KOKICE

Neobičan film Lea Karaksa i "Zamka" Štefana Ruzovickog

„Sveti Motori“, francuskog režisera Lea Karaksa, hrabar je pokušaj da se ponovo oživi magija filma
238 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 15.12.2012. 13:38h

Sveti motori (Holy motors, Leos Carax, 2012)

Šta je film? Koju ulogu ima? Da li mu je namjena da pouči ili da zabavi? Da li treba da otkrije nešto o svijetu koji nas okružuje ili o svijetu koji je u nama? Da li je potrebno da otkriva bilo šta? Da li išta ima smisla i otkrivati?

Postoje tomovi knjiga iz teorije filma koje pokušavaju da odgovore na ova i slična pitanja, odnosno da ih formulišu na način koji će omogućiti da se iz odgovarajuće analize izvede logičan zaključak.

Ovaj film je nemoguće prepričati zato što je on samo ono što gledalac želi da bude

Ovakav, naučni tretman fenomena filma, zanima, prije svega, teoretičare. Rijetka su djela koja ova pitanja uspijevaju sadržajem da nametnu gledaocu. Prosto, između “Ulaska voza u stanicu“ Braće Limijer (1895) i “Avatara“ Džejmsa Kameruna (2009) se nalaze generacije koje su odrasle na televizijskom programu.

Zbog toga je ushićenje filmom kao medijumom gotovo zaboravljeno u današnjem dobu. Jednostavno - postoje dobri i loši filmovi, dobre i loše priče, ali malo ko se bavi time šta film zaista jeste i šta treba da postigne.

„Sveti Motori“, francuskog režisera Lea Karaksa, hrabar je pokušaj da se ponovo oživi magija filma, pri čemu radikalizam tog pokušaja sigurno nije za svačiji ukus.

Bioskop je pun ljudi koji spavaju. Gospodin Oskar (Denis Lavant) otvara vrata u zidu iza kino projektora i gleda publiku sa balkona. Dijete ide ka platnu, ali kada se kamera spusti do nivoa publike, pretvara se u psa.

Nakon toga, Lavant ulazi u limuzinu koju vozi Selin (Edit Skob). On otvara fasciklu i čita šta sve ima da uradi tog dana. Od jedne do druge priče, Oskar će izlaziti iz limuzine, biti ubijen i vaskrsavati, a usput će se maskirati i pretvarati u starice, brižne očeve, bezumnike, kriminalce i anarhiste.

Ovaj film je nemoguće prepričati zato što je on samo ono što gledalac želi da bude. Malo je djela koja ovako potpuno i bezuslovno zavise od mašte posmatrača i ako posmatrač u slikama koje režiser ređa ne vidi ništa, onda ničega neće ni biti.

Uzgred, ovo se može reći za svako djelo, ali fragmentarnom naracijom, simbolikom i imaginacijom koje se ne bi postidjeli ni Luis Bunjuel ili Endi Vorhol, ovaj film je nužno od one sorte koja polariše publiku i kritiku.

Autor se toliko upinje da se slučajno ne dodvori publici da proračunatost vizije često ometa gledanje

Denis Lavant, koji je ljubiteljima muzike poznat kao čovjek iz tunela u genijalnom spotu benda UNKLE “Rabbit in your headlights“ (Džonatan Glejzer, 1998), u ovom filmu prolazi kroz niz fizičkih i mentalnih transformacija.

Režiser nam prikazuje pripremu za svaku od tih promjena, tako da je razotkrivanje podjednako bitan element priče kao i otkrivanje. Svijet van auta je film u filmu, a svijet limuzine stvarnost svetih motora koji u sebi voze ne osobu od krvi i mesa, već mogućnost potpune transformacije.

Prikazom perika, vještačkih noktiju i voštanih maski, autor ističe sposobnost da se utopi u lažnu stvarnost iz koje su, da parafraziramo Hičkoka, izbačeni dosadni djelovi. Događaji kroz koje Oskar prolazi su žanrovski derivati, koji podjednako validno mogu biti i socijalni komentari, snovi, Frojdovi simboli ili prikazi iz života.

Autor se zrelo poigrava klišeima i to od mjuzikla, porodične drame i krimi filma, sve do posvete nadrealizmu i političkom filmu (bizarna i nezaboravna sekvenca sa Evom Mendes). Leo Karaks, u suštini, poručuje da je film laž, ali da ta laž može da osmisli sve istine ovog svijeta.

„Sveti motori“ su omaž filmu, ali ne na način na koji su to bili, recimo, prošlogodišnji „Hugo“ (Martin Skorseze) ili „Artist“ (Mišel Hazanivicijus). Njihova posveta je bila nostalgična, maltene lamentarni žal nad starim, dobrim vremenima kad se publika čudila Melijeovom “Putu na Mjesec“ (1905) ili nijemim filmovima.

Tako su i pored neosporne hrabrosti “Sveti motori“ promućurno čudan i osmišljen film, koji se trudi da djeluje nehajno i revolucionarno

Režiser Karaks je mnogo hrabriji – on radi ono što su radili upravo filmovi na koje Skorseze i Hazanivicijus referiraju, odnosno želi da začudi, šokira i protrese gledaoce svojim neobičnim vizijama i slikama. Upravo u tome leži i glavni problem ovog djela.

Naime, autor se toliko upinje da se slučajno ne dodvori publici da proračunatost vizije često ometa gledanje. Snovi režisera kao što su Hodorovski ili Linč nisu ništa manje (ili više) maštoviti od onih koje nam prikazuje Karaks, ali su znatno intimniji i djeluju iskrenije.

Upinjanje da se bude originalan, čudan i nasilno drugačiji pretjerano opterećuje ovaj film. Sve to podsjeća na dobrostojeće tinejdžere koji imaju nesreću da su ljubitelji pank muzike, pa onda kupuju skupe farmerice koje namjerno cijepaju makazama kako bi izgledale što raspalije.

Lažna autentičnost i markirana raspalost su u potpunoj suprotnosti sa iskrenošću, jer da li je neko uniformisano obučen kao Grand zvijezda ili je uniformisano obučen kao pank roker, na kraju krajeva nema nikakve veze.

Tako su i pored neosporne hrabrosti “Sveti motori“ promućurno čudan i osmišljen film, koji se trudi da djeluje nehajno i revolucionarno. Njegova tema i tretman čine ga nezaobilaznim za sve ljubitelje umjetničkog ili nadrealnog filma, pri čemu je sigurno da ove godine u bioskopu nećete odgledati ništa neobičnije.

Konačna ocjena: 5/10

Zamka (Deadfall, Stefan Ruzowitzky, 2012)

Pažljivo odabrana lokacija ponekad može da odredi i definiše ton filma. Recimo, u radovima kao što su “Isijavanje“ (Stenli Kjubrik, 1980) ili “Stvor“ (Džon Karpenter, 1982), radnja se odigrava u oblastima koje su pod snijegom, što likovima onemogućava bjekstvo od prijetnje.

Džej (Čarli Hanam) je bivši bokser koji je upravo izašao iz zatvora zbog namještanja mečeva

Tako izolovanost generiše dva osnovna elementa narativnog toka na koja će se priča kasnije nasloniti. Prvi je da su, usljed suženog prostora kretanja, izbori glavnih junaka značajno ograničeni. Drugi je da ova ograničenost sobom povlači neizbježno i neposredno suočavanje sa užasom, bez obzira na to da li su likovi spremni na to ili ne.

„Zamka“ Štefana Ruzovickog pokušava da u žanrovskoj triler drami iskoristi lokaciju na isti način, ali krajnji rezultat je mnogo više klišeiziran i predvidljiv nego što je to bila namjera autora.

Adison (Erik Bana) i Liza (Olivija Vajld) su brat i sestra koji pokušavaju da kolima pobjegnu za Kanadu sa ukradenim parama, ali usljed spleta okolnosti ostaju bez automobila i put moraju da nastave pješice kroz kraj koji je potpuno blokiran mećavom.

Tako je lako utvrditi da hronološki vezane scene nisu snimljene na istom setu, što svakako otežava gledanje

Džej (Čarli Hanam) je bivši bokser koji je upravo izašao iz zatvora zbog namještanja mečeva. Nakon posjete svom nekadašnjem treneru, Džej je, takođe, prinuđen da bježi, ali prije toga želi da posjeti svoje roditelje Džun (Sisi Spajsek) i Četa (Kris Kristoferson) za američki praznik Dan zahvalnosti. U povratku nailazi na Lizu koja se u međuvremenu razdvojila od brata, jer su zajedno procijenili da će na taj način lakše preći granicu.

Austrijski oskarovac Štefan Ruzovicki (“Falsifikatori“, 2007) film počinje izuzetnom akcionom sekvencom koja je, kako se kasnije ispostavlja, ujedno i vrhunac filma. Scena prevrtanja automobila je snimljena iznutra, što je veoma zanimljivo rješenje, a kadar dlana prekrivenog srčom pokazuje poetiku koja je rijetka u žanrovskom filmu.

Nažalost, u daljem razvoju događaja akcione sekvence počinju da se protive zdravom razumu, prije svega, zbog nelogičnosti onoga što ih uzrokuje. Konkretno: scena potjere na sankama počinje tako što jedan od policajaca bukvalno ukrade skuter od svoje koleginice kojoj prije toga baci radio-prijemnik u snijeg.

Ovakva nezrela samovolja se ne bi tolerisala ni u mnogo manje ozbiljnim okolnostima, a kamoli u situaciji kada čitava policija juri potencijalnog ubicu. Dalje, kada Adisonu treba vozilo, on slučajno nailazi na čovjeka sa pokvarenim skuterom koga potpuno nepotrebno i nasilno ubija, pri čemu pokvareni skuter (naravno) odmah upali čim on sjedne na njega.

Ova priča je ispričana nebrojeno puta, a originalnost sa početka se relativno brzo istroši

Kako film kasnije predstavlja mješavinu porodične drame, krimi priče i trilera, ova tri elementa kao da su režirana od strane tri različita čovjeka. Porodična drama potpuno funkcioniše i film čini djelom koje je dostojno reputacije višestruko nagrađivanog autora, dok su krimi priča i triler na nivou amaterskog rada. Tako je konačan rezultat nalik nemogućoj kombinaciji „Farga“ (Džoel i Itan Koen, 1996) i akcionog B filma sa skromnim budžetom.

Da postoje ozbiljni problemi u režiji pokazuju i scene u kojima našim junacima kao da nije dovoljno hladno. Autor je nedosljedan, pa tako kompjuterski generisan snijeg u pojedinim scenama ne pada po kosi ili kaputima naših junaka, već samo ispred njih.

Razlog zašto sve ovo upada u oči je što će u parnim scenama oblaci pare izlaziti iz njihovih usta, a u neparnim neće. Tako je lako utvrditi da hronološki vezane scene nisu snimljene na istom setu, što svakako otežava gledanje.

Srećom, gluma je na visokom nivou, tako da i pored ovako početničkih grešaka, film ni u jednom trenutku ne postaje treš. Recimo, Erik Bana u toku filma pretrpi više ozbiljnijih povreda i u tome postoji doza zdravog realizma.

Naime, svi udarci koje pretrpi će biti vidljivi do samog kraja, a svaki metak će ga dodatno usporiti. Ovdje nema volšebnog ozdravljenja, te je naš junak kako priča odmiče sve umorniji i rastrojeniji, kao što bi bio i u stvarnosti.

Problem “Zamke“ nije u tome što je nekvalitetan film, već u tome što ima premalo novih elemenata da bi opravdao svoje postojanje

Kada govorimo o simbolima, ključni motivi u filmu su odanost i izdaja koji su razrađeni kroz porodične veze glavnih aktera. Ručak na kraju okuplja tri nefunkcionalne familije koje, svaka na svoj način, moraju da se suoče sa traumom iz prošlosti.

Adison i Liza se suočavaju sa užasnim događajima iz djetinjstva, roditelji boksera pokušavaju da mu oproste i tako prevaziđu poniženje, dok policajka i njen otac nose ožiljke od napuštanja majke. Dok ručaju, pokazuje se da je ono što ih sve povezuje odanost i otvorenost.

Suočeni sa prijetnjom, i pored svih nesuglasica koje imaju, kriminalci i policajci rade sve što mogu kako bi pomogli najbližima. Zaključak filma je u pravom duhu noir tradicije, odnosno istovremeno kombinuje izdaju i odanost čime otkriva da je ponekad nemoguće napraviti jasan izbor između ova dva pojma.

Problem “Zamke“ nije u tome što je nekvalitetan film, već u tome što ima premalo novih elemenata da bi opravdao svoje postojanje. Ova priča je ispričana nebrojeno puta, a originalnost sa početka se relativno brzo istroši.

Krajnji rezultat liči na idealan film za nedjeljno popodne koji ćete uhvatiti na televiziji, bez problema odgledati do kraja, a onda ga zaboraviti i prije nego što se završi špica.

Konačna ocjena: 5/10

Galerija