Dijagnoza AIDS. Prije 30 godina to je automatski značilo smrtnu presudu. Danas, zahvaljujući napretku medicine, mnogi zaraženi HIV-om, vode „normalan život“. Doduše, društvo još uvijek mora da nauči da živi sa ovom bolešću.
Zanimljivo koliko se često pominju riječi "budućnost" i "perspektiva" u jednom kratkom razgovoru sa čovjekom zaraženim HIV-om. On kaže da se prije bojao za budućnost i mislio da neće doživjeti tridesetu. "Tada sam živio samo ovde i sada", prisjeća se Mani, kojem je prije 20 godina ustanovljena dijagnoza "HIV pozitivan".
Imao je svega 23 godine - bio je "naivan, zaljubljen i slijep", kako sam priča.
"Bio sam u vezi sa čovjekom koji je bio HIV pozitivan, i ja sam to znao. Kad mi je ljekar saopštio dijagnozu, u prvo vrijeme sam to potiskivao", priča Mani. Tek pola godine kasnije, nakon prekida veze sa partnerom, upitao se: "Šta će biti sa mnom, sa mojom budućnošću?"
Postao je njegovatelj starijih osoba, lice sa plakata kampanje povodom Svjetskog dana borbe protiv side (1. decembar) i nepopravljivi optimista.
U Njemačkoj, zemlji sa oko 82 miliona stanovnika, ima 78.000 HIV pozitivnih. 2011. broj novozaraženih je lagano porastao na 3.310 osoba u toj godini. Virus slabi imunološki sistem. Postoji oko 30 bolesti koje se zbog ove zaraze mogu pojaviti i koje mogu dovesti do obolijevanja od side. Po pravilu, o sidi se govori kada osoba zaražena HIV-om, oboli od dvije takve bolesti.
"Prije 20 godina gotovo da i nije bilo lijekova za HIV pozitivne. Postojalo je jedno jedino sredstvo koje je pokazivalo ogranični uspjeh, odnosno tek je neznatno produžavao život oboljelih", objašnjava Ulrih Hajde iz Fondacije za borbu protiv side u Bonu. Tada su oboljeli od side živjeli između 22 i 24 mjeseca. Tek 1996. u opticaju su se našli takozvni kombinovani preparati, koji su na različite načine usporavali širenje virusa.
"Na početku sam imao sreću da je moj imuni sistem dobro funkcionirao. Tek pet ili šest godina nakon što je utvrđeno da sam zaražen, počeo sam sa terapijom", prisjeća se Mani.
Tada je morao da uzima tri tablete, tri puta dnevno:
"Morao sam se strogo držati utvrđenog vremena kad sam uzimao tablete. Sat prije toga nisam smio ništa jesti", priča on.
Danas uzima po dvije tablete i to samo ujutro.
"Kao i kod drugih preparata, i kod ovih protiv HIV-a tijelo razvija otpornost na njihovo djelovanje", objašnajva Hajde.
I dok osobe inficirane HIV-om koje žive u Njemačkoj imaju priliku da im se uspješno pruži pomoć i mogu da žive sa ovom bolešću, u mnogim drugim djelovima svijeta ova bolest znači sigurnu smrt
"To je prava trka između daljeg razvoja terapije i stvaranja otpora na nju", priča Hajde.
I dok osobe inficirane HIV-om koje žive u Njemačkoj imaju priliku da im se uspješno pruži pomoć i mogu da žive sa ovom bolešću, u mnogim drugim djelovima svijeta ova bolest znači sigurnu smrt.
U Njemačkoj, većina zaraženih HIV-om u potpunosti je sposobna normalno da radi i otprilike dvije trećine njih to i čini. Ali „tek manji dio njih može na radnom mjestu otvoreno o tome da govoriti", ističe Heide.
Za Manija je u jednom trenutku to opterećenje postalo preveliko, pa je odlučio sve da ispriča svom poslodavcu. U međuvremenu za to znaju sve njegove kolege, pa i neki od štićenika u staračkom domu u kojem radi.
"Jedan stanar mi je rekao da se divi mojoj hrabrosti i angažmanu i da ga raduje što baš ja brinem o njemu. To me čini srećnim."
Iako ljudi uglavnom dosta znaju o sidi, ova bolest i dalje nosi stigmu sa sobom, kaže Ulrih Hajde. Pri tome Njemačka je pozitivan primjer. Stopa zaraženosti je niža nego u Holandiji ili Švajcarskoj. Razlog leži u tome što je Njemačka u posljednjih 25 godina sistematski sprovodila edukativne programe na tu temu.
Za javnost, Mani ima jednu poruku: "Ne treba da nas se plašite. Postoje konkretni načini i mogućnosti zaraze. Rukovanje to u svakom slučaju nije. Mi nismo opasni i mi smo samo ljudi!"
Bonus video:
