KOKICE

Nedvosmisleno hrabar film Nemanje Bečanovića

Osvježavajuće je odgledati domaći film koji ne liči ni na jedan drugi, pri čemu je ova opaska data u krajnje pozitivnom smislu
192 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 12.01.2013. 13:44h

The Ascent (Posljednje poglavlje, Nemanja Bečanović, 2011)

Mislioci savremenog društva, suočeni sa brojnim ekološkim i demografskim problemima, često citiraju izreke klasičnih filozofa kojima daju novo značenje. Tako maksima stoicizma „živjeti u skladu sa prirodom“ u fitnes dobu dobija obrise mantre.

Problem je u tome što smo danas već toliko otuđeni od prirode, da je malo ko svjestan šta bi primjena ove rečenice zaista značila u praksi. Nemanja Bečanović, kako već pokazuje njegov film „Posljednje poglavlje“, taj problem nema.

Staviti ga u kontekst domaće kinematografije gotovo je nemoguće, što je ujedno i njegova najveća prednost

Jovan (Amar Selimović) je pisac koji bezuspješno pokušava da završi posljednje poglavlje svog prvog romana. Kako bi mu pomogla da se osami, Nada (Varja Đukić) mu obezbjeđuje porodični smještaj u kolibi daleko od grada. Njegovi domaćini su nepismeni ljudi potpuno odvojeni od civilizacije. Što Jovan duže boravi kod njih, to je više riješen da ih upozna, nesvjestan opasnosti koje to zbližavanje donosi.

Još prije uvodne špice i prvog razgovora, „Posljednje poglavlje“ daje ključ na osnovu koga se može tumačiti ostatak. Naš junak se proteže na krevetu i širi ruke u naizgled nehotičnoj, hristolikoj pozi. Iznad njegove glave je prazna vinska čaša zato što krv nevinog jagnjeta još nije prolivena.

Međutim, slično kao što u filmu „Sedam“ (Dejvid Finčer, 1995) Džon Do poentira poznatom rečenicom da su sedam smrtnih grijehova toliko oko nas da ih više ne primjećujemo, religiozna konotacija je toliko izmještena iz savremenog društva, da ova scena na kauču dobija smisao tek kao svojevrstan prolog epilogu filma.

Sličnu postavku ima i sljedeći kadar u kome se Jovan posmatra u ogledalu. Njegovo posmatranje nema kozmetički, već ontološki i gotovo solipsistički karakter, što kasnije prirodno i nenametljivo konstruiše scenu sa ogledalom u kolibi.

Tako događaji od petka (film je, inače, podijeljen po danima) odsustvom simbola (ili tačnije: prisustvom onoga što u hrišćanskom diskursu predstavlja simbol, a ovdje se režiserskim postupkom svjesno tretira kao značenjem prazan predmet) definišu urban prostor kao onaj koji je siromašan značenjem jednostavno zato što je oko posmatrača naviknuto na svakodnevnost, pa je tako postalo nesposobno da pronikne u njihov smisao izvan utilitarnog.

Pojedine scene svojom kompozicijom referišu na likovne uzore (recimo, na „Kristinin svijet“ Endrua Vajeta)

Špica počinje kada Jovan pritisne slovo J na tastaturi (šteta što naslov filma nije ostao „Jevanđelje po Jovanu“ što bi dodatno podvuklo jasan Borhesov uticaj i ujedno omogućilo tumačenje da je ono što slijedi poglavlje napisano u gradu), a čaša vina, koja na stolu stoji pored računara, sada je puna.

Tim pritiskom film počinje da se odigrava u novoj ravni koja će postepeno nametnuti duhovnu simboliku.

Tako se već na početku „Posljednje poglavlje“ konstituiše kao prilično hermetičan i značenjima bremenit film. Staviti ga u kontekst domaće kinematografije gotovo je nemoguće, što je ujedno i njegova najveća prednost.

Radovi Živka Nikolića ili Branka Baletića („Lokalni vampir“, 2011) pokušavaju da kroz lokalne priče i precizan opis mentaliteta kažu istine o društvu koje ih okružuje, tako da su njihovi filmovi prije svega društveno angažovane komedije.

Film Nemanje Bečanovića je kinematografski incident jer njega lokalno, kao takvo, uopšte ne zanima. Upravo zbog toga, ovo će mnogo više prijati stranoj publici koja ne zna kako izgleda crnogorsko selo (pa će pomisliti da izgleda kao što je ovdje prikazano), nego gledaocu koji to zna i poredi ga sa porodicom prikazanom u filmu.

Preciznije: u većini scena, porodica u kolibi ne izgleda kao porodica, već kao grupa ljudi koja izgovara sentence, a na selu je zbog simbolike.

Način na koji je motiv plodnosti ovdje tretiran može sam po sebi da bude predmet studije, a ne novinskog teksta

Prvijenac Nemanje Bečanovića odlikuje posvećenost detaljima u meta-ravni koja je takva da ovo što gledamo mogu da potpišu velikani kao što su Karl Teodor Drejer ili Verner Hercog.

Pojedine scene svojom kompozicijom referišu na likovne uzore (recimo, na „Kristinin svijet“ Endrua Vajeta), ali mnogo češće film referiše na elemente koje sam uvodi i kasnije razrađuje.

Problem nastaje kada gledalac shvati da se sa istom pažnjom nije pristupilo i njegovom, da tako kažemo, površinskom dijelu. Recimo, autor je sa znatnom pažnjom režirao scene snova koje imaju veliku ulogu u tumačenju filma, a obično se nadograđuju na ono što im neposredno prethodi (san sa staricama koji slijedi nakon pronalaženje statue boginje majke) ili imaju gotovo proročki karakter (san sa lutkama i lažnim, jalovim, i plastičnim žrtvovanjem, koje nameće pitanje da li nešto što je mrtvo može vaskrsnuti).

Način na koji je motiv plodnosti ovdje tretiran može sam po sebi da bude predmet studije, a ne novinskog teksta. Tu se naročito ističe dio o odbacivanju starog i prihvatanju novog Boga, kao i scena sa maskama isprovociranom padavicom u kojoj se Vesna, boginja proljeća čiji se dolazak slavi, pokazuje kao nedovoljna žrtva, te joj se zbog toga suprotstavlja vaskrsli Hrist koji se, opet posljedično, iz ugla paganizma može pojmiti samo kroz surovost njegovog stradanja, a ne kroz ljubav njegove poruke.

Gluma povremeno djeluje izvještačeno najviše zbog scenarija braće Bečanović

Međutim, ovakva autorska pažnja i posvećenost nije prisutna u dijelu koji priča osnovnu ne-meta priču. Tako naš junak dolazi u ruralnu zabit sa Apple računarom. Struja je slaba, šteker u toj kolibi djeluje kao misaona imenica, a nevjerovatno djeluje da sa sobom nije donio bar papir i olovku (ali jeste digitalni fotoaparat).

Kada je kritičar Rodžer Ebert 1976. pisao o filmskom klasiku „Stanar“ Romana Polanskog (i dao mu jedinicu), ono što mu je najviše smetalo je bilo to što je stanar iz filma, u suštini, bučan i nametljiv, iako Polanski čitavim rediteljskim postupkom prikazuje stanare zgrade kao problematične.

„Posljednje poglavlje“ povremeno djeluje isto tako. Naime, Jovan puši za ručkom (dok ostali još nisu ni završili sa jelom), fotografiše sa uključenim blicem nepismene ljude koji u životu vjerovatno nikada nisu vidjeli ni televizor, tako da netrpeljivost koju film koristi kao jedan od zamajaca radnje nije u kontrastu između urbanog i ruralnog, već pristojnog i nepristojnog. Kao gost, Jovan bi bio podjednako iritantan i u Njujorku i na Žabljaku.

Dalje, iako je autor svjesno odabrao da porodica izgleda kao pagansko-protestantska, dubok film se mogao snimiti i sa autentičnim, lokalnim koloritom, kako to pokazuje, recimo, „Turinski konj“ (Bela Tar, 2011).

Sa druge strane, osvježavajuće je odgledati domaći film koji ne liči ni na jedan drugi, pri čemu je ova opaska data u krajnje pozitivnom smislu.

Što se tiče tehničkih detalja, film pored odlične režije karakteriše i izuzetna fotografija Juera Verovšeka. Zaista se nije moglo više izvući iz odlično odabranog pejzaža pri čemu se to odnosi kako na prirodu i njen kolorit, tako i na napuštene kolibe.

Jezi doprinosi i odlična muzika koja u filmu funkcioniše na sličan način kao u poznim djelima Pola Tomasa Andersona ili braće Koen

Raduje način na koji je autor iskoristio kolibu koja izgleda kao da je provaljena iznutra, a koju Jovan fotografiše. Ona je prazna i napuštena, i djeluje kao da je u njoj bila zatočena čista mržnja.

U susjednoj kolibi, Jovan će naći ogledalo i Vesnu, pa je tako ono što je autor vjerovatno zatekao na licu mjesta, iskorišćeno na najbolji mogući način i savršeno se uklopilo u priču.

Gluma povremeno djeluje izvještačeno najviše zbog scenarija braće Bečanović. Ovdje dolazi do izražaja ono što je ranije navedeno kao mana, iako je u suštini rezultat svjesnog autorskog izbora – kao simbolički film, ovaj scenario je besprekoran, ali problem je što zbog toga teško funkcioniše u žanrovskom smislu.

Djeluje kao da su autori već na samom početku odlučili da ovo čak i ne pokušaju da približe široj publici, već da snime beskompromisno umjetničko djelo. Taj pristup je legitiman, ali je činjenica da je sa malo više truda „Posljednje poglavlje“ lako mogao da bude dobar (mada donekle predvidljiv) horor, dok se ovako gleda gotovo isključivo kao art-film.

Da ova narativna disjunkcija ne mora nužno da bude ekskluzivna kao što je ovdje slučaj, pokazuje primjer „Čovjeka od pruća“ (Robin Hardi, 1973) koji istina nema tako slojevitu simboliku kao „Posljednje poglavlje“, ali je svedenošću i krimi zapletom znatno pristupačniji.

Svakako treba izdvojiti odlične uloge Zeka (Vlado Jovanovski) i Vesne (Inti Šraj), čija ekspresivnost izraza u sebi objedinjuje dionizijski element raspojasanog paganizma i skrušenost ruralne Marije Magdalene.

Ono što raduje je da je, slično kao i kod „Lokalnog vampira“, ovo još jedno domaće djelo kome se ne mora gledati kroz prste

Jezi doprinosi i odlična muzika koja u filmu funkcioniše na sličan način kao u poznim djelima Pola Tomasa Andersona ili braće Koen, dok kadriranje povremena podsjeća na radove Marka Romaneka („Hurt“, Džoni Keš).

„Posljednje poglavlje“ nedvosmisleno je hrabar film. Nijedne sekunde ne djeluje da su simboli koje vidimo slučajno nabacani, već da svojom osmišljenošću gledaoca pozivaju na tumačenje. Ovaj film nije oneobičen kako bi bio neobičan, već je to prirodni jezik koji autor koristi.

Što mu se gledalac više posveti, film otkriva više slojeva u kojima se krije istinski kvalitet. Međutim, da bi se to uradilo, gledaocu je potrebna motivacija, a nje u osnovnoj, narativnoj ravni gotovo da uopšte nema. Zbog toga je ovo više meta-film nego film, i više studija nego priča.

Ono što raduje je da je, slično kao i kod „Lokalnog vampira“, ovo još jedno domaće djelo kome se ne mora gledati kroz prste kada se opisuje, jer i u onome što je u filmu dobro, ima više nego dovoljno elemenata za uživanje. U svakom slučaju, neosporno upečatljiv debi, pri čemu je kinematografska odrednica nebitna.

Galerija