KRATKI REZOVI

Filmske ekipe šetaju Crnom Gorom: Nije sve u pejzažima, ima nešto i u parama

U filmskim istorijama postoji mnogo podataka o inostranim filmovima koji su snimani u Crnoj Gori
527 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 06.01.2013. 15:00h

Kada je poslije premijere filmskog 'Mjesečnika' 28. decembra 1948. godine na Cetinju, tadašnji presjednik Republike Crne Gore, uskliknuo: 'Pa vidi, bogati i mi možemo praviti filmove', počelo je mukotrpno ali i planski rađanje crnogorske kinematografije.

Ubrzo, 1949. godine, osnovano je preduzeće za proizvodnju filmova'"Lovćen film' sa sjedištem na Cetinju. Odabrani rukovodeći (naravno i tada partijski) kadar imao je dosta sluha, pomoć države, ali i svojstvene pronicljivosti za razvoj i afirmaciju jednog od segmenata kulturnog prosperiteta do tad ratom izmučene i opustošene Crne Gore, kaže za “Vijesti” poznati crnogorski dokumentarista i reditelj Momir Matović.

On navodi kako je filmski kadar u Crnoj Gori polako formiran, poslat na školovanje u druge filmske centre, postepeno je nabavljana filmska tehnika, počelo se sa snimanjem dokumentarnih i dugometražnih filmova, koji su svojom tematikom, specifičnim autorskim pristupom i vizuelizacijom u predivnom ambijentu uskoro pripada samom vrhu tadašnje jugoslovenske kinematografije, posebno 60-ih godina.

U filmskim istorijama postoji mnogo podataka o inostranim filmovima koji su snimani u Crnoj Gori. Mnogi Podgoričani su vjerovatno čuli iz priča rođaka i komšija kako je neko njihov statirao u legendarnom blokbasteru iz 1961. godine "La guerra di Troia" iliti "Trojanski rat", koji je dijelom sniman na Ćemovskom polju.

U tom filmu je Eneja glumio Stiv Rivs za kojeg kažu da mu je ovo najbolja uloga, Odiseja je igrao Džon Dru Barimor, a Helenu Hedi Visel. Režiser filma je bio Đorđo Feroni, muziku je radio Đovani Fusko, a scenografiju srpska slikarka Olja Ivanjicki.

Kažu da je u tom filmu igralo 28 glumaca, oko 25 hiljada statista i osam hiljada konjanika, tako da je ova legenda o statiranju svakog drugog Podgoričanina izgleda tačna.

Danas je situacija potpuno drugačija.

“Na kraju filma 'Trojanski rat' Eneja odlazi iz zapaljene i opustošene Troje, preko Ćemovskog polja negdje ka Kučkim planinama, da bi izgradio Rim. P mom mišljenju tu simbolično nastaje i sunovrat crnogrske kinematografije. Ubrzo 'Lovćen film' biva likividran da bi se potom tavorilo (Filmski studio) iako su rađeni neki projekti, uglavnom u Rusiji i sa Rusima, pa je rasturen 'Zeta film' i tako to traje sve do danas.

Tamo gdje je bila momumentalna Troja sada je prepuni bazen crvenog mulja, ispod Dajbabske gore na mjestu grčkog logora sada je KAP koji niko neće da kupi, na Velikoj plaži u Ulcinju, kojom su jezdile horde ratobornih vikinga, sada su načičkani improvizovani ljetnji i noćni barovi koji rade par mejseci i nigdje ne možete okrenuti kameru ni za 10 stepeni da vam se ne ukaže neki betonski mastodont, prljave fasade, smeće i hiljade klima i satelitskih antena.

Preživjelo je jedino zvono – maketa ispod zidina Starog budvanskog grada, ali je ono odavno zamuklo. Ovoliki vremenski jaz je, danas teško premostiti, jer za to treba zakon, kadrovi, novac i volja. E, po mom mišljenju, toga ovdje nema”, smatra Matović.

On podsjeća na zlatno doba, krajem 50-ih godina, kada strani producenti, uglavnom iz Italije, prepoznaju Crnu Goru prvo kao desitinaciju čudesnog prirodnog ambijenta, ali i mjesto gdje postoji već formirana kinematografija koja je imala produkciju (Lovćen film), tehničku bazu i studio (Mediteran film) i distribuciju (Zeta film), tako da je ubrzo došlo do realizacije brojnih filmova, pretežno sa istorijskom tematikom.

Na ovim prostorima snimaju tadašnji veoma poznati inostrani reditelji uz učešće mnogih filmskih zvijezda tog vremena. Nakon Troje i Feronija, zatim Terens Jang snima na Ćemovskom polju i na Skadarskom jezeru "Orazi e Curiazi", daju se tehničke usluge za film "Mongoli", "Dugi brodovi".

"U svim ovim projektima učestvovali su i crnogorski filmski radnici, mnogo statista, a živo se sjećam da je industrijska škola radila rimske dvokolice, u halama Pamučnog kombinata izgrađen je kompleks šume od posječenih borova, u podrumima Doma omladine su bili mačevi, lukovi, koplja, šljemovi, štitovi, a hotel 'Crna Gora' je bio apartman – centar za mnoge popularne filmske zvijezde, pa smo danima 'visili' ispred ulaza da bismo ih, onako uživo, vidjeli i odlazili ushićeni ili razočarani njihovim izgledom. Negdje mi je u jednom razgovoru dr Radoslav Rotković izjavio da je zarada od ovih projekata jedne godine bila veća nego sav prihod od filma", podsjeća Matović.

Koliko je Crna Gora danas interesantna za strane filmadžije i koliko je to isplativo za našu zemlju, pokušali smo da saznamo od producenata koji su imali iskustvo snimanja sa stranim autorima kod nas, ali i upoređujući sa iskustvima iz regiona.

Nina Redžepagić iz OR produkcije kaže da se možemo pohvaliti da je Crna Gora prepoznata u svijetu kao odlična lokacija za snimanje velikih filmskih projekata.

"Izuzetno kratke relacije između različitih lokacija, fenomenalni pejzaži, autoceste koje su fantastične za snimanje, između ostalih, razlozi su zbog kojih sineasti rado dolaze u Crnu Goru. Ne smijemo zaboraviti da su kod nas boravili i radili izuzetni filmski autori, od kojih ću nabrojati samo neke: Luk Beson, Asger Let, Džon Stokvel, Rejf Fajns i mnogi drugi".

"Veoma je važno da konačno napomenemo da smo uvijek (u toku rada kao izvršna produkcija internacionalnim produkcijama) naišli na veliko razumijevanje i moram priznati izuzetnu saradnju sa crnogorskom institucijama poput Ministarstva kulture, Ministarstva održivog razvoja i turizma, opština, nacionalnih parkova, Direkcije za saobraćaj, MUP-a i mnogih drugih" kaže Redžepagić.

Dakle, filmadžije su rado viđeni gosti kod nas, ali kako da ih češće dovodimo, pitanje je o kojem treba studioznije razmišljati.

Redžepagić je uporedila iskustvo velikog producenta Igora Nole, koji je u posljednje vrijeme omogućio Hrvatskoj nekoliko svjetskih filmskih poduhvata.

"Jedan je film 'Uhvaćeni u letu', o životu pokojne britanske princeze Dajane, koju glumi australijska glumica Naomi Vots, a drugi 'The Fever' sa Vanesom Redgrejv. Hrvatska je "glumila" više lokacija. Na ovaj način Hrvatska je dobila ne samo internacionalni marketing već i značajne ekonomske prihode".

"Pomislite samo na filmsku ekipu koja treba da spava, jede, pije, koristi resurse, plaća lokacije i da ne nabrajam sve servise neophodne za snimanje ovakvih, filmskih ostvarenja. Sve je to moguće i u Crnoj Gori, ali moramo uvesti stimulativne mjere i konačno posmatrati ovu priču sa ekonomskog, a ne kulturološkog aspekta", predlaže Nina Redžepagić.

Sigurno je prije 50-ak godina bilo interesantno vidjeti kauboje kako jašu po Durmitoru ili Vinetua s revolverima iznad Boke Kotorske. Da nam danas slične stvari ne bi izgledale nemoguće po riječima producenta Edina Jašarovića, važno je stimulisati model servisne produkcije.

"Ono na čemu je potrebno raditi je povraćaj dijela poreza ili ispravna naplata korišćenja lokacija. Često smo svjedoci da se Crnom Gorom šetaju filmske ekipe kojima se 'poklanjaju' filmske lokacije. Snimajući karavan road trip filma 'Move on' Dojče telekoma u Crnoj Gori koristili smo lokacije Rijeke Crnojevića, dionicu Petrovačkog puta i uže jezgro Cetinja. Sve ove lokacije usvajane su na osnovu atraktivnosti i priodnog ambijenta u kojima su snimane po scenariju".

"Kao drugi neiscrpni resurs Crne Gore naveo bih entuzijazam naših filmskih radnika, saradnju sa lokalnim upravama policije, gostoprimljivost i razumijevanje naših građana i lokalnih administracija".

"Trenutno se u Crnoj Gori i regionu koristi model finansiranja filmskih koprodukcija sa manjinskim udjelom da bi se obezbijedio formalni reciprocitet u međudržavnoj pomoći za filmsku umjetnost, što je izuzetno djelotvorno. Moja preporuka je da se u Crnoj Gori stimuliše model servisne produkcije koja će imati jasna pravila u pružanju usluga i reciprociteta u filmskim ekipama", kaže Jašarović.

Po njegovim riječima u Crnoj Gori je neophodno sagledati i intersektorsku saradnju kulture i turizma, što bi značilo da se Crna Gora promoviše i kao filmska destinacija u turističkim katalozima i na sajmovima.

"Kao važan aspekt kulture, film ima izuzetan potencijal da neko područje ili destinaciju učini vidljivom na turističkoj mapi svijeta. Sama djelatnost kinematografije može povoljno i u veoma vidljivim procentima uticati na povećanje ukupnog društvenog dohotka jedne države. S toga bez sumnje u naše prirodne resurse tipa 'zabodi kameru i snimaj' ipak su pravila igre za inostrane filmadžije sa kojim ih treba upoznati", rekao je Jašarović.

Trideset država u svijetu i 44 američke države imaju i veoma agresivno promovišu podsticaje za inostrane filmske projekte. Ti podsticaji kreću se u visini od 15 do 45 odsto sredstava potrošenih u državi u kojoj snimaju.

Računica zbog koje su se na tako nešto odlučili pokazuje da, na svaki dolar utrošen u produkciju, lokalnoj privredi ostaje 2,5 dolara. Pri snimanju filma dolazi do velikog zapošljavanja filmskih radnika, ali i pomoćne radne snage (ugostitelji, prevoz, zanatlije itd.), mala i srednja preduzeća dobijaju poslove, a država ima direktne prihode od poreza.

U prosjeku, na svakom filmu radi od 200 do 500 ljudi i za oko 16 nedjelja zarade od 800.000 do dva miliona eura na koje se plaćaju porezi i doprinosi. Oko 40 odsto budžeta potroši se na honorare članova ekipe, a ostalo na usluge (hoteli, oprema, transport, ketering, restorani, namještaj, tekstil, rekviziti...).

Maloj produkciji (do 500.000 dolara) potrebno je oko 50 dobavljača, srednjoj (do 2,5 miliona dolara) između 100 i 200 dobavljača, a velikoj (preko 2,5 miliona dolara) više od 300 dobavljača.

Projekat "Film Commission Montenegro"

Koliko su podsticaji važni filmskoj industriji dovoljno ilustruje primjer da je Mađarska preotela 80 odsto produkcija Češkoj koja je do 2004. imala 270 miliona dolara godišnje od snimanja stranih filmova. Njujork je za samo četiri godine od uvođenja podsticaja prihodovao sedam milijardi dolara.

Modeli podsticaja idu od poreskih kredita (otpisivanje dijela poreza) preko povraćaja dijela uloženih sredstava do grantova. Među zemljama našeg okruženja, Mađarska se odlučila za poreski kredit od 20 do 25 odsto, Hrvatska uskoro uvodi model povraćaja 20 odsto sredstava, a Makedonija planira da u 2013. primijeni mađarski model dok Rumunija i Bugarska nemaju podsticajne mjere.

Edin Jašarović kaže da je kod nas pripremljen projekat "Film Commission Montenegro" koji predlaže konkretnu finansijsku platformu i objedinjavanje administrativnih podataka i procedura neophodnih za inostrane filmske produkcije. “Film, ali i kulturu uopšte treba sagledati kroz turistički, samim time i ekonomski kontekst kako bi se uvidjelo da se od filma može zarađivati”, zaključio je Jašarović.

Beson, Končalovski...

Prvi strani film snimljen u Crnoj Gori bio je "Đavolji mlin" iz 1921. godine, čeških autora Vladimira Pospisila Borna i Karela M. Klosa, ali materijal ovog filma je izgubljen. Sljedeće godine u Boki Kotorskoj je bečko preduzeće grofa Aleksandra Kolovrata "Saša film" snimalo dva igrana filma - "Potopljeni svijet" i "Gospodari mora". Oba je režirao Aleksandar Korda. Snimani su i filmovi sa crnogorskom tematikom poput, "Zakona crnih brda" (1928), "Fantoma Durmitora", "Muškog izleta" (1964). Slijede filmovi poput "Zamka na jugu" (1933), "Djevojke u bjekstvu" (1934), "Smrt Smail-age Čengića", "Divljak" (1935), potom "Dugi brodovi" Džeka Kardifa (1964) i mnogi drugi.

Ponovno otkrivanje Crne Gore kao filmske destinacije, nakon petnaest godina ratova i sankcija, počelo je dolaskom italijanskog reditelja Ermana Olmija koji koristi pejzaže na Skadarskom jezeru za film "Pjevajući iza paravana" (2003).

Sljedeće godine snima se "Matilda" sa Džeremi Ajronsom u glavnoj ulozi i ruski film "Srce u bunaru" u režiji Alberta Negrina. U Budvi i na Svetom Stefanu 2006. sniman je film ruskog reditelja Andreja Končalovskog "Glamur", kao i "Dobri papa" sa Bobom Hoskinsom.

"Crvena zora" snimala se 2007, kada je počeo i rad na filmu "Braća Blum", u kojem glume oskarovci Rejčel Vajz i Edrijen Brodi. Jedan od posljednjih filmova snimljenih u Crnoj Gori je "L'Homme qui voulait vivre sa vie" Erika Lartigoa, u produkciji Luka Besona, a u kojem su igrali i domaći glumci poput Sima Trebješanina, Katarine Stevović, Miša Obradovića, Stevana Radusinovića, Jadranke Mamić i drugih.

Preporučujemo za Vas