"When the old men do the fighting and the young men all look on."
Memo from Turner, Mick Jagger, (DECCA 1970.)
Davno li je to bilo čovječe... 23. decembra 2006. godine, dakle prije tačno 6 godina, bili ste u prilici, najdraži moji čitaoci, na ovom istom svetom mjestu da čitate o odluci docenta dr Gorana Radovića, dekana Arhitektonskog fakulteta u Podgorici - da svojim studentima zabrani da samostalno učestvuju na arhitektonskim konkursima otvorenog tipa.
“Studenti koji nijesu završili studije, dakle nijesu stekli sva potrebna znanja, nemaju praktično i stručno iskustvo niti neophodnu inženjersku licencu, ne mogu samostalno učestvovati na javnim konkursima niti biti nosioci i autori projekata”.
Umjesto da bude srećan i da čestita svojim studentima koji su osvojili nagrade na otvorenim konkursima raspisanim u Crnoj Gori - bila su dva takva slučaja, bila je jedna prva i jedna treća nagrada na dva odvojena konkursa - Radović je odlučno presjekao tu praksu - bez obzira što su, u to vrijeme, studenti Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, te studenti Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu - relativno često osvajali nagrade na konkursima otvorenog tipa u Srbiji, odnosno Hrvatskoj - što podrazumijeva da su sve u šestanest mlatili svoje iskusne kolege, arhitekte sa licencama, na konkursima - i nikome ni u Beogradu ni i Zagrebu nije padalo na pamet da studentima - tj. mladima na kojima svijet počiva - uskraćuje to jedinstveno zadovoljstvo.
Na samom početku svog mandata, Radović se deklarisao kao čvrstorukaš koji se neće ustezati od radikalnih - i gotovo u pravilu nepromišljenih poteza
Dakle, na samom početku svog mandata, Radović se deklarisao kao čvrstorukaš koji se neće ustezati od radikalnih - i gotovo u pravilu nepromišljenih poteza. Takođe, demonstrirao je komičnu samouvjerenost i samozadovoljstvo netalentovanog apsolutiste - apsolutiste početnika, što je bio i ostao - čovjeka koji se igrom slučaja našao u prilici da vlada - tj. da donosi odluke. Na stranu ta pogubna kombinacija vrlo tankog akademskog potecijala i ad hoc logike - kojoj je bio i ostao vjeran - što se i te kako naziralo od trenutka kada se pojavio na javnoj sceni, posebno u njegovim sumanutim obraćanjima javnosti.
Kad sam upozorio drugare - asistentice i asistente - koji su u to vrijeme radili na podgoričkom Arhitektonskom fakultetu da je zabava očigledno završena i da nastupa razdoblje mrklog mraka - nijesu me ozbiljno shvatili. Polagali su iskrene nade u novog dekana Radovića - vjerovali su da će uspjeti da zavede prijeko potrebni red na fakultetu, i uglavnom su mi zamjerali što sam pisao o Radovićevoj odluci da studentima zabrani da učestvuju na konkursima. Smatrali su tu epizodu minornom - bez obzira na sve njene moguće reperkusije - i ni na kraj pameti im nije padalo da javno dignu glas protiv te dekanove odluke.
Asistentski kadar je već krajem 2007/2008. školske godine drastično promijenio stavove po pitanju organizacionih talenata gospodina Radovića. Ukratko - vremenom je situacija na fakultetu po pitanju odnosa između dekana i dijela asistentskog kadra - malo je reći - metastazirala. Ne bih ulazio u detalje te mučne i u suštini dosadne priče - još jedne u beskrajnom nizu tipično crnogorskih orgija zloupotrebe položaja, neodgovornosti i beščašća - reći ću samo da je epilog bio sljedeći: desetoro asistentkinja i asistenata sa Arhitektonskog fakulteta u Podgorici je podnijelo zahtjeve za raskid radnih ugovora - koje je dekan prihvatio - bez imalo ustezanja - treba i to dodati.
Nakon napuštanja fakulteta, asistenti su se obratili javnosti saopštenjem u kojem su, između ostaloga, iznijeli i niz vrlo ozbiljnih optužbi na račun dekana Radovića. Izdvojio bih, ovom prilikom, dva vapaja iz pomenutog saopštenja:
Prvi vapaj je:
“Zašto dekan naprasno i bez obrazloženja daje otkaz asistentu, magistru nauka uprkos pozitivnom mišljenju Naučno-nastavnog vijeća, profesora i studenata, a uprkos nedostatku nastavnih kadrova na fakultetu?”.
Zašto? Pa zato što se ona - riječ je o magistrici, a ne o magistru - drznula da posumnja u ispravnost nekih dekanovih postupaka i odluka. Tim otkazom je Radović, usput, jasno dao do znanja svakome kome bi eventualno palo na pamet da se na sličan način drzne u budućnosti - što ga sljeduje.
Drugi vapaj je bio baš bolan:
“Da li je zakonito, ispravno i moralno da naš dekan, samo zbog toga što je rukovodilac ustanove, potpisuje autorstvo nad svim projektima, a koje je uradio biro Arhitektonskog fakulteta, zapravo mi asistenti?”.
Naravno da je ispravno - upravo iz razloga što je dekan Radović bio prvi čovjek Arhitektonskog fakulteta. Mogao je to da uradi - pa je i uradio. Kao da su asistenti naivno vjerovali da dekan neće iskoristiti tu situaciju u korist lične promocije - pogotovo u vrijeme kad su mu reference bile vrlo tanke. Bio je, nadasve, u obavezi da na brzinu popuni svoj mali, smiješni CV.
Bivši asistenti su se sjetili i Radovićeve odluke da studentima zabrani da učestvuju na konkursima:
“Zašto je dekan zabranio studentima fakulteta da učestvuju na otvorenim arhitektonskim konkursima, da li zbog povrijeđene sujete što su ga studenti daleko nadmašili na jednom takvom konkursu?”.
“Zašto je dekan zabranio studentima fakulteta da učestvuju na otvorenim arhitektonskim konkursima, da li zbog povrijeđene sujete što su ga studenti daleko nadmašili na jednom takvom konkursu?”
Zašto su se asistenti sjetili te epizode baš u tom momentu - ne znam. U svakom slučaju - sjetili su se prekasno.
Dekan, naravno, nije odgovorio na optužbe - jer, kako je rekao na jednom mjestu, “ne priliči” dekanu da odgovara na kojekakve optužbe. Pozvao se i na činjenicu da većina od pomenutih asistenata nije uspjela da magistrira u roku od 4 godine od dana zasnivanja radnog odnosa, tako da su im otkazi ionako slijedili.
A onda je, iste godine, krajem juna 2008, ako se ne varam, u Ministarstvu kulture, sporta i medija, daleko od očiju javnosti, donijeta odluka da se Univerzitetu Crne Gore, odnosno Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, povjeri organizacija, izrada i prezentacija crnogorske postavke na 11. Bijenalu arhitekture u Veneciji.
Dekan Radović je, u to ime, imenovan za komesara prve samostalne crnogorske postavke.
To prvo samostalno predstavljanje Crne Gore na Bijenalu arhitekture u Veneciji ostaće zapamćeno po nečijoj - pogodite čijoj - briljantnoj odluci da se hrvatska zastava na jednoj fotografiji koja je bila sastavni dio crnogorske postavke - hrvatska zastava koja se vijorila sa jarbola jahte Petka u vlasništvu dubrovačkog advokata Srđa Jakšića - prekroji u crnogorsku (u Adobe Photoshopu ili nekom sličnom kompjuterskom programu). Gospodin Jakšić je tu stvar digao na sva zvona - što je i razumljivo - pa se kompletan region zgražavao nekih 3-4 dana nad tim nepočinstvom.
Pamtićemo i katalog, tj. informacije o Crnoj Gori koje je učeni dekan Radović nesebično pružio na uvid posjetiocima 11. Bijenala arhitekture. U poglavlju o “prirodnim vrijednostima”, Radovićev akademski talenat dolazi do punog izražaja:
“Vegetacija šuma, pašnjaka i livada”, naglašava Radović, “predstavlja veliko bogatstvo Crne Gore”.
Radović ne izostavlja ni faunu, naravno: “Na južnom dijelu fauna ima karakteristike živog svijeta, a na sjeveru su staništa šumskih životinja”.
Tu su i naše vode: “Rijeke i jezera sa svojim ljepotama posebno su atraktivne u Crnoj Gori. Ljekoviti izvori na sjeveru i ljekovito blato u Igalu na primorju osobeni su ekološki kuriozitet”.
Naredne, 2009. godine, pala je Trinaestojulska nagrada - Goran Radović, Aleksandar Keković i Slavica Stamatović - tim koji je predstavio Crnu Goru na 11. Bijenalu arhitekture - ovjenčan je najznačajnijim godišnjim, državnim priznanjem.
Jedan od članova žirija koji je te godine odlučivao o Trinaestojulskoj nagradi bio je moj veliki prijatelj Rifat Alihodžić - zdravo Rifate!
OK - još samo dva momenta iz žitija dekana Radovića.
Prošle godine, na Konkursu za arhitektonsko-urbanističko rješenje hotela u Ulcinju - na poziciji bivšeg Hotela Jadran - Goran Radović se pojavio sa radom svoje studentice - što će reći da je nastupio sa pozicije mentora diplomskog rada koji je ujedno bio i konkursno rješenje.
Da li je zakonito, ispravno i moralno - što bi rekli bivši asisteniti - da dekan Radović, samo zbog toga što je rukovodilac ustanove, potpisuje autorstvo nad diplomskim radom studentice kojoj je mentor - i da sa tim radom učestvuje na konkursu?
Da li je zakonito, ispravno i moralno - što bi rekli bivši asisteniti - da dekan Radović, samo zbog toga što je rukovodilac ustanove, potpisuje autorstvo nad diplomskim radom studentice kojoj je mentor - i da sa tim radom učestvuje na konkursu?
Radović i studentica nisu dobili nikakvu nagradu. Pitanje je kako bi podijelili nagradu da im se posrećilo, kojim slučajem, tj. da li bi studentica išta dobila - a veliko je pitanje, takođe, da li bi studentica bolje prošla - riječ je, bez sumnje, o vrlo nadarenoj studentici, tj. arhitektici - da joj Radović nije smetao.
Drugi momenat se tiče interijera škole “Dara Čokorilo” u Nikšiću. Naime, Goran Radović je tim interijerom pobijedio na konkursu Saint Gobain Trophy 2011. za Srbiju i Crnu Goru - u kategoriji suve gradnje sa rigips pločama. I sve bi bilo u redu da autor tog projekta nije bio Vuk Cvijović iz Beograda. Cvijović je na sva zvona digao tu nepravdu - ne propuštajući da vrlo precizno dokumentuje svoje tvrdnje - tj. svoje autorstvo - pa se kompletan region 3-4 dana zgražavao nad tim Radovićevim nepočinstvom. Radovićevo cijenjeno ime je ubrzo skinuto sa liste nagrađenih na pomenutom konkursu - ali ne prije nego što je nemušto pokušao da se odbrani od Cvijovićevih optužbi.
Čemu zapravo ovi birani momenti iz žitija i priključenija gospodina Radovića - pitate se vi sada.
Trenutno je, ako nijeste znali, aktuelan proces izbora novog dekana Arhitektonskog fakulteta u Podgorici - Goranu Radoviću mandat ističe 1. marta naredne godine. Ne bih ulazio u detalje te mučne i u suštini dosadne priče ovom prilikom - pogotovo iz razloga što je proces izbora novog dekana uveliko zašao u fazu šamaranja - tj. teških obostranih optužbi.
Dakle, imamo dva kandidata - u lijevom uglu je Ratko Mitrović - a u desnom Dušan Vuksanović - kojega podržava uigrana ekipa: Goran Radović, Slavica Stamatović-Vučković i, naravno, Rifat Alihodžić - ništa bez Rifata.
Pogodite na kojega kandidata bih se ja kladio... mada se ne bih ni najmanje iznenadio kada bi moj drugar Rifat nekako uspio da situaciju obrne u svoju korist.
Galerija
Bonus video:
