SRPSKI PISAC ZA ART

Dragan Velikić: Đavo sujete vreba na svakom koraku

"Žalim one gramzive spodobe koje špartaju našom kriminalizovanom političkom scenom"
0 komentar(a)
Ažurirano: 12.01.2013. 10:09h

U novom romanu “Bonavia” Dragan Velikić upoznaje čitaoce sa životnim pričama nekoliko junaka međusobno povezanih prijateljskim, rodbinskim ili ljubavnim vezama. Povezuju ih i jake emocije ljubavi, poštovanja, sjećanja na prošlost, ali ih razdvajaju otuđenost, različiti pogledi na život, očekivanja, igre sudbine.

Danas smo zatrpani jednodimenzionalnim, papirnatim književnim svjetovima

Povezuje ih i zajednički prostor na kojem žive, Balkan i Srednja Evropa, gradovi, dnevno-politički događaji, a razdvaja okean preko kojeg se bježi u nove živote i nove identitete.

“Bonavia” je knjiga o odlascima, posljedicama raspada Jugoslavije, o sudbinama običnih ljudi neobičnih sudbina. Roman “Bonavia” objavljen je nedavno u izdanju “Lagune”.

Velikić živi u Beogradu, odakle je i govorio za ART Vijesti.

“Bonavia” u prevodu znači “srećan put”, ali ova riječ u vašem romanu ima više značenja. Možete li nam reći nešto više o tome?

"Jeste, “Bonavia” znači “srećan put”, međutim, to je i ime najstarijeg riječkog hotela, koji je institucija po sebi. Taj hotel je prostor gdje se roman okončava, ali na posredan način tu je i početak čitave priče. Ipak, ostavimo to čitaocima".

Nema uspjelog književnog djela koje nije lično, svejedno da li je napisano u prvom ili trećem licu"

Kod nas se već ustalio običaj da pisac objašnjava vlastite knjige. To nije dobro. Pisac suflira potencijalnim tumačima kako bi trebalo shvatiti to što je napisao. Ono što jedno književno djelo čini vrijednim nije ni tema, ni aktuelnost, već da li pokreće nešto u uobrazilji čitaoca? Da li to djelo diše?

Danas smo zatrpani jednodimenzionalnim, papirnatim književnim svjetovima koji se ne bave suštinom, već se kozerski osvrću na fenomene svakodnevice, tek da zadovolje radoznalost, da zasjene prostotu. Zato i neće preživjeti vrijeme u kojem su nastali.

Osvrnite se na posljednje tri, četiri decenije. Gdje su danas mnoga djela koja su svojevremeno bila uzdizana, hvaljena i nagrađivana, svejedno da li je u pitanju srpska, hrvatska ili crnogorska literatura? Zar mislite da će drugačije biti i sa današnjom književnom produkcijom koja se najvećim dijelom svodi na površne komentare i banalnosti?"

U ovom romanu ima dosta autobiografskog, kritika primjećuje da je “Bonavia” Vaša najličnija knjiga... Zašto?

"To je samo jedna konstatacija nastala zbog činjenice da na kraju romana moji roditelji postaju književni junaci. Autobiografski momenat nije garancija za kvalitet romana, jer bi onda svaki dnevnik bio književnost. Nema uspjelog književnog djela koje nije lično, svejedno da li je napisano u prvom ili trećem licu".

U završnom poglavlju iznijeli ste detalje iz života vaših roditelja. Kako ta intimna priča korespondira sa romanom u cjelini?

"Na promociji “Bonavije” u Puli, na Sajmu knjiga, Miljenko Jergović je rekao da je taj obrt na kraju dostojan jednog Hičkoka, da je najneočekivaniji kraj nekoga romana koji je u posljednjih deset godina pročitao.

Ništa prirodnije i logičnije nego da moji junaci žive u gradovima u kojima sam i ja živio

Samo po sebi to ne mora biti kvalitet, u načelu ne volim trikove u literaturi, niti sam išao za tim, ali ovo je izronilo iz logike samog djela. Tako da ta intimna, porodična priča iz posljednjeg poglavlja “Bonavije” funkcioniše kao književni postupak, možda i kao pečat vjerodostojnosti čitavom romanu".

U romanu “Bonavia” kao i u mnogim ranijim vašim romanima vaši junaci su u dobrovoljnom izgnanstvu. Iz kog razloga?

"Iz kojeg razloga su stotine hiljada ljudi nakon raspada Jugoslavije napustili zemlju u kojoj su živjeli? Kao pisac formirao sam se u tom vremenu. Moje iskustvo je duboko obilježeno tim događajima.

Ništa prirodnije i logičnije nego da moji junaci žive u gradovima u kojima sam i ja živio, da se kreću prostorom koji dobro poznajem. Međutim, i pored situacija i događaja na koje ne možemo uticati, i koji su često uzroci naših izmještanja, vjerujem da uvijek postoji dovoljno razloga da se iz nekog mjesta ode, i isto toliko da se u njega dođe.

To je u prirodi čovjeka. Ako bih u jednoj riječi trebalo da sažmem i odredim svoje romane, onda je to riječ: putovanje".

Jedan junaka romana, Raša Borozan (iza koga se krije zemunski pjesnik Raša Livada) kaže: “San Velikog brata je ukinuti pamet. Za pamet se valja potruditi. Ali, čemu trud kad svuda imaš fast food. Nedaroviti umjetnici i jalovi filozofi bi da ukinu klasiku, da umjesto novih vrijednosti instaliraju fenomene”. Ovo su, ipak, proročke riječi i dio naše zbilje zar ne?

"Ne samo naše zbilje. Problem je globalni. Daću vam primjer iz svijeta filma. Recimo, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka imali ste periode kada su u samo godinu, dvije nastajala remek-djela kao što su Felinijev Amarkord, Kabare Boba Fosija ili Rubljov Tarkovskog. To su filmovi za sva vremena.

Nije opasan ego, naprotiv, ego je izvor svakojakog adrenalina i energije, ali sujeta je ta koja uništava

Šta danas imamo? Tehnološka čuda čiji su glavni reperi koliko miliona dolara im je budžet i koliko miliona gledalaca ih je vidjelo. Da se razumijemo, nemam ništa protiv komercijalnih fimova. Ali, ne mogu biti ista mjerila za umjetnost i za ono što se konzumira uz kokice i kikiriki.

Kada je to isto, onda ste na sigurnom putu degeneracije, a to znači da vam se fond riječi svodi na SMS-ove, i da umjesto vlastite pameti na kiosku uzimate dopunu.

Ako u nešto vjerujem, onda je to rad na sebi. Koliko je samo talentovanih i odvažnih umjetnika, koji su u mladosti pomjerali granice, kasnije zalutalo, pogubilo se u kalkulaciji, okamenilo se u sujeti. To se najbolje vidi kod glumaca. Kada izgube dušu, onda nemaju iz čega da glume. Tada glume glumu.

Mnogo je takvih primjera među slavnim imenima. Đavo sujete vreba na svakom koraku. Pored toliko pametnih i darovitih, tužno je koliko malo mudrih i dosljednih na kraju ispadne u svijetu umjetnosti. Nije opasan ego, naprotiv, ego je izvor svakojakog adrenalina i energije, ali sujeta je ta koja uništava. Ona je pogubna za umjetnika".

Evocirajući rat u bivšoj Jugoslaviji, u romanu jedan od sporednih likova kaže: “Nikada nije bilo ovakvog rata, u kome je sve dogovoreno. Zaraćeni su samo rovovi u kojima trunu vojnici. Međutim, štabovi su na istoj strani. Važno je rasplamsati igru, što više statista uvući u rat, stići do tačke poslije koje nema povratka. Sada to nikome ne bi odgovaralo. Biznis cvjeta.” Reklo bi se da se i u poratnim godinama nastavio ovaj trend. Biznisi cvjetaju, sirotinja trune u nemaštini... Gdje je izlaz?

"Suviše se potonulo da bi izlaz bio samo rezultat ispravne signalizacije. U razorenom društvu, gdje ne postoji hijerarhija vrijednosti, gdje velika većina (nije ovo pleonazam!) živi sajber živote, teško je biti normalan. Jer, upravo se kidiše na normalnost.

Zaista žalim one gramzive spodobe koje špartaju našom kriminalizovanom političkom scenom

Pogledajte samo ovlaš one komentare po elektronskim medijima. Šta najviše provocira te anonimne pakosnike? Na šta reaguju? Na pamet, obrazovanje, mladost. Duhovnost je bijeli luk za te vampire. Postali smo društva bez vjere. Gdje god pogledaš samo zla krv, zavist i mržnja.

Izlaz je u nama samima. Izbor uvijek postoji. Postoji legenda Čeroki Indijanaca po kojoj svaki čovjek u sebi ima dobrog i zlog vuka. Kako da dobar vuk u nama prevlada? Pa tako što ćemo ga hraniti. A kako se taj vuk hrani? Tako što činimo dobro drugima. Čineći dobro drugima, ne možemo biti na pogrešnom putu.

To je put zdravlja i mira sa vlastitom savješću. Zaista žalim one gramzive spodobe koje špartaju našom kriminalizovanom političkom scenom. U tom teatru nema ni ljepote, ni duha. Jeste, postoji plijen. Ali, i onaj zli vuk u duši. Ne, hvala".

Uz Vaše knjige se često pripisuje sintagma Srednja Evropa. Što ona predstavlja i postoji li u stvari?

"Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u Miloševićevoj Srbiji, odrednica Srednja Evropa imala je isključivo negativan predznak. I književni kritičari su se preporučivali oko Voždove trpeze tako što su na neviđeno proskribovali sve što je imalo odrednicu Srednje Evrope.

Za mene je Srednja Evropa prostor odakle dolazi najviše pisaca koji su moji literarni preci

Dakle, nijesu se bavili djelom, niti piscem koji ne donosi političke poene. Tako je i moglo da se dogodi da tušta i tma osrednjih pisaca bude nagrađivano. Oni danas više ne postoje.

O Srednjoj Evropi je toliko toga napisano i izgovoreno u vrijeme kada je bila u modi. I ne samo u modi. Srednja Evropa je osamdesetih godina prošlog vijeka poslužila kao politička platformu za separatističku politiku Slovenije i Hrvatske. To su činjenice koje danas niko ne osporava.

Za mene je Srednja Evropa prostor odakle dolazi najviše pisaca koji su moji literarni preci, od Kafke, Zveva, Jozefa Rota, Kanetija, Broha i Muzila, pa do Kostolanjija, Kušnjeviča, Kiša i Tišme.

Znači, nije Srednja Evropa nekakav avetinjski pojam, već veoma konkretna teritorija

Međutim, Srednja Evropa je veoma konkretan prostor između Istočne i Zapadne Evrope. I ma koliko nakon pada Berlinskog zida u novom dijelenju karata granica između Istoka i Zapada više nije tako izražena, činjenica je da desetine hiljada naših ljudi živi u toj Srednjoj Evropi. I živi ugodno.

Najmanje se naši ljudi osjećaju tuđinima u Austriji. Jer, mentalitet, kulturološke navike, istorija, sve to nije tako drugačije, kao na primjer kada su u nekoj nordijskoj zemlji, u Njemačkoj ili Francuskoj.

Beč je destinacija gdje se naši ljudi dobro osjećaju. Koliko samo hiljada naših mladih ljudi tamo studira. Znači, nije Srednja Evropa nekakav avetinjski pojam, već veoma konkretna teritorija na kojoj je tolerancija možda najvažniji kvalitet. A to je jedno od pozitivnih nasljeđa Austrougarske monarhije".

U skoro svim vašim romanima javlja se Pula kao neizbježan toponim. Imaju li vaše knjige svoj život u ovom gradu?

"Teško pitanje. Postoje fanovi. I sam sam bio iznenađen kada sam čuo da sve vrijeme devedesetih godina su moje knjige kružile po Puli. Mislim da moji romani postoje na jedan trajniji način. Međutim, o tome ne razmišljam.

Činjenica je da Pula postoji literarno transponovana u mojim romanima, da se kao književna teritorija vezuje za moje ime na svih onih petnaest jezika na koje su te knjige prevedene.

Naravno, lakše u Hrvatskoj dolazite do novih čitalaca ukoliko vas objavi hrvatski izdavač. Prije četiri godine zagrebački Profil je izdao “Ruski prozor”, a na proljeće isti izdavač priprema “Bonaviju”.

Pred kraj 2012. je u Austriji bila premijera Vaše drame “Montevideo”, u izvođenju bečke pozorišne trupe Teatro Caprile...

"U tri grada u Voralrbergu, najzapadnijoj austrijskoj pokrajini, izveden je “Montevideo”. To je zapravo duo-drama, u kojoj jedan ljubavni par u godinama tokom putovanja brodom za Montevideo sumira protekli život. Pokušavaju da podvuku crtu, izvuku saldo. To ih dovodi u različite tragikomične situacije".

U mladosti ste se bavili muzikom, bili ste roker. A danas?

"Danas u muzici uživam slušajući je, i ponosan sam na svoju bogatu zbirku CD-ova".

Na čemu sada radite? Kakvi su vam planovi?

"Kada završim rukopis, obavezno pravim dužu pauzu, nekada i po godinu dana. Toliko mi je potrebno da izađem iz šinjela prethodnog romana. Nije dobro da pisac piše duže vrijeme iz istog registra.

Za nepuna dva mjeseca prodato je preko dvije hiljade primjeraka “Bonavie”

Nedavno sam počeo novi roman. Ne žurim, priča je složena, ukršta se porodično vrijeme sa onim istorijskim, tačnije, istorija sa malim i sa velikim “i”. Proširena je i topografija, budući da jedan krak priče ide sve do Soluna.

U novembru prošle godine prešao sam u izdavačku kuću Laguna, koja je objavila novo izdanje “Bonavie”. Laguna ima lanac od dvadesetak knjižara i široku mrežu klubova čitalaca. To je izdavač čija je filozofija da knjiga treba da potraži svog čitaoca.

Za nepuna dva mjeseca prodato je preko dvije hiljade primjeraka “Bonavie”. Sprema se novo izdanje. Takođe je u planu objavljivanje nekih mojih romana kojih odavno nema na tržištu. Prvo će se do ljeta pojaviti “Severni zid”, i to u novom, nešto izmijenjenom izdanju, a kasnije “Slučaj Bremen”, “Danteov trg” i “Dosije Domaševski”.

Pisac, kolumnista, ambasador

Dragan Velikić (Beograd 1953) je diplomirao Svjetsku književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92.

Velikić je napisao knjige priča: “Pogrešan pokret”, “Staklena bašta” i “Beograd i druge priče”

Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter. Od juna 2005. do novembra 2009. bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Autor je romana: “Via Pula” (Nagrada Miloš Crnjanski), “Astragan”, “Hamsin 51”, “Severni zid” (stipendija Fonda Borislav Pekić), “Danteov trg”, “Slučaj Bremen”, “Dosije Domaševski” i “Ruski prozor” (15 izdanja, NIN-ova nagrada za roman godine, Nagrada Meša Selimović i Srednjoevropska nagrada za književnost).

Velikić je napisao knjige priča: “Pogrešan pokret”, “Staklena bašta” i “Beograd i druge priče”, eseje: “YU-tlantida”, “Deponija”, “Stanje stvari”, “Pseća pošta” i “O piscima i gradovima”. Knjige Dragana Velikića prevedene su na petnaestak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama proze.

Na Sajmu knjiga u Puli tokom decembra je predstavljen vaš roman, ali je upriličena i izložba umjetničkih fotografija sa temom “Vizure u nestajanju. Pisac grada - Dragan Velikić”. O kakvoj je izložbi riječ?

"Pet fotografa je slikalo vizure Pule, kako danas izgledaju neki trgovi, ulice i objekti koji se pominju u mojim romanima.

Pored fotografija bile su citirane one rečenice koje se odnose na te objekte. Fotografije nijesu bile tek puka ilustracija teksta, već viđenje istih prostora iz perspektive tako različitih umjetnika.

Izložba je otvorena u pulskoj galeriji Makina, a kustos izložbe je bila istoričarka umjetnosti Paola Orlić. Postoji mogućnost da ta izložba dođe i u Zagreb.

Galerija

Preporučujemo za Vas