U knjizi putopisa, eseja, novinskih članaka pod naslovom “Tri plus 1” mađarskog pisca Petera Zilahija (izdavač “Geopoetika”, prevod Marko Čudić) sakupljena su piščeva razmišljanja i duhovita zapažanja iz posljednje decenije dvadesetog i prvih godina 21. vijeka.
Zilahi piše poeziju, prozu, drame, umjetnički je fotograf, performer, priređuje izložbe, piše za vodeće svjetske listove. Zbog njegove svestranosti u mnogim svjetskim listovima je opisan kao: “mađarski Endi Vorhol”, “moderni Artur Rembo”, “renesansni čovjek 21. vijeka”, “mađarska bijela vrana”, “sveznajući vagabund”. Peter Zilahi živi u Budimpešti odakle je govorio za “ART Vijesti”.
Koje vrste tekstova možemo pronaći u Vašoj knjizi “Tri plus 1”?
"Postoje tekstovi različitog karaktera u knjizi “Tri plus 1”. Što ih to drži zajedno, neka bude fikcija ili ne-fikcija na površini, to je glas koji se pojavljuje u svim ovim radovima koji sami prelaze granice, premošćavajući kontinente i žanrove.
"Biti na putu je stanje uma koje mi je blisko"
Ako možete da čujete taj glas, onda se nadam da ćete čitajući knjigu znati što sam imao na umu. Ako ne, onda vam to može izgledati kao slučajna kolekcija dosjetki".
Mnogi tekstovi ove knjige nastali su u hodu, ili da se bolje izrazim, na putu. Je li to posebno iskustvo?
"Biti na putu je stanje uma koje mi je blisko. Na putu, ne padate u rutinu vaše svakodnevnice i uvijek držite vaša čula ispunjena. Ipak, kada stignete kući, možete vidjeti svoje mjesto drugačijim očima. Za mene, to je kada putovanje zaista počinje.
Kada se vratite sa dugog putovanja, ponekad možete posmatrati drvo u svom vrtu kao da ste ga vidjeli prvi put. Ipak, vi znate to drvo od kada ste prohodali, pali ste sa njega nekoliko puta kao dijete. Ali, to više nije isto drvo. Putovanje se ne završava po povratku".
Odakle ideja za roman-rječnik “Posljednji prozor žirafa”?
"Mogu tačno da vam kažem. Kao što se dešava, sjedio sam na bedemima beogradske tvrđave, i gledao ušće Save u Dunav. Usput, to je bilo tokom Studentskog protesta 1996. godine.
Između dvije protestne šetnje imao sam pauzu i otišao sam na malu meditaciju na Kalemagdan. Ideja za prvu odrednicu rječnika-romana me je strefila dok sam sjedio tamo i odlučio sam da radim zajedno slike i tekstove. Bio je to dug proces, ali tako je počelo, a možete pronaći ovo mjesto u knjizi".
Ova knjiga je preživjela test vremena, doživjela brojne prevode u svijetu. Koja je po vama tajna uspjeha ove knjige? I kako objašnjavate veliku popularnost knjige “Posljednji prozor žirafa”?
"To je smiješno, jer kad sam završio knjigu, svako mi je govorio da je to dobra knjiga, ali da ću imati samo nekoliko čitalaca jer je to stilsko i komplikovano djelo. Zatim je primljena vrlo dobro išla je odlično uprkos svemu.
"Nekako moja iskustva su se mogla povezati sa čitaocima od Kanade do Indonezije"
No, tada su mi ljudi govorili, ok, sad si dobro znan u Mađarskoj, ali ova knjiga nikada neće biti prevedena na druge jezike zbog svoje tematike i složene strukture. Ona je konačno prevedena na 22 jezika, a bio sam pozvan na gostovanja na svaki kontinent.
Ovo dokazuje da nikada ne možete reći šta će se dogoditi. Sve što sam imao na umu bilo je da napišem dobru knjigu, ali očito sam pogodio u žicu koja rezonira s ljudima, iako tematika i struktura rječnika ne može zvučati previše gostoljubiva za mnoge.
Nekako moja iskustva su se mogla povezati sa čitaocima od Kanade do Indonezije, a to je zato što knjiga nije stvarno o istoriji ili prošlosti, već jednostavno o ljudima koji pokušavaju da naprave razliku".
Kakva su Vaša sjećanja na godine komunizma?
"Glavati ljudi na velikim plakatima nasmijani na lažan način. Televizijski i radijski novinari govore laži, laži, laži. Proslave koje su više dužnost nego zabava, često nema uopšte zabave. To može zvučati čudno za nekog, ali za mene je to bio kreativni izazov, jer sam bio mlad čovjek i imao sam potrebu da se svejedno bunim protiv nečega.
Dakle, režim je bio pri ruci. Kako sam odrastao, sistem je postajao slabiji i slabiji, tako da je kraj komunizma bio i kraj mog djetinjstva. Izrastao sam iz sistema kao iz starog kaputa. U knjizi sam se igrao puno sa vezom djetinjstva i diktature, takođe pojam nevinosti igra ključnu ulogu.
"Pa, cio svijet se mnogo promijenio, a mi ne možemo da se držimo podalje od toga"
Režim je bio loš, a mi smo bili protiv njega, što nas je automatski činilo dobrima. To je bilo prilično crno i bijelo. Stvari su mnogo komplikovanije danas. Takođe, režim se raspao prije nego što sam mogao biti deprimiran i ponižen kao ljudi koji su bili deset godina stariji od mene.
Na neki način, samo sam imao zabavni dio bez stvarnog problema. Iako, naravno, to nije izgledalo kao kada vas policija juri na ulici. Nijesam nostalgičan za time, ali me je sigurno učinilo jačim i oštrijim".
Vaša zemlja je svjedok tranzicije. U posljednje dvije i po decenije smijenio se jedan krut sistem vlasti koga je zamijenio drugi. Da li su moguća poređenja?
"Pa, cio svijet se mnogo promijenio, a mi ne možemo da se držimo podalje od toga. Isto važi i za vašu zemlju, valjda. Uvijek će biti ljudi koji bi radije da žive u prošlosti i oni će pokušati da nametnu svoje vrijednosti drugima, ali svijet se kreće vrlo brzo ovih dana i zemlje koje se povuku jednostavno će postati izolovane".
Mađarska je članica EU. Proces integracije je aktuelan. Kako se ova činjenica reflektuje na vaše pisanje?
"Kao što znate, intergacija je u cjelini došla do zastoja i oni će pokušati da je ubrzaju iz Berlina. Mađarska vlada u ovom trenutku nije baš pro-integracijska, ali to se može promijeniti za dvije godine sa novim izborima. Moja zemlja je u limbu u ovom trenutku i ekonomija će biti ključni faktor za odluku o budućim odnosima sa EU".
Danas su mnogi mađarski pisci prevedeni na njemački jezik i veoma su popularni u Evropi. U posljednjoj deceniji mađarska književnost doživljava srećne trenutke na svjetskoj pozornici. Koji je razlog?
"Mislim da je Frankfurtski sajam knjiga sa Mađarskom kao gostom bio uspješan poduhvat koji je pokrenuo mnoge prevode i stvorio potražnju za dobru mađarsku književnost. Zatim je Njemačka poslužila kao svojevrsna trambolina za evropski uspjeh mnogih pisaca.
"Pisao sam članke o različitim temama od njemačkih autoputeva do pisaca fudbalera"
Ja sam imao drugačije puteve, mada je Njemačka bila samo osma zemlja u kojoj sam objavio, ali sigurno je da sam interes mogao osjetiti odmah".
Pišete za mnoge svjetske listove (The New York Times, The Guardian, The Financial Times, Die Frankfurter Algemeine Zeitung)... Koje su teme vaših kolumni i članaka?
"Pisao sam članke o različitim temama od njemačkih autoputeva do pisaca fudbalera i neke kratke priče isto tako, ali od nedavno, nažalost, većina mojih članaka su zabrinuti zbog mađarske politike. Oni su i dalje prilično književni mada je mađarska politika ovih dana skoro fikcionalna".
Peter Esterhazi kaže za vas da ste bijeli gavran mađarske književnosti. Zašto?
"Pretpostavljam da je to zato što ja ne ličim drugim mađarskim piscima ni po stilu ili stavu, a ja takođe imam različite teme. To bi bilo isto tako da sam ja Englez ili Islanđanin, i dalje bih se bavio svojim stvarima, ali to me ne bi činilo manje mađarskom pticom na bilo koji način. Samo rijetkom".
Samoironični eseji bez sentimentalnosti
Tekstovi ove knjige (“Život bez mene”, “Kina za sladokusce”, “Kakvo ime da ti dam?”, “Časovi Esperanse”, “Novac, vijesti, magija”, “Crvenkapa, bicikl, fudbal”, “Je'n, dva tri”, “Anđeoski pozdrav”, “Njemačka u XXI vijeku”, “Ovome se niko nije nadao”, “Nakon vječnosti”, “Ko bira?”, “Žrtva”) su granični: čista književna proza, putopisi, duhoviti i samoironični eseji, mitološki osvrti, angažovani sociopolitički pamfleti.
Zilahijev svijet je egzibicionistički, smiješan i dubok, osjećajan ali bez trunke sentimentalnosti. Peter Zilahi (1970), zapaženi je i svestrani pisac, provokativni performans-majstor novije generacije.
Po neobičnom, vrcavom i duhovitom, naizgled frivolnom i lagano mladalačkom stilu i tematici, teško se može svrstati u bilo koju struju savremene mađarske književnosti. Autor je knjige “Posljednji prozor žirafa” (“Rende”, 2002), prevedene na nekoliko desetina jezika, i veoma zapažen publicista.
U knjizi “Posljednji prozor žirafa” pisali ste i o Crnoj Gori: “Premda sam Mađar, kad ugledam Kotorski zaliv, nešto mi se stegne u grlu”. Možete li pojasniti ove riječi? Da li ste posjetili Crnu Goru i kakve su vaše impresije?
"Kao što sam napisao u svojoj knjizi, Crna Gora je zemlja sa imenom koje divno zvuči – i koje je takođe povezana sa mnogo krvi. Pokušavao sam da napravim referencu u mojoj knjizi da ne morate biti fanatik da volite ovu zemlju, ili u stvari bilo koju zemlju, i da možda krv nije jedino rješenje da održi uzbuđenje. To je samo ideja.
Takođe, tu je bilo ironije, koliko se sjećam, o vječnom jugoslovenskom ljetu u kontekstu koji pominjete.
Bonus video:
