POVODOM IZLOŽBE

Dimitrije Popović o Daliju: Uvijek u procesu razotkrivanja

Danas, sto osam godina nakon Dalijeva rođenja, njegova ličnost i njegova umjetnost ne prestaju intrigirati i privlačiti pažnju javnosti
278 pregleda 0 komentar(a)
Salvador Dali, Foto: Telegraph.co.uk
Salvador Dali, Foto: Telegraph.co.uk
Ažurirano: 27.03.2019. 19:44h

Stvaralaštvo Salvadora Dalija možemo promatrati kroz više različitih vidova njegove kreativnosti: kao slikara, grafičara, kipara, pisca, scenariste, dizajnera i izumitelja. Ali, posebnu pažnju pobuđuje on sam, dakle, Dali kao svojevrsno djelo za sebe ili djelo po sebi.

Stoga ću u ovom tekstu naglasak više staviti na Dalijevu ličnost nego na njegov opus, premda su osobnost umjetnika i njegovo djelo u osnovi neodvojivi.

Salvador Dali je svojevoljno stvarao situacije iz kojih su se lansirale ekscentrične, bizarne, paradoksalne ili crnohumorne izjave na osnovi kojih je zbunjena ili šokirana javnost formirala predstavu o njemu, a kroz tu predstavu nerijetko i pogrešno poimanje njegovog slikarstva, odnosno smisla njegove umjetnosti.

Ludilo se oslobađa u zbrci, nepredvidivo i kaotično, ono je spontani duševni eksces

U Dalijevoj ličnosti i stilu ponašanja bilo je nečeg od romantičarskog recidiva, od one potrebe da se ličnosti umjetnika pridaje gotovo ista važnost kao i njegovom djelu. U tom smislu slučaj katalonskog umjetnika zadobiva ekstremne oblike izražavanja u kojima se na spektakularan način oslobađala njegova samosvijest.

Danas, sto osam godina nakon Dalijeva rođenja, njegova ličnost i njegova umjetnost ne prestaju intrigirati i privlačiti pažnju javnosti. Često citirana Dalijeva izjava: “Razlika između mene i ludaka je u tome što ja nisam lud”, vrhunac je intelektualne ekshibicije u kojoj superiornost umjetnika provocira konvencionalnost mišljenja da sve što je neobično mora proizlaziti iz ludosti.

Djelo Salvadora Dalija

Stoga odavno naglas postavljeno pitanje može se i danas čuti: “Da li je Salvador Dali doista bio lud ili je bio genije?” Između ozbiljnih stručnih razmatranja i kafanskih naklapanja postoji jedna tačka podudarnosti, intrigantne pretpostavke kako između genijalnosti i ludila treperi krhka, varljiva granica.

Iako nisam kompetentan govoriti o Dalijevoj ličnosti sa stajališta psihoanalitičara ili psihijatra, nego samo s pozicija likovno estetske struke, mogu bez teškoća dokazati, a dokaz se ne nalazi nigdje drugdje nego u njegovoj umjetnosti, kako je malo prije navedena slikareva izjava, odnosno odrečna konstatacija tačna.

Za svoje nastupe ili istupe njemu je bilo potrebno samo ono što izvorno posjeduje – majstorstvo aktera

Salvador Dali nije bio lud, čak štoviše, kao što je sam izjavljivao, znao je da nije lud. To potvrđuje, uostalom, jednostavna činjenica da lud čovjek ne može kreirati onakva djela koja su usprkos njihovom oniričkom sadržaju, veoma kompleksna, a još ih manje može onako lucidno obrazlagati prodirući u njihovu strukturu i eksplicirajući svoj umjetnički prosede kao što je to činio Salvador Dali.

Ludilo se oslobađa u zbrci, nepredvidivo i kaotično, ono je spontani duševni eksces. Dali, međutim, smišlja i pomno planira ekscese, razrađuje njihovu taktiku. On gotovo idealno uravnotežuje u svojoj kreativnoj osobi emociju i razum, instinkt i intelekt.

Zato je privid njegovog ‘ludila’ moćan, jer se temelji na oštroumnosti i sposobnosti brze kalkulacije. Ovom prilikom treba, makar na kratko, napomenuti kako postoji jedno vrlo osjetljivo i složeno područje u okvirima moderne umjetnosti, a odnosi se na ludilo kao patologiju, dakle, na duševno oboljenje umjetnika kakvi su evidentno bili, npr. Van Gog i Antonen Arto.

Koliko je duševni poremećaj djelovao na karakter njihovog stvaralaštva? To je intrigantno i teško pitanje. No, bez obzira na odgovor, postoji pomalo ironična i apsurdna konstatacija da se upravo u djelima ovih umjetnika, nastalim u pomućenoj svijesti i duševnom rastrojstvu, zrcali ni manje ni više nego “izraz našeg modernog senzibiliteta…”

Budući da nas ovdje prvenstveno zanima Dali, dovoljno je za ilustraciju napraviti usporedbu između Van Goga, slikara pomračenog uma i ‘kralja nadrealizma’. Kako Salvador Dali djeluje trezveno u odnosu na tragičnog Vinsenta.

Mnogima je takođe smetalo njegovo koketiranje s Frankovim režimom kao i prenaglašeno isticanje katoličanstva

Dok se tvorac ”Žitnog polja s gavranima” nemoćno predaje demonu ludila, samosvjesni španjolski genije svoje ‘ludilo’ drži na opreznoj distanci. Dali dopušta svom demonu onoliko slobode koliko on želi držeći ga na sigurnom rastojanju kao toreador razjarenog bika u stilu koji plijeni neustrašivošću i elegancijom.

Kada je riječ o Dalijevom ponašanju, ne mogu se složiti s onim mišljenjima da je ovaj ekscentrični umjetnik posegnuo za ulogom dvorske lude da bi pod maskom ludosti kao efikasnim pokrićem mogao djelovati lišen kompromisa ili autocenzure, a samim tim i biti amnestiran od društvenih kritika i mogućih sankcija.

Djelo Salvadora Dalija

Igranje dvorske lude za Dalija je nepotrebno i nezanimljivo. To je u suprotnosti s njegovom prirodom. On se nikada nije skrivao. Dali je uvijek bio u procesu razotkrivanja. Čak i kada mistificira, ta je mistifikacija u službi njegovog razotkrivanja. Sloboda je uvjet njegovog djelovanja. Samo je u slobodi mogao ostvariti svoju potpunost.

Za svoje nastupe ili istupe njemu je bilo potrebno samo ono što izvorno posjeduje – majstorstvo aktera. Dalijeva osobnost u rasponima njegovih raznovrsnih djelovanja temeljila se na usklađivanju suprotnosti, na dijalektičkom jedinstvu svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i iracionalnog.

Dalijeve poznate provokacije katkad i suviše delikatne više su bile u funkciji stimulacija njegovih intelektualnih i crnohumornih bravura nego u odbrani nepokolebljivih stavova. Prisjetimo se Dalijevih izjava o povijenim, “mekim i vagnerijanskim” Hitlerovim leđima koja su kod njega izazivala seksualne sklonosti o čemu je govorio tridesetih godina i to pred Bretonom, ocem nadrealizma, koji se bio stavio u službu komunističkih ideja. To ga je koštalo isključenja iz grupe nadrealista.

Ta tajna vječnog izazova permanentno se transformira od lijepog do bizarnog, od dramatičnog do lirskog, od realnog do mističnog

Mnogima je takođe smetalo njegovo koketiranje s Frankovim režimom kao i prenaglašeno isticanje katoličanstva. Kada je naslikao neke od najzanimljivijih slika u suvremenoj sakralnoj umjetnosti i kada se činilo da bivši buntovnik tone u dubine religioznih osjećanja Dali izjavljuje na zaprepaštenje mnogih kako su mu od teoloških otaca puno bliži Lajbnic i Malbranš.

Djelo Salvadora Dalija

Stvarnost i onostrano, religija i znanost postoje kao područja inspirativnih izvorišta kroz koje Dali oblikuje svoju umjetnost i napaja svoju osobnost. Isključenje iz nadrealističke grupe nije mu palo teško jer je on po prirodi bio individualist. On je jedino mogao pripadati samome sebi.

Njemu je bila strana disciplina u grupi, funkcioniranje u duhu manifesta i strogo pridržavanje pravila te odgovornost pred članstvom. Zato njegova slavna izjava “Nadrealizam, to sam ja” nije nekritičko istupanje samoljubivog umjetnika, već autentični iskaz koji se potvrđuje i životom i djelom čovjeka i slikara.

Iako, kao što sam već naveo, predmet ovog teksta nije Dalijevo slikarstvo, nameće se potreba da se zbog složenosti njegovog izraza ukaže na neophodnu distinkciju između pojma fantastičnog i imaginarnog.

Naime, Dali je prvenstveno slikar imaginacije, a ne slikar fantazije i to u onom smislu kako navodi Karl Gustav Jung u razmatranjima o alhemiji. Dakle, “imaginacija je moć stvaranja slika dok fantazija znači puko izmišljanje i odnosi se na nebitno”.

Imaginacija se ne poigrava sa svojim predmetima, ona nastoji uhvatiti predodžbama ono što predstavlja unutarnju datost. Zato je Dalijevo slikarstvo više od pukog bilježenja nesvjesnih slika sna, dublje od atraktivne kombinatorike rebusa.

Često citirana Dalijeva izjava: “Razlika između mene i ludaka je u tome što ja nisam lud”

Dovoljno je pogledati njegova remek-djela: Predosjećanje građanskog rata, Postojanost memorije, Metamorfoza Narcisa, Nevidljivi Voltaire ili Hrist san Huan de la Kruza, pa da se promatrača potakne na razmišljanje o tajni zvanoj ljudsko biće.

Ta tajna vječnog izazova permanentno se transformira od lijepog do bizarnog, od dramatičnog do lirskog, od realnog do mističnog, od profanog do svetog. Dalijevo slikarstvo je jedna od potvrda te neodgonetnute tajne.

Dali je svjestan svog slikarskog značaja i svoje pozicije umjetnika. Svjestan je također i svog vremena čiji je on jedan od najlucidnijih kroničara i najnepoštednijih kritičara.

“U doba osrednjosti kakvo je naše – pisao je Dali 1951 – sve što je veliko, značajno i autentično primorano je udaljiti se od postojećih tokova, ili još češće, biti protiv njih. Zaista, u danima ozbiljne krize i duhovne dekadencije svaka velika figura je nužno ekscentrik koji radi potpuno suprotno od onoga kako su radili njegovi najbliži prethodnici.”

Često citirana Dalijeva izjava: “Razlika između mene i ludaka je u tome što ja nisam lud”, vrhunac je intelektualne ekshibicije u kojoj superiornost umjetnika provocira konvencionalnost mišljenja da sve što je neobično mora proizlaziti iz ludosti

Preporučujemo za Vas