Italijan Romeo Kastelući je jedan od najuglednijih evropskih pozorišnih reditelja danas. Smatraju ga pozorišnim fenomenom, vizionarem, provokatorom, a njegove šokantne predstave izazivaju ekstremna emocionalna stanja kod publike. Kastelući je rođen 1960. godine, diplomirao je arhitekturu i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Bolonji, a 1981. godine osnovao je trupu “Societas Raffaello Sanzio” zajedno sa sestrom i suprugom Klaudijom Kastelući i Kjarom Gaudi.
Nije do sada radio nigdje izvan svoje trupe, a gost je prestižnih svjetskih pozorišta i festivala. Najbliže nama, bio je na sarajevskom MESS-u, i BITEF-u, gdje je nastupao 2007. sa javnim performansom “Brisel # 4”, a prošle godine je otvorio ovaj festival sa predstavom iz ciklusa “Pastorov crni veo”. “Brisel # 4” su mnogi okarakterisali surovom predstavom zbog krvavih i brutalnih scena, a ona je bila dio dramskog sistema koji nosi naziv "Tragedija Endogonidija".
Njegove predstave su izvan konvencija i kombinuju pozorište, muziku, slikarstvo, operu i state-of-the-art tehnologiju. Kastelući svojim režijama obavlja interdisciplinarne eksperimente koji šokiraju publiku, čime je ustanovio jedinstven savremeni pozorišni jezik.
Producirao je veliki broj predstava kao autor, reditelj, scenograf, dizajner svjetla, zvuka, kostima. Trupa “Societas Raffaello Sanzio” je ostvarila međunarodnu reputaciju kao jedna od najfascinantnijih savremenih pozorišnih kompanija, poznata po radikalnoj estetici i dubokoj ljudskosti u svojim komadima. Predstave inspirisane velikim autorima evropske književnosti, poput Eshila, Dantea, Šekspira, prate filozofiju performansa Antonena Artoa u kome mnogo više od teksta, tijela, često atipična, donose značenje i smisao.
Kastelući je takođe čest gost Pozorišnog festivala u Avinjonu, gdje je za 14 godina predstavio 12 svojih komada. Francusko Ministarstvo kulture dodijelilo mu je 2002. orden Viteza umjetnosti i književnosti, a francuski list “Mond” nazvao je njegovu trilogiju „Pakao, Čističište, Raj“, zasnovanu na Danteovoj „Božanstvenoj komediji“, najboljim kulturnim događajem na svijetu u prvoj dekadi 21. vijeka.
Kastelući izlaže, bavi se videom i filmom, učestvuje u raspravama o teoriji drame, drži predavanja u glavnim pozorišnim centrima u Evropi i na univerzitetima, piše o dramaturgiji.
"Savremeni pozorišni izraz traži otvorenost i liberalnost i svaki put je to novo iskustvo. Za mene je jako interesantno da razmijenim iskustvo sa publikom i predstavim svoj pozorišni izraz, da se suočim sa gledaocima i osjetim kako reaguje na naše stvaralaštvo - izjavio je Romeo Kastelući prilikom jednog gostovanja na BITEF-u, kada je izvedena njegova “Brisel # 4”.
"Ciklus “Tragedija Endogonidija” je za nas hod u nepoznato. Termin endogonidija objedinjuje muški i ženski princip, sistem razmnožavanja, ali i cijepanja. Cilj je odgonetnuti mehanizam cijepanja, ali se ne može znati šta je sljedeće, sam život je enigma. Za razliku od klasične tragedije sa junakom koji ima ime, ovdje se radi o anonimnim likovima, a anonimnost predstavlja tragediju današnjice. Na sceni prikazujemo ljudsko biće, a ne neki određeni lik. Ovaj komad je dio zakona, pri čemu je zakon biblijskog društva samo primjer. Zakon leži u osnovi antičke tragedije. Jezik je, na primer, takođe zakon. Nada uopšte ne postoji. Tragedija odbija nadu. Tragedija je ambis u kome nema nade već vlada usamljenost. U mom komadu nada uopšte ne postoji. Mislim da umjetnost generalno uzev nije zainteresovana za nadu. Ne poznajem nijednog umjetnika koji se u svom djelu bavi nadom. Mene nada uopšte ne zanima", kaže Kastelući.
"Savremeni pozorišni izraz traži otvorenost i liberalnost i svaki put je to novo iskustvo"
Kao jedan od junaka predstave “Brisel # 4” pojavljuje se i jednogodišnje dijete koje se neko vrijeme igra samo na sceni, kao i obnaženi stari glumac koji navlači razne stilizovane istorijske odore, jednu preko druge, završno sa uniformom. Tu su i crna i bijela žena...
"Crna i bijela žena mogle bi biti kao dvije strane mjeseca, odnosno dvije strane iste osobe, ali postoji i druga odluka o prikazivanju vremena oličene u bebi, odraslom čovjeku i starcu. Na sceni izgledaju kao prsten vremena, gvozdeni prsten. Na to me je navela sfingina zagonetka koju Edip rješava. To je u komadu samo pojava, imidž, slika čovjeka. Ne postoji karakter, već stanje, ljudsko stanje, a ono se i danas svodi na um uhvaćen u gvozdeni prsten vremena. To bi bila moja interpretacija", kazao je Kastelući o “Brisel # 4”.
Predstava “Pastorov crni veo” inspirisana je freskom koju je Rotko naslikao za njujorški restoran „The Four Seasons”. Za nju sam Kastelući kaže da je sasvim drugačija od svih ostvarenja koje je do sada režirao.
"Sadržaj je, čini me se drugačiji. U ovom komadu postoji izvjesna potraga za ljepotom. Predstava se bazira na odnosu primitivnih sila i neoklasične ljepote. Mislim da je, čak, kada je u pitanju forma aktuelna predstava bliža klasičnoj ideji teatra. Naravno da ima nekih skrivenih zamki u odnosu na ono što vidimo. Jer ono što gledamo na prvi pogled, zapravo nikada nije ono što jeste, već uglavnom ukazuje na nešto drugo. Otvara druga vrata, e na tom novom čitanju gledalac treba da radi. Znači predstava ne smije da bude samo dekorativna, ilustrativna, već smjela, provokativna. Volim da pred gledaoce serviram probleme, ali isto tako da u tom mom spektaklu nema odgovora. Rješenje ne nudim u samoj predstavi, već odgovor mora doći kao proizvod unutrašnjeg rada svakog gledaoca.
Kao prvo desilo mi se iznenađenje. Šansa da pronađem neobičnu ideju radikalnosti. Glumac se kod pojedinih autora tretira kao vrsta teroriste, neko ko može da slomi društvene ugovore ili društveni mir. Upravo zato što je njegov zadatak da razbudi društvo. Tako da me je zaintrigirala ideja radikalnosti, a otkrio sam je u neoklasičnoj poeziji. Sve se čini lijepim, savršenim, bijelim, ali kad se poslije izvjesnog vremena pogleda u dubinu, značenja su nevjerovatna. Prevaziđe se poezija i stigne se do radikalizma, što ne znači da se krene na oružje, to ima drugu ideju, odnosno poentu pobune, bitke kroz poeziju", govorio je Kastelući za list “Politika” o “Pastorovom crnom velu”.
On smatra da svakim danom postoji i rađa se sve više i više pozorišnih pravaca.
"Mislim da u ovom trenutku ne postoji uloga za majstore, učitelje. Zato što se naša osetljivost, senzibilnost da pročitamo svijet tako brzo mijenja da ne postoji mogućnost da se fiksiramo na samo jednu metodu. Tako da se i teatar danas mora, treba osloboditi predrasuda. Treba da bude spreman da se reaguje iz nerva, iz ovog trenutka. Sve može da se desi u sekundi. Sljedeće godine može sasvim drugi svijet da postoji. Tako da su epohe postale jako skraćene. Možda je banalno tako nešto reći, ali to je očigledno. Mislim da je to razlog zbog kojeg moramo zaista biti nomadi", zaključuje Kastelući.
"Ono što jeste istina to je da imam problem sa tekstom. Ne sa riječima. Ako je različit, loš, nejasan tekst odmah je interpretacija drugačija"
Nada i beznađe su izlišni
Kastelući važi za majstora neverbalnog pozorišta, odnosno umjetnika van konvencija.
"Ono što jeste istina to je da imam problem sa tekstom. Ne sa riječima. Ako je različit, loš, nejasan tekst odmah je interpretacija drugačija. Smatram da smo u pozorištu taoci autora, tako da teatar nikako nije sljedeća faza literature, književnosti. Pozorište je pozorište. Tekst treba pročitati na pravi način, približiti ga publici koja tačno zna da procijeni šta je dobro, a šta loše. Protiv sam riječi nada, zato što je nada druga strana novčića na kojoj je beznađe. Kada smo bez nade tada se najviše nadamo. Treba se udaljiti od te mogućnosti beznađa. Nada i beznađe su u pozorištu izlišni. Razumijem ljude koji su bez nade, ali u pozorištu to nije pravi put. Treba se boriti protiv beznađa i nade. Treba biti borac i istrajati na tom putu", kaže Kastelući.
Temeljne ideje pozorišta
Romeo Kastelući je prošle godine na festivalu MESS u Sarajevu gostovao sa predstavom “O pojmu lica, po pitanju Sina Božjeg”, za koju je dobio nagradu za najboljeg reditelja. Predstava počinje s ovim:
„Želim da sretnem Isusa u njegovoj najekstremnijoj odsutnosti. Ne postoji lice Isusa. Mogu ga gledati na slikama i kipovima. Poznajem hiljadu ili čak više slikara iz prošlosti, koji su proveli pola svojih života pokušavajući da reprodukuju Isusov neizreciv, gotovo nevidljiv izraz žaljenja koji bi isplivao na površinu oko Njegovih usana. A sada? Sada nema Njega. Ono što se nekako uvuče u mene, više od svega, jeste volja: da se zajedno postave volja i lice Isusa. Želim biti pred licem Isusa, iako je ono što na mene ima najveći utisak prvi dio ove rečenice: želim.“
Ova predstava, od samog svog naslova, nameće inicijale koji sažimaju ime “Isus” u najvećoj mogućoj mjeri. Isus je ime koje je toliko prisutno za toliko miliona ljudi na zemlji, da može postati gotovo nevidljivo, jer je tako duboko implicitno. Ono je prisutno izvan savjesti i nauke, izvan osjećaja i istorije – ono je bitno i radikalno prisutno, nezavisno od volje čovjeka. Ime koje se nekako održava talasom iskustava i referenci starih hiljadu godina.
“O pojmu lica, po pitanju Sina Božjeg” je predstava koja sadrži neke od temeljnih ideja pozorišta, govori o religiji ne kao mističnoj ili teološkoj manifestaciji, nego kao dio te zalihe primarnih slika i praksi kojim se pozorište koristi. Vokabular različitih simbola i znakova koji mogu predstavljati osnovu viših, kontradiktornih, pa čak i neugodnih odnosa, bačen je na gledaoca, koji postaje reagens ovog svemira.
Galerija
Bonus video:
