o religiji u svojoj knjizi, ja pričam o kulturi tih ljudi. Persijska kultura nije islamska kultura. Islam je samo dio toga. Prije islama imali smo ogromnu kulturu. Naša sopstvena kultura je stara više od 5000 godina, a islam samo 1400 godina.
Bonus video:
