GLAMOČAK ZA VIJESTI

Savremena umjetnost je isprana do zlokobnosti

"Niko više ne pominje znanje i ono što je umjetnost krasilo hiljadama godina, to jest znanje koje je danas postalo nemoguća misija"
99 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 02.01.2013. 19:38h

Izlagao je sa najvećim imenima svjetske umjetničke scene kao što su Žan Mišel Baskijat, Kit Hering, Ben, Sezar... Njegovi radovi zauzimali su počasno mjesto na tematskim izložbama, kako u Francuskoj tako i u cijelom svijetu.

Postavke u prestižnim svjetskim muzejima posvećene figuraciji ne mogu proći bez skulptura crnogorskog vajara Zlatka Glamočaka, koji još od kraja osamdesetih živi i stvara u Parizu, jer, kako kaže, njegov rad najbolje živi u tom gradu.

Glamočak je često i u Crnoj Gori. Njegov nedavni boravak povezan je sa odlukom o dodjeljivanju Državne nagrade “Petar Lubarda”, čiji je ovogodišnji laureat slikar Ratko Odaloviću.

Možete li nam prokomentarisati ovogodišnju postavku Salona “Petar Lubarda”, kao i Vaše učešće u žiriranju za istoimenu Državnu nagradu. Koliko je bilo jednostavno odlučiti...

"Lijepo je da postoji prestižna nagrada “Petar Lubarda” koja se dodjeljuje već peti, jubilarni put. Možda bi bilo interesantno pripremiti jednu kolektivnu izložbu onih umjetnika koji su nosioci tog priznanja sa, recimo, otkupljenim radom i jednim novim…

Žao mi je što u tom odabiru, koji je imao umjetnike od vrijednosti, nije bio i Dimitrije Popović

Što se tiče ovogodišnjeg izbora, istoričarka Radulović je napravila jedan od mogućih izbora umjetnika uglavnom srednje i mlađe generacije. U svakom slučaju, čin odlučivanja kome dati nagradu kod mene izaziva nelagodu, jer kome god da je data neko drugi je zakinut!

Poslije Dada, Fila, Pavla Pejovića i mene, ovogodišnji laureat je, kao što znate, Ratko Odalović. Ali, ako je riječ o nacionalnoj nagradi i o onome što je urađeno za zadnje četiri godine od strane predloženih umjetnika, želim da stavim akcenat na to da postoji široka lepeza umjetnika koji je trebalo da se nađu u izboru: od Stanića, Gvozda, Karadže, Todora i njegovih pisama Francisku, Slovinića, Toškovića, Anke, Smaja, Vukčevića, Jovićevića, nek mi oproste oni koje nijesam pomenuo.

Žao mi je što u tom odabiru, koji je imao umjetnike od vrijednosti, nije bio i Dimitrije Popović. Dimitrije je, recimo, izlagao ove godine u prestižnoj pariskoj galeriji Bastij Lavign.

Riječ je o galeriji u kojoj bi svaki ozbiljan umjetnik poželio izlagati! Jedan od umjetnika te galerije je visokorenomirani Kruz Diez čije se djelo skromnih dimenzija (55cmx17cm) našlo na skorašnjoj aukciji na Druo sa početnom cijenom otkupa od 168. 000 eura!

Drugačije rečeno, svi ovi umjetnici postoje na sceni više decenija, mnogo su padali i još uče da hodaju! Za mlade ima vremena za nagrade - potrčali su a da nisu pali…"

Prošlog mjeseca “otvorili ste vrata” svog ateljea crnogorskim umjetnicima Anki Burić, Sanji Bulatović, Krstu Andrijaševiću, Pavlu Pejoviću i Rajku Todoroviću Todoru. Možete li nam približiti tradicionalnu art manifestaciji koja se 14. put organizuje u Montroju?

"To je manifestacija koju vidi vjerovatno preko 20.000 ljudi raznih profila: od poznavalaca umjetnosti, koji traže njima nepoznate umjetnike, kolekcionara različite ekonomske moći, kritičara, roditelja koji tu manifestaciju shvataju kao događaj od pedagoškog značenja za djecu, političari ili parlamentarci za koje je to prilika da vežu građane za svoje programe, pa sve do lokalnih pijanaca za koje je to prilika da popiju času više…

Taj kult novoga postao je jedini kriterijum i imperativ, dakle, biti stalno nov!

Ove godine učešće je uzelo preko 600 umjetnika koji su otvorili preko 200 ateljea u kojima su mnogi orkestri uzeli mjesta da uvesele posjetioce… Radovi mojih kolega, koji su bili izloženi tokom ove manifestacije su ili u mom vlasništvu ili su bili posuđeni od drugih vlasnika, a za sljedeću manifestaciju izbor će biti neki drugi umjetnici.

Kao mali kuriozitet, na zgradi zida u kojoj je moj atelje, nalazi se ploča sa natpisom da je na tom mijestu stanovao od 1902. do 1922. osnivač kinematografije Žorž Melijes. Eto romansiranog heroja koji je završio život tipično pariski - kao prodavac bombona na pariskoj željezničkoj stanici Gare de Lyon!

Danas bioskop na Montroju nosi njegovo ime kao i nova kinoteka, inače rad velikog arhitekate Alvara Size".

Kakvu i koju svježinu prepoznajete na crnogorskoj likovnoj sceni?

"Mlade generacije u Crnoj Gori danas su poznavaoci kompjutera i informacije su im dostupne na način da se oni gotovo ne razlikuju od umjetnika bilo gdje u svijetu. Ali, šta to znači biti svjež? Svježina u našem vokabularu je sinonim za novo. Taj kult novoga postao je jedini kriterijum i imperativ, dakle, biti stalno nov!

Suština njihovih današnjih tvrdnji je da aktuelne tkz. avangarde ne prestavljaju personifikaciju ničeg novog, odnosno “svježeg”

Niko više ne pominje znanje i ono što je umjetnost krasilo hiljadama godina, to jest znanje koje je danas postalo nemoguća misija… Drugačije rečeno, svježina je kao ubrano cvijeće: traje dva dana, samo je omirišeš i ona uvene. Pikaso je rekao: “Lako je biti svjež, tj. umjetnik u tridesetoj, ali budi svjež u šezdesetoj”.

Sad generalno govorim i ništa nije vezano za naše umijetnike, ta svježina to su hiljade mučnih čudesa koje treba preživijeti od tetovaža na stražnjicama, svinja, do mašine za pravljenje izmeta koje viđamo na raznim izložbama i koje po navici zovemo savremenom umjetnošću.

Uostalom, radi se o nesporazumu i ono što je uvelo zovemo svježim. To isto tvrde Katrin Mije, direktorica najavangardnije revije Art Press, filozof Bodrijar, ili, pak Nikola Burio, toliko rado citiran od crnogorske kritike, inače nekad šef hipermodernog izlagačkog prostora Pale Tokio, a danas je direktor pariske Likovne akademije.

Suština njihovih današnjih tvrdnji je da aktuelne tkz. avangarde ne prestavljaju personifikaciju ničeg novog, odnosno “svježeg”. U predzadnjem specijalnom broju Art Press-a, u kom je i inače izašao i tekst o meni, od pola stranice uz najavu za moju zadnju izložbu u Parizu, objavljeni su tekstovi posvećeni muzeju Mac Val, i veliki intervju sa direktorkom, Aleksi Favr, najvećeg muzeja u Francuskoj poslije Bobura.

Zamislite, takva revija, jedna od tri najprestižnije iz oblasti savremene umjetnosti u svijetu, objavljuje tekst o muzeju pod nazivom ”Muzej ili utopija”! Volio bih da taj tekst vidim obijavljen u Art centrali".

U jednom ranijem intervjuu rekli ste da u prikazivanju “neregularnih situacija polazite od ljepote, tragičnog i ludog”. Od čega najviše?

"Možda ja zaista imam jedan rijedak odnos prema estetici i problematici. Kada vidim većinu izložbi pitam se šta te umjetnike tjera da to rade!? Umjetnost koja je isprana od memorije, koja ne postavlja pitanje, umjetnost praznu, toliko praznu da ako se iznese iz izlagačkog prostora niko više ne bi znao o čemu se radi…

“Umijetnost je od sada nemoguća bez saveza sa Sotonom”

Osjećao sam isto to kod Dada, tu odbojnost i nezainteresovanost za većinu umjetničkih djela koje je viđao. U moj Panteon umjetnosti ulazi jako malo umjetnika, ne samo živih nego i onih koji odavno nisu među nama. Skoro sam čitao knjigu “U ateljeu Bejkona” koju je napisao Mišel Pepijat, koji je inače pisao i predgovor o Dadu za Venecijansko bijenale.

Kad naiđeš na identične stavove i kod Bejkona po tom pitanju, znaš da nisi sam. Uostalom i u njegov umjetnički Panteon ulazi malo umjetnika. Kada pokažeš lice na slici, pokažeš ga zbog nečega, nekog pitanja, neke drame! Kada je Primo Levi ušao u Aušvic konstatavao je: ”Ovdje nema mjesta za lice”.

Dakle, nije bilo mjesta za ljudskost jer se tu sve odvijalo bez postavljenog pitanja. Tomas Man će u Aušvicu, kao paradigmi tame, konstatovati: “Umijetnost je od sada nemoguća bez saveza sa Sotonom”. Te dvije definicije su mislioci poslijeratne ljevice, opterećene ideologijom modernizma, doslovno shvatili ponudivši nam umjetnost bez lica, bez ljudskosti, ponudivši nam monohromnu sliku i minimalističke skulpture prazne poput kutije za cipele, isprane do zlokobnosti.

"Emotivno stanje je ponekad pitanje inata, nešto što te tijera na stranu onu kojom se rjeđe ide"

Ponudili su sliku na kojoj nema ničega i sva su ta djela sklepana na brzinu. Kako da Dado, Bejkon, Rustan, Veličković, Ruberol, Mušič… prihvate tu umjetnost!? Svi navedeni umjetnici imaju poseban pristup, svi su se bavili onim što ste postavili kao pitanje. Tu negdije, u njihove prostore, ulazim i ja.

U tom smislu, u predgovoru za moju sljedeću izložbu Brižit Terzijev je, između ostalog, zapisala: “Već od druge polovine XX vijeka Francuska se obogatila izuzetnim umjetnicima iz Crne Gore i Srbije: Dadom i Veličkovićem. Zlatko Glamočak čini dio ove grupe koja je došla iz Istočne Evrope.

Kao skulptor i član Francuske akademije nauka i umjetnosti smatram da su skulptorske vrijednosti moga kolege Glamočaka visoke, a njegovo djelo moćno i posebno u pristupu”.

Brižit dolazi iz umijetničke familije, sestra je čuvenog francuskog glumca Lorana Terzieva i ćerka vajara čije skulpture krase Luksemburški park francuskog Senata, i ličnost koja zna šta je skulptura".

Umjetnošću reagujete na događaje (nemile). Svoje skulpture nazivate skulpturama protesta. Možete li približiti Vaše emotivno stanje dok stvarate?

"Emotivno stanje je ponekad pitanje inata, nešto što te tijera na stranu onu kojom se rjeđe ide, neka vrsta rivaliteta sa samim sobom a i sa onima koji su ti uzori. To je način da od sebe ne tražiš malo - nego previše! Upravo sam završio spomenik Bodinu, koja čeka livenje u bronzi, gdje sam tražio previše, odnosno ono što je prava mjera.

To je skulptura na kojoj sam proveo 25 mjeseci. Zašto toliko dugo? Oni talentovani, njima je lako, oni to urade dok trepneš. Čiča miča i gotova priča! Nama koji čitav život radimo figuru, od prvoga dana studija do danas, i koji poznajemo tijelo, ne ostaje ništa drugo nego da se mučimo i da je stalno učimo.

Zašto se kačiti o vrat Sezanu i Đakometiju? Kada Kler u knjizi Dei Immundo kaže da su to “umjetnici koji ne znaju naslikati jabuku, jednu običnu jabuku”

Da figuri damo proporciju, pokret, da znamo kako se vezuju usta za lice, kako se postavi oko, zašto se uho naginje unazad, kako se tijelo ponaša ispod draperije… Ma, mogao bih o tome do sjutra! Bodin je imao nekog uspjeha i u par navrata francuska kritika je u raznim prilikama, pisala o toj skulpturi.

Veličković, jedan od najznačajnijih figurativnih umjetnika druge polovone XX vijeka i istovremeno francuski akademik, imavši priliku doći u dodir sa Bodinom zapisao je: “Viđali smo mnoge spomenike u zadnjih pedeset godina, ali ovoga puta radi se o izuzetnoj skulpturi, izuzetnoj po karakteru, formi, plastično inventivno atraktivnog pristupa što je rijetko danas”.

Toj kostataciji o Bodinu se pridružjuje i drugi francuski akademik Brižit Terzejev. Ako citiram njihova opažanja to je samo da istaknem činjenicu da je to zapisano od strane umjetnika od standarda, od ljudi koji su zahtjevni. To je onda zaista nagrada, nagrada odata naporima, a posebno kad završiš rad, da ga kompletiraš… što je danas rijetko u odnosu na duh “nedovršene slike”.

Zašto se kačiti o vrat Sezanu i Đakometiju? Kada Kler u knjizi Dei Immundo kaže da su to “umjetnici koji ne znaju naslikati jabuku, jednu običnu jabuku” i da većina umjetnika danas nije u stanju završiti djelo računajući i dvojicu pomenutih. Znam da je za mnoge ovo bogohulno, ali to je sa vremenom postalo i moje duboko uvjerenje".

Kada bi jednim svojim djelom reagovali na Vaš dosadašnji rad, stvorili bi...

"Pa imam jednu ideju, jednu želju koju želim da realizujem i koja mi se vrzma već par godina po glavi. Problem nas vajara su bile i biće finansije, a realizacija te ideje, kao i svake ideje košta. Sa nekim trenutno nenaplaćenim dugogodišnjim dugovima imaću makar za početak da angažujem livce.

Dakle, postoje spomenici Neznanim junacima ali ne i Neznanom umjetniku. Ali što baš njemu, ili njima, pitaćete me. To je neka vrsta otpora umjetnicima-trgovcima, neko poštovanje idealista koji su poraženi od umjetnika-trgovaca.

Sjetimo se da je i Dado prvo bio odbačen od Kordijea, pa poslije igrom raznih slučajeva prihvaćen

Zamislite period apstrakcije pedesetih godina i tone namaza apstraktnih slika, čopori slikara koji su slikali jednu istu sliku, kada je kao jedini ideal ljepote bila apstraktna slika!

Koliko je umjetnika individualaca bilo odbačeno, koliko figurativaca koji nisu prihvatili taj jedini režim slikanja, taj teror koji je smatran jedinom i univerzalnom vrijednošću, koji je bio u suprotnosti sa slobodom koju je trebala donijeti modernost.

Sjetimo se da je i Dado prvo bio odbačen od Kordijea, pa poslije igrom raznih slučajeva prihvaćen. Zamislite da je sa svojim kvalitetima bio odbačen, a za to je imao više uslova nego da bude prihvaćen, i da je ostao anoniman slikar!

Pa to je pitanje slobode, da si slobodan, da je tvoje oko blizu tvoga mozga. To je ono što je radio i Tošković. Mogu da ga zamislim u tom pariskom periodu kako je ispranoj pariskoj apstraktnoj sceni suprostavljao svoje izvrnuto oko!

Pa, takvim i u slavu takvih, bih napravio tu skulpturu ali to moraš i živjeti. Istina je i to da sam i ja sam donekle trgovac, ali me je na to natjerao Zapad sa svim svojim raskošom koji nudi, a i nije mi mrska ni čaša dobrog šampanjca, ni guščija pašteta, a to košta i to je i te kako uzbudljivo.

Žarište kulturnih zbivanja je decenijama Vaš dom. Šta Vas raduje na internacionalnoj likovnoj sceni, a za čim postoji žal?

"Marina, moja supruga, upravo završava tekst o Hani Arent i jedan podnaslov iz njenog teksta me očarao: “Svijet nije dom, svijet je bojno polje”. Na neki način, i ova naša priča, ovaj intervju, je neko bojno polje, neka donkihotovska borba koja postavlja podpitanje - tu internacionalnu scenu.

U tom tekstu će rad Džef Kunsa, bez ikakvih zadrški, biti doslovno upoređen sa izmetom!

Tačnije rečeno, ova moja priča označava pripadanje nečemu drugom, jednoj manjini, a manjina je uvijek u pravu. To je pokušaj da se pomogne onim umjetnicima koji sumnjaju, koji su sami. Sjećam se ogromnih plakata sa portretima Pape Vojtile, kojima je bio oblijepljen Pariz, i njegovom izijavom: “Djeco, ne bojte se”.

Meni je ta izijava bila neobično važna, možda će moja skulptura biti važna nekom ko sumnja, jer umjetnost je bogata, raskošna. Zoran Gavrić bi dodao “i nepredvidiva”. Ali, umjetnost koja mnogima služi kao uzor danas od kolekcije Rocilda, preko kolekcije Pino ili kolekcije Sači i Sači koji je ustanovio Tarnerovu nagradu, a kao slučajno tu nagradu dobijaju umjetnici iz njegove kolekcije… je danas, između ostalog, i ulaznica u visoko društvo raznih finansijskih spekulanata.

Kako objasniti različite poglede na taj fenomen? Podsjetio bih i na tekst Klera povodom izložbe Džef Kunsa u Versaju, danas najskupljeg živog umjetnika. Tekst je izašao u Figarou kasnije sam ga preveo i obijavile su ga Vijesti.

U tom tekstu će rad Džef Kunsa, bez ikakvih zadrški, biti doslovno upoređen sa izmetom! Divnu analizu napravila je sociolog kulture Natali Ejnis, priznato ime u domenu umjetnosti u Francuskoj.

U njenoj knjizi pod nazivom Savremenu umijetnost izlagati ili odbaciti, obradila je i pet kontroverznih umjetnika XX vijeka: Dišana, Iv Klajna, Boltanskog, Burena i Pinončelija (onog sto je razbio Dišanov pisoar i gostovao u Podgorici).

Pišući o Burenu i praveći analizu grafita protesta povodom njegovih stubova našao se i grafit jednog mog poznanika: “Buren, hvala ti! Moj pas ima konačno negdje da piški”, u potpisu Mirza.

Jeste li zadovoljni danas zbog rupa koje ste kopali za sadnice voćki, da bi zauzvrat od oca dobili knjigu anatomije?

"Da, da kada se danas sjetim toga, bilo je to simpatično i romantično. Pogodba sa mojim ocem bila je da za iskopane rupe za stabla breskvi i mandarina dobijem knjigu anatomije. Bio sam tada u osmom razredu osnovne skole. U Baru je anatomiju bilo nemoguće naći i kad sam je dobio bila je to ogromna sreća.

Kasnije sam na Akademiji anatomiju i figuru rasturao. Potom sam, kao student i to za figuru, i zamislite to angažovanu figuru, što je još gore, dobio nagradu ULUS-a koju mi je dao Koka Janković veliki figurativac, a sada i srpski akademik.

Tada je bio ekces raditi figuru, a Koka i ja smo pomalo bili usamljeni dajući prednost skulptoru Loizu Dolinaru nad skulptorom Sretenom Stojanovićem. Dakle, ja sam od anatomije imao koristi, a breskve i mandarine više nikog ne interesuju, čak ni kao komšijsko voće koje je, po nekom pravilu, za djecu slađe".

Predstave smrti, fizička i duhovna patologija, raspadanje, prizori su sa kojima je suočena Vaša publika. Ekscentričnim manifestacijama Vi posmatrača ustvari suočavate sa...

"U tekstu obijavljenom o meni u Art Press-u Žak Rive, koji je i zastupao jedan pjesnički pogled na skulpturu, citirao je nekoliko stihova Rasina: “Al’ preda mnom tu bi samo strašna smjesa/Ukaljana blatom kostiju i mesa/parčad puna krvi i udova groznih/ dok se bijesna paščad otimaše o njih”.

Ovi stihovi su toliko bili za mene stihovi otkrića da sam pomislio neskromno da ih je Rasin pisao za mene. Rive je tekst ja završio sa riječima: ”Lijepo i bolno”. Kasnije sam saznao, i to naknadno povezao, da je objavljena knjiga Bekima Fehmiua pod nazivom Blistavo i strašno.

Naslov me uzdrmao, siguran sam da je živio lijepo i bolno kao moje skulpture, odnosno blistavo i strašno, kao naziv njegove knjige. Možda ga je to, kao bremenita čovijeka, i odvelo dotle da digne ruku na sebe…

Galerija