Mladi crnogorski dramaturg i scenarista Stefan Bošković, napisao je scenario za nedavno završen dokumentarni film o jednom od najvećih crnogorskih slikara Dadu Đuriću. Bošković pripada prvoj generaciji dramaturga sa Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja, a diplomirao je u klasi prof. Stevana Koprivice.
Bošković je osim o filmu posvećenom Dadu Đuriću govorio za “Vijesti” o crnogorskim prilikama kada je dramska umjetnost u pitanju, kinematografija i književnost. Bošković trenutno završava roman čije se izdanje očekuje u narednoj godini.
"Dokumentarni film na čijem scenariju sam radio, pored priče o istaknutom crnogorskom slikaru bavi se i gradom – Cetinjem. To bi bila neka polazišna situacija, napisati scenario o Dadu i gradu u kojem je proveo najranije djetinjstvo.
"Dosta ljudi koji se bave ozbiljnim profesijama ne znaju koje je tačno zanimanje dramaturga"
Odlučio sam se za poluigranu formu, uz vrlo malo offa, ne samo da bi napravio otklon od velikog broja dokumentaraca i reportaža snimljenih o Dadu već zbog same ideje i doživljaja jednog dječaka koji je svoje djetinjstvo proveo u mjestu umjetnički potentnom, prepoznavajući neobičnu atmosferu, slike, uglove, živopisne ljude, prikaze, grimase čudaka koji su kasnije poput mutanata na jedan drugi način oživljavali u njegovim slikama.
Struktura filma bi trebalo da bude fragmentarna, vidjećemo koliko nam snimljeni materijal, kojim smo veoma zadovoljni, omogućava ovakav vid izražavanja. To su neka uputstva i okviri u koje smo sebe smjestili, pokušavajući da napravimo jednu interesantnu i drugačiju priču o Dadu Đuriću".
Vi ste jedan iz generacije prvih studenata odsjeka za dramaturgiju na FDU, osnovanom prije 5 godina. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva u profesionalnom smislu?
"Najtanji angažman sam imao na pozorišnom terenu, iako sam napisao dosta dramskih tekstova. Više sam se bavio filmom i marketingom, odnosno pisanjem scenarija za filmove, TV forme, video spotove...
"Smatram da je ovo profesija budućnosti, misleći prije svega na primijenjenu dramaturgiju"
Na fakultetu smo imali dosta dobrih pedagoga, koji su nas naučili zanatu. Za ostatak dugog puta sve zavisi od vašeg talenta, ambicije, discipline, rada i snage da se izborite u nimalo srećnim i dobrim uslovima. Problem je u svijesti građana, kao i velikom neznanju i neiformisanosti.
Dosta ljudi koji se bave ozbiljnim profesijama ne znaju koje je tačno zanimanje dramaturga. Smatram da je ovo profesija budućnosti, misleći prije svega na primijenjenu dramaturgiju i njenu ulogu u svim životnim i društvenim aspektima.
Dobro ispečen zanat u ovoj oblasti može vas zaista uvesti u kvalitetan život, a i ne mora. Na kraju, uvijek možete ostati dobar manipulator, i bez postdiplomskih studija".
Što su Vaša lična, odnosno autorska zanimanja u pogledu dramskog stvaralaštva. Da li preferirate scenario ili pozorišni tekst?
"Na prijemnom ispitu prijavio sam se s dramskim tekstom koji sam i tokom cijelog školovanja doživljavao intimnijim u odnosu na filmski scenario. Tada sam bio okarakterisan kao talentovan pisac dramskih dijaloga, ali neosjetno sam se mnogo više približio filmu, razmišljanju i građenju priče kroz slike, i čini mi se po svoj prilici da ću tu i ostati. Za mene, to su uvijek bile dvije različite energije.
"Jedina dramaturška akcija ili poluakcija je poneki honorarni angažman"
Dramski tekst me oslobađao i lični pečat na ovom pismu je bio utisnutiji, dok sam filmskom scenariju prilazio objektivnije i svoj stav sam tretirao i isticao na drugačiji način".
Kako biste okarakterisali trenutno stanje u crnogorskoj dramaturgiji?
"Postoji dosta problema koji se posmatraju i tumače iz raznih uglova i perspektiva. Tvrdim da ni jedna ni druga strana nisu potpuno u pravu. U većini zemalja ne znam da li postoji pozorište ili televezija bez dramaturga, ili makar nekoliko njih. Jedina dramaturška akcija ili poluakcija je poneki honorarni angažman.
Logičnije bi bilo da su reditelji angažovani po projektima, a da dramaturzi sjede na njihovim, odnosno svojim mjestima, gdje bi se bavili poslom najbliskijim njihovoj profesiji, koji reditelji umjesto njih ne rade. Primarna i najveća želja svakog dramaturga, dramskog pisca i scenariste je da njegova riječ oživi na sceni ili platnu.
Tu se stvara problem koji mladi stvaraoci ne razumiju ili se plaše razumjeti, kriveći institucije uz navođenje razloga zbog kojih njihov tekst još uvijek nije našao na scensko čitanje, pozorišnu ili filmsku realizaciju.
"Za toliki broj dramaturga, malo je prostora, malo posla, malo konkursa"
Tekstovi nekoliko kolega iz generacije su postavljeni na sceni, doživjeli kakve-takve projekcije, većina ih je u pripremnoj fazi... uspješna klasa bi se nazivala onom koja izbaci jednog ili dva dramska pisca ili scenariste, tako da situacija nije bezizlazna.
Ono s čim se ne možemo izboriti je prihvatanje činjenice da ne može svako biti dobar dramski pisac, da se osrednji ili loši tekstovi teško mogu naći na sceni, ali niko nikada neće ni pomisliti za sebe da je loš ili osrednji pisac. Prostor za realizaciju postoji, iako je skučen.
Plašim se da će se sužavati još više, pogotovo za predstojeće generacije koje se nagomilavaju iz godine u godinu. Za toliki broj dramaturga, malo je prostora, malo posla, malo konkursa, malo pozorišta…
Dokumentarac o Đuriću u montaži
Iza projekta filma o Dadu Đuriću stoji Fakultet dramskih umjetnosti sa Cetinja. Režiju potpisuje Milutin Darić, direktor fotografije je Željko Bracanović, a producent je Maja Kecojević. Bošković je kazao da je film u fazi montiranja i nada se da će biti gotov do kraja mjeseca.
Galerija
Bonus video:
