KNJIŽEVNI OGLED

Jezikom protiv jezika u Kortasarovom romanu "Školice"

Kortasar kaže da ritam njegovih riječi nije običan i nije lako prevodiv, jer se ne bazira na rimi, već je poput swinga u džezu
212 pregleda 0 komentar(a)
Hulio Kortasar, Foto: Ndbooks.com
Hulio Kortasar, Foto: Ndbooks.com
Ažurirano: 12.01.2013. 12:39h

(Nastavak iz prošlog broja)

Simoboličan je trougao koji se stvara između Horacija, Travelera i Talite. U pedeset šestom poglavlju, njih troje, prave most od dasaka, kako bi mogli Horaciju dodati mate (vrsta argentinskog čaja) i čavle (eksere).

Taj most je simboličan jer predstavlja komplikovan odnos između Travelera i Horacija u čijoj se sredini nalazi sama Talita, čega je ona sama veoma svjesna. Na kraju ona ne prelazi most samo dobacuje stvari Oliveiri jer je preći most bilo i suviše opasno.

Igra školica je za glavnog lika vrhunski način spoznaje

Zanimljiv je odnos koji Oliveria ima sa Gregoroviusom. Taj odnos pomalo podsjeća na odnos koji Oliveira ima sa Travelerom. Taj odnos je antagonistički, suparnički, jer se, kao i u slučaju sa Travelerom, nalaze u trouglu sa još jednom ženom. Gregorovius ima osjećanja prema Magi.

Iako antagonistički, njih dvojica su, kao i Traveler i Oliveira, u stvari slični. I Gregrovius, kao i Traveler želi biti prijatelj sa Oliveirom i kaže: „Zapravo bismo mogli biti prijatelji, da u tebi ima nečeg ljudskog“.

U odnosu na njih, čitalac vidi „tobošnjost“ igre, njenu dvojaku strukturu

Igra školica je za glavnog lika vrhunski način spoznaje. Igra podrazumijeva akciju, pokret, ono što i sam glavni lik zagovara u romanu. „Igra nije suprotna spoznaji, naprotiv ona je jedno od najvažnijih sredstava za savlađivanje različitih životnih situacija, za učenje različitih tipova ponašanja“ (Lotman, Struktura umetničkog teksta), i zato igra dopušta glavnom liku da kodira sopstveno ja, i pomaže mu da riješi jedan od najsuštastvenijih psiholoških zadataka - određenje svoje sopstvene suštine.

„Igra, sa svojim dvoplanskim ponašanjem, sa mogućnošću uslovnog prenošenja u situacije koje su datom čovjeku u stvarnosti nedostupne, omugućava mu da nađe svoju sopstvenu suštinu“ (Lotman).

Horacijo u svojoj igri poput djeteta ne napušta svijet igre, njene „uslovnosti“. On igra po pravilima, jer svaka igra ima svoja pravila. U romanu on često govori o tome šta se sve mora raditi da bi se našao smisao. Međutim, ostali likovi, pogotovo Maga i Traveler, kao karakteri su njegova suprotnost i na taj način ističu dvoplanski karakter igre.

U odnosu na njih, čitalac vidi „tobošnjost“ igre, njenu dvojaku strukturu. Iz Horacijeve tačke gledišta igra dobija vrhunski smisao, ona je „ozbiljna“, ona se igra po pravilima i njegova uloga „svjesne lutalice“ mora biti vjerodostojna i orginalna, kao dijete kad igra astronauta, pliva na travi ili školicama nacrtanim na zemlji dostiže nebo.

„Suprotan slučaj narušavanja dvoplanskog ponašanja u igri jeste odbijanje da se igra prihvati ozbiljno, jednostrano isticanje njene uslovnosti i tobošnjosti“ (Lotman). Tako članovi kluba često ističu Oliverino ponašanje kao nedolično i neobično i osuđuju njegovo ponašanje, posebno nakon smrti Maginog djeteta.

Otkopavajući stare riječi unutar igre daje im nova značenja

„Čovjeku koji ne prihvata njena pravila, igra izgleda besmislena, bez ikakve veze sa ozbiljnom realnošću.“ Horacio Oliveira na kraju dvadesetog poglavlja kaže Magi: „Tko će ga znati, ja mislim da ni ti ni ja nismo suviše krivi. Nismo odrasli, Lucia. To je zasluga, ali se skupo plaća. Djeca se poslije igre uvijek počupaju za kosu. Mora da je tako nešto. Trebalo bi razmislti.“ Dakle, vidimo da Oliveira igru doživljava kao realnu i jedinu moguću.

U kontekstu igre „kibuc želje“, središte, otvor, prolaz, nekovencionalno ponašanje glavnog lika, „znači dobiti uslovno, u igri dato razrešenje onih konflikata, koji se ne mogu razrešiti u praktičnom ponašanju uopšte ili u granicama društvenog sistema“ (Lotman).

Otud je Horaciovo ponašanje traganje za drugim mogućim stvarnostima koji se ne uklapaju u norme svakodnevice. Otud Horacio kao lik prelazi granicu i stvara siže, zato je on onaj prijatelj koga mrze, kojeg se plaše, neposlušni brat, loš momak.

Igra jezika

Igra se odvija i na planu jezika. „Svjedočimo ( i po mogućnosti sudjelujemo) u neprestanoj, sa pozicije pisca samoubilačkoj borbi jezikom protiv samog jezika, kako bi se iznova krenulo od nule, od čiste točke sa onu stranu posvađanih polova.“ Jezičkih igara u „Školicama“ ima izuzetno mnogo.

Igra jezika je preispitivanje jezika, razbijanje klišea i konvencija, otkrivanje novih smislova i sprega među riječima

One jako podsjećaju na djetinje igre sa jezikom koje su pune zvučnih figura i premještanja. Jedna od jezičkih igara je igra „gliglijskog“ jezika koju igraju Maga i Horacio. Druga igra koju Horacio je igra „groblja“. Jezička igra koju igra sa Travelerom i Talitom u kojoj sklapaju rečenice od izumrlih riječi i anahronizama.

Otkopavajući stare riječi unutar igre daje im nova značenja. Stavljajući ih u istu rečenicu, na sintaksičkom nivou ih sve povezuje sa riječima koje nisu napuštene u svakodnevnom govoru, daje im u „procesu starenja metafora“ novi život, dok zadržavaju sjećanje na stari oblik dobijaju nova značenja.

Uvijek se povezuju riječi sa velikim fonološkim presijecanjima, tačnije sličnih po zvuku, sa istim početnim slovom. Evo jednog primjera igre groblja, iako prevod ne daje sve anahronizme koje nudi original: „Siti klijenata i njegovog klikeraškog kliberenja, doveli su ga pred klisturu bez klinometra i natjerali ga da proguta klobučac. Potom su mu napravili klinički klistir u kloaki, iako je klecao te su mu izbile kloazme od naviranja vode pune klostridija, pa je posle lipsao kao kljast.“

Preplitanje tekstova iz džez pjesama i replika likova i pripovjedača, često na različitim jezicima, daje jezgrovitost

Igra jezika je preispitivanje jezika, razbijanje klišea i konvencija, otkrivanje novih smislova i sprega među riječima, dijalektika riječi. Igra jezika postaje metajezik i ima želju da sam sebe opiše.

Kortasar u već pominjanom intervjuu kaže da ritam njegovih riječi nije običan i nije lako prevodiv, jer se ne bazira na rimi, već je poput swinga u džezu. Pun je improvizacija i teško uhvatljiv. Upotreba džeza kao žanra, tekstova iz džez standarda, iako dotad neliterarnog materijala, u „Školicama“, bivaju veliki generatori smislova i ritma.

Preplitanje tekstova iz džez pjesama i replika likova i pripovjedača, često na različitim jezicima, daje jezgrovitost, neku vrstu muzikalonosti riječima likova, pojačavaju subjektivnost i individualnu obojenost govora likova.

To je izuzetan slučaj umjetničkog funkcionisanja neumjetnčkih tekstova, ili bolje otkrivanje metatekstualnih odnosa i miješanja raznih vrsta umjetnosti, jer džez je ipak vrhunski umjetnički izraz. „To je tako iz razloga što u umjetničkom tekstu svaki detalj i svaki tekst u cjelini uključeni su u razne sisteme odnosa, pri čemu dobijaju u isto vrijeme više od jednog značenja“ (Lotman).

Morelijeva igra

Na fonu citata iz prethodnog paragrafa može se nadovezati jedna od morelijana iz „Školica“. To je zapravo jedan citat koji nalazimo u samom djelu u sto četrdeset petom poglavlju. Taj citat kaže: „To su, naime, principijelni, kapitalni i filozofski razlozi koji su me ponukali da izgradim djelo na temelju pojednih dijelova – shvaćajući djelo kao česticu djela – i odnoseći se prema čovjeku kao prema skupu djelova – dok čitavo čovječanstvo primam kao mješavinu djelova i komadića.“ U ovom citatu nalazimo načelo po kojem fiktivni pisac Moreli piše, po kojem je, dakako, moguće čitati i razumijevati sami roman „Školice“.

U morelijanama se nalaze umjetničke i spisateljske teorije, često u vidu citata i epigrafa, i u kritici fiktivni pisac Moreli često se tumači kao Kortasarov alter-ego. Naravno, sa stanovišta formalističkih teorija taj pogled je isključen, međutim, neke od morelijana možemo posmatrati kao teorijske eksplikacije o stvaranju romana „Školice“, kao i „program“ pobune koju zagovara glavni lik Horacio Oliveira.

Takvu jednu eksplikaciju nalazimo u već pomenutom citatu iz sto četrdeset petog poglavlja: „Ali kad bi mi netko zamjerio: da ta raskomadana koncepcija nije, po bogu ni po ljudima, nikakva koncepcija, nego samo glupost, poruga, nasamarivanje frajera, i da ja, umjesto da se priklonim strogim pravilima i kanonima umjetnosti, pokušavam da im se narugam tom porugom – odgovorio bih da se slažem, da je to upravo to, da su moje namjere baš takve i ne drukčije. I – vjere mi – usuđujem se priznati – ja, gospodo nastojim izmaći, koliko vašoj Umjetnosti, koju ne podnosim, toliko i vama samima... Budući da ne podnosim ni vas s vačim koncepcijama, s vašim umjetničkim stavom i s čitavim vašim umjetničikim krugovima.“

Tako se ta citatnost nalazi u paradoksalnoj situaciji da je izvan glavnog toka rijeke (fabule)

Dakle, vidimo da je u ovoj morelijani, kao i na drugim mjestima u romanu, prisutno obajšnjenje modernističkih, nekonvencionalnih, možemo reći i anarhističkih teorija u odnosu prema umjetnosti i prema životu, na kojima je baziran i sam roman „Školice“. Odatle dolazi jaka želja pripovjedača ka svim eksperementima kako sa formom, tako i sa jezikom i slatke muke na koje stavlja svoje čitaoce.

Još jedan primjer morelijane, koji je, takoreći, modernistički manifest fiktivnog pisca, nalazimo u sto šesnaestom poglavlju. To je, zapravo, po riječima autora bilješka zapisana olovkom: „Da povremeno se pati, ali to je jedini pristojan izlaz. Dosta je bilo hednostičkih, prežvakanih romana s psihologijama (kurziv Kortasarov). Treba se rastegnuti do krajnosti, biti voyant, kao što je želio Rimbaud. Hedonistički romanopisac nije drugo do voyer. S druge strane, dosta je s čisto opisnim tehnikama, s romanima „o ponašanju“, pukih filmskih scenarija bez utočišta u slikama.“

U ovoj morelijani vidimo kako je roman dvadesetog vijeka raskinuo sa „mimetčkom umjetnošću“, kako je čitava moderna umjetnost, kao i „Školice“, potraga za novim, za onim što je bio modernistički kredo, za onim što je Rembo imperativno tražio: “Treba biti aposolutno moderan”.

U „Izostavljenim poglavljima“, nailazimo na poglavlja u kojima se pojavljuju riječi pisca Morelija, naravno nikad u direktnom govoru, već u citatima i odlomocima, bilješkama, kao već gore pomenuta, koje nam autor „Školica“ prenosi.

U „Školicama“ nalazimo zadovoljstvo igranja sa umjetnošću, sa svim njenim bitnim suštinama

U tom smislu, ta igra citata, inaugurisana u hispanoameričkoj književnosti od strane Borhesa, pojavljuje sa na neki način kao komentar, kritika na sami roman u kojem se nalazi; ta igra na taj način postaje metaigra.

Ona je parodija, jer se gradi na temeljima romana u kojem se nalazi, i ima i istovremeno pozitivan i negativan odnos prema istom. Ona je u konstatnom dijalogu sa glavom pričom, pogotovu kad poglavlja čitamo u izmiješanom redosljedu, koji nam predlaže sam autor.

Tako se ta citatnost nalazi u paradoksalnoj situaciji da je izvan glavnog toka rijeke (fabule), ali je ipak sve vrijeme u njemu, kao njena unutarnja rijeka (digresivni materijal, teorijski prikaz, kritika, i parodija).

Sve pomenute igre su igre vrhunske umjetnosti. U „Školicama“ nalazimo zadovoljstvo igranja sa umjetnošću, sa svim njenim bitnim suštinama. Nalazimo intelektualno zadovljostvo i emotivno, čulno uživanje, i šta još drugo možemo i treba da tražimo od igre. i ritma

Igra traganja po pariskim ulicama

Ponavljanja na kojima se bazira igra bilo kojeg tipa su sjedinjenje zakonitih i slučajnih procesa. Odstupanja koja se javljaju u toku igre su veoma značajna, i nositelj su visoke informativnosti, zahvaljujući zakonitosti ponavljanja situacija.

„Početna pravila ne pružaju mogućnost da se predskažu svi potezi, koji se javljaju kao slučajni u odnosu na početna ponavljanja.“

Igra traganja po ulicama Pariza, koju igraju Horacio i Maga, odvija se uvijek po istim pravilima, međutim, zbog „slučajnosti“ koje svaka igra nosi njihovi susreti su, iako slični, uvijek drugačiji, i neizvjesni. Na taj način svaki susret „dobija dvostruko značenje, budući da je na jednom nivou potvrda pravila, a na drugom – odstupanje od njega.“

Preporučujemo za Vas