Samo 12 godina nakon što je Hruščov rasturio izložbu savremenih ruskih slikara u Manježu (1. decembar 1962), bukvalno ispljuvao slike i dao svoj kritički sud o njima, sovjetske vlasti su 15. septembra 1974. godine buldožerima raskopale izložbu pod vedrim nebom pored Moskve, koju su organizovali slikari koji nisu bili članovi državnog saveza umjetnika.
Buldožeri nisu samo uništili slike, već je tog dana jedva spriječena namjera da nasrnu i na ljude
Vlasti su tog dana izvele sopstveni performans, još oštriji iako je Hruščov u tom trenutku već tri godine bio mrtav. Prekomjerna upotreba sile je obilježila događaj koji je kasnije u svijetu umjetnosti nazvan „buldožerska izložba“.
Partija je tada zadala konačan udarac “Slobodnoj teritoriji umjetnosti”, jedinoj preostaloj u zemlji Sovjeta. Buldožer, kao partner u ostvarivanju kulturne politike, posebno prezentacije likovnih djela, dugo će još ostati i u svijesti i u podsvijesti mnogih genercija.
Buldožerska revolucija
A evo kako je to bilo po sjećanju svjedoka i učesnika “buldožerske kulturne revolucije slikara“ Vladimira Nemuhina i fotografa Vladimira Sičeva, koji su se poslije višedecenijskog informativnog posta po tom pitanju ispovijedili ruskom nedjeljniku „The New Times”“.
Milicija je u čvrstoj namjeri da spriječi priređvanje izložbe, koju su organizovali „tamo neki umjetnici“ bez članskih karata Saveza likovnih umjetnika, dovezla buldožere kao sredstva za efikasni uticaj na svijest masa, a posebno slikara.
"Moralo se nešto preduzeti, jer je stanje postalo neizdrživo pošto nas je vlast davila silnim pritiscima"
Buldožeri nisu samo uništili slike, već je tog dana jedva spriječena namjera da nasrnu i na ljude. To obračunavanje države na tako grub i surov način sa umjetnicima izvan oficijelnog saveza je bilo prvo u kojem je vlast u suštini pretrpjela poraz.
Odjeci „buldožerskih sonanta“ su imali takvu rezonacu da su “divlji umjetnici”, kako su ih zvali, dobili dozvolu da organizuju izložbe u Ismajilovu, a vrijednost njihovih radova kod kolekcionara na Zapadu je višestruko porasla.Tako je i podzemna, „buldožerska umjetnost“ ušla u legalne tokove.
"Moralo se nešto preduzeti, jer je stanje postalo neizdrživo pošto nas je vlast davila silnim pritiscima. Čas smo bili za to da neizostavno treba organizovati izložbu, čas da napišemo pismo vlastima, a najglasniji među nama je bio Oskar Rabin koji je bio kategoričan da se odmah obratimo svjetskoj javnosti.
Svi smo znali da bi „odgovor" koji bi uslijedio na pismo sadržavao u „omotu spisa“ ništa manje nego tri pune godine robije... Ali pošto drugog rješenja nije bilo, bio sam sreman da potpišem, pa kud puklo- dapuklo", osvježava sjećanje na buldožersku fazu u umjetnosti Vladimir Nemuhin.
"Nećemo ići odavde!"
"Nada Eljska, Jurij Žarkij i ja smo ujutro stigli na pustaru i vidimo nekakve mašine, buldožere, kojih juče nije bilo. Odmah su nas napali neke siledžije, nastala je neopisiva gužva. Juriju su slomili ruku a na trotoaru naspram „buldožerske Borodinske bitke“ pored ulice su stajali ljudi koji su došli na izložbu, nijemo posmatrajući šta se zbiva.
Prema meni se uputio jedan od čuvara reda vičući: “Sve ćemo te vaše skalamerije od slika spaliti“
Nada Eljska se popela na cijev i počela da viče: “Nećemo ići odavde! Naši drugovi su uhapšeni i mi ćemo se boriti do kraja“! Poslije tih riječi odmah su upaljeni buldožeri i „žestoko uzvraćali“, i odjednom su se pojavili slikar Oskar Rabin i Saša Glezer (Aleksandar Glezer, kolekcionar, jedan od organizatora izložbe).
Oskar je počeo da širi svoje slike i ja sam vidio kako se na njega ustremio buldožer. To je bila užasna slika: mašina se zaustavila pred samim Rabinovim nogama i to samo zahvaljujući njegovom sinu, koji je zgrabio neku gvozdenu šipku koja je virila iz mašine. Zatim su milicioneri uključili šmrkove i polivali nas ne samo vodom nego i nekom žitkom, prljavom, glinenom smjesom.
Prema meni se uputio jedan od čuvara reda vičući: “Sve ćemo te vaše skalamerije od slika spaliti“ ... kroz nekoliko minuta zasijala je logorska vatra nasred Beljajeva, buldožerskog bojnog polja za ideale socijalističkog realizma.
Sačuvano nekoliko fotografija
Fotograf Vladimir Sičov se sjeća da je, kad je sa svojim prijateljima stigao na poljanu i zatekao buldožere koji su stajali sa svih strana, a pored njih kamioni i limuzine „žiguli“ u kojima su sjedjele unformisane osobe i snimale sve prisutne.
"Čak su i od stranaca kojih je na izložbi bilo u popriličnom broju oduzimali aparate i filmove"
"Primijetio sam da snimatelji iz „žigulija“ drže u rukama fotoaparate švedskog proizvođača „hazebland“ kojima su američki astronauti snimali Mjesec, i shvatio sam da to ne snima milicija. Napravio sam i ja nekoliko snimaka brzo i neprimjetno i uspeo sam da film predam Hvostenkovoj ženi, a nakon pola sata su me uhapsili", ispričao je fotograf.
Samo je nekoliko sačuvanih fotografija sa tog događaj.
Hapšenje počelo nakon fotografisanje: Buldožerska izložba (Vladimir Sičev)
"Nažalost, moja misija je na izložbi veoma kratko trajala, a i fotografija sa tog događaja je malo. Čak su i od stranaca kojih je na izložbi bilo u popriličnom broju oduzimali aparate i filmove.
Kasnije se sudilo petorki u koj su bili Oskar, Saša, Eljska, Ruhin i ja... sala je bila dupke puna, a milicioneri koji se čak nisu ni pojavili na suđenju su nas optužili da smo bili pijani, da smo im se sprdali, čupali drveće iz korijenja i ometali akcijaše da izvode uobičajenu radnu akciju nedjeljom.
Sjećam se i da je milicija bila pomalo uplašena... Sičov je u svoju odbranu iznio da ima visoko obrazovanje, da je završio Kazanski aviacioni institut, da je dvije godine radio na kosmodromu u Bajkonuru “i da svi koji me znaju mogu da posvjedoče kako ne pijem i da psovanje ne spada u moje manire”.
On je predložio da se pozovu njegovi svjedoci, na šta je sudija reagovao otvorenom prijetnjom: “Ako se budete i dalje tako ponašali, biću primoran da vam sudim po paragrafu za huliganstvo! On i Rabin su osuđeni na po 15 dana zatvora, ali su ih nakon četiri pustili jer su umjetnici krenuli u štrajk glađu, a ostali su pušteni uz kauciju.
Slikar Ruhin izgorio u požaru u svom ateljeu
Pozivnicu za izložbu koja je bila umnožena na aparatu za fotokopiranje, potpisalo je 15 slikara: Oskar Rabin, Jevgenije Ruhin, Vladinir Nemuhin, Lidija Mastrekova, Nadežda Eljska, Jurij Žarkih, Aleksndar Rabin, Boruh-Štajnberg, Aleksnadar Melamid, Vladinir Komar, Vasilij Sitnikov, Valentin Vorobjev, Igor Holin.
U Francusku su pobjegli Jurij Žarkih, Valentin Vorobjev, Lidija Mastrekova, Igor Masterkov–Holin, Oskar i Aleksnadar Rabin
Godine 1976. u požaru koji je izbio u njegovom ateljeu u Lenjingradu poginuo je Jevgenije Ruhin, u 31. godini umrla je učenica Oskara Rabina, slikarka Nadežda Eljska, a u Ameriku su emigrirali Vladimir Komar i Aleksandar Melamid.
U Ameriku je pobjegao i Vasilije Sitnikov koji je umro u Njujorku 1987, a Boruh –Štajnberg je 1977. bio uhapšen i nakon suđenja poslat je kao neuračunljiv na liječenje u psihijatrijsku bolnicu u kojoj je proveo godinu dana0.
Izložbe njegovih slika su priređivane i u mnogim zemljama svijeta, a umro je u Moksvi 2003.godine. U Francusku su pobjegli Jurij Žarkih, Valentin Vorobjev, Lidija Mastrekova, Igor Masterkov–Holin, Oskar i Aleksnadar Rabin. Vladimnir Nemuhin je emigrirao u Njemačku, ali sada često dolazi u Moskvu.
Galerija
Bonus video:
