"UMJETNOST JE NAJLJEPŠI I NAJSLOBODNIJI BIZNIS"

Prva samostalna izložba Hajdane Kostić: Od samospoznaje do reprogramiranja

Mlada umjetnica “Vijesti” govori o izložbi, motivima djela, planovima za budućnost, ali i novim, prepoznatim, motivima u životu i želji za napretkom i pobjedama
147 pregleda 1 komentar(a)
Hajdana Kostić, Foto: Privatna arhiva
Hajdana Kostić, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 17.05.2019. 14:11h

Mlada umjetnica Hajdana Kostić nedavno se prvi put predstavila samostalnom izložbom koju je, simbolično, objedinila nazivom “Reprogramiranje”. Vođena ličnim iskustvom i idejama programiranja i reprogramiranja, pobjeđivanja životnih prepreka, izazova i nametnutih pravila, odlučila je da svoje poruke predstavi putem radova i tako (pro)govori o samopoboljšanju, samospoznaji, želeći da se otrgne nametnutim i ukorijenjenim normama društva, kulture, pa i umjetnosti.

Iako je svoja djela povukla nekolika dana prije nego što je izložba zvanično trebalo da bude zatvorena, Kostićeva ne krije oduševljenje i radost zbog prvog samostalnog umjetničkog podviga. Ranije je učestvovala ba više kolektivnih izložbi, ali je i poznata kao organizatorka nekoliko humanitarnih.

Za “Vijesti” govori o izložbi, motivima djela, planovima za budućnost, ali i novim, prepoznatim, motivima u životu i želji za napretkom i pobjedama.

Nedavno zatvorena izložba je simbolično nazvana “Reprogramiranje”. Šta to simbolizuje i šta si željela da poručiš posjetiocima?

U dosadašnjem životu sve mi je bilo pruženo, sva ljubav, svi uslovi i ja sam ih koristila jako loše, i negdje pogubno po sebe. Živjela sam na neki loš način, imala loše odnose, lošu ishranu, loše navike, loše izgovore jer sam vjerovala da sam to ja, ja to radim, to je meni svojstveno i kraj. Kao i većini što je potrebno, tako je i meni trebalo da padnem do dna, da bih mogla da krenem ka gore. Poslije teškog perioda bolesti od negdje dvije godine, polako i nesigurno sam počela da mijenjam ono što me je unazađivalo, a to je sve što nije činilo da napredujem, od ljudi do sopstvenih ponašanja.

I negdje zaista konstantnim (i jako često nevoljnim) ponavljanjem nekih korisnih stvari počela sam da dobijam sjajne rezultate i vremenom mi se slika o samoj sebi poboljšala značajno i zaključila sam da je čovjek sposoban da postane bukvalno šta god želi. I kako prvo vi gradite naviku, a posle ona vas, meni sad iznutra, iz duše, rastu prohtjevi da budem još bolja, da budem uspješna u tome čime se bavim, da ne živim kao većina ljudi, već kao manjina, da budem zdrava, fit, bogata po svojoj mjeri, da se bavim pametnim stvarima, da saznajem što više mogu o nauci, umjetnosti, filozofiji, o mogućnostima modernog doba u kome živimo, o ljepoti života, kosmičkim naukama i fenomenalnim stvarima koje postoje oko nas i u nama.

U izložbi simbolično pričam o iskustvu sopstvenog reprogramiranja, i o trenutnom procesu mijenjanja na bolje, o ne sasvim harmoničnom skladu između mog podsvjesnog i svjesnog (tako je za sad, ali i to će se vremenom pomiriti u moju korist). Na kraju otvaranja sam dala djeci kao najiskrenijim prenosiocima kosmičke ljepote i iskrenosti da podijele pločice na kojima su pisali motivacioni i mudri citati i na kojima sam likovno intervenisala. Dizajn i umjetnost, ne samo platno.

Preko crteža i likovnih djela si prenijela svoje misli, ideje i stavove o poboljšanju čovjeka, prvenstveno samopoboljšanju. Koliko je tako nešto zahtjevno uraditi, takve poruke prenijeti likovnim izrazom?

U glavi imaš gomilu predivnih ideja a kad staneš pred platno, papir, kamen, šta god, kao da prvi put probaš da koristiš svoje ruke. Mislim da se svako od umjetnika sreće s ovim fenomenom, ali on se prevazilazi konstantnim radom. Kad ne izlaziš iz materije ti samo možeš da budeš bolji, brži, spretniji, umješniji, da brže artikulišeš ideje jer konstantnim radom konstantno napreduješ.

David Lynch je rekao da ako samo idemo po površini tu ćemo naići na male ribe, a ako zaronimo dublje tu možemo da ulovimo baš velike ribe. Misli se na ideje. Treba imati strpljenja, treba dati nečemu dovoljno vremena da se razvije, treba biti dovoljno uporan i ukoliko u glavi postoji ikakva ideja toga boljeg, ne treba odustati dok to nešto ne uspije da se sprovede tačno kao u glavi.

Moji procesi su, najčešće, sasvim neglamurozni, ali to je put. To je gomila pokušaja i grešaka, a dovoljna mi je garancija za uspjeh to što znam da neću prihvatiti to djelo dok ne bude onakvo kako sam ga stvarno htjela.

U radu i u životu najteže je i najpotrebnije, po mom mišljenju, biti iskren. Egoistične ideje sebe u očima drugih samo navode na neiskrenost zarad sviđanja. A kome to donosi zadovoljstvo? Ljudima do kojih nam nije stalo? Neiskrenost u umjetnosti je kočnica i sva djela nastala na tom osnovu biće kratkog daha.

Koji su to potencijali koji leže u ljudima, s obzirom na to da govoriš da ih treba probuditi?

Trenutno sam skroz u materiji vjerovanja, onoga šta mi kao ljudi vjerujemo o sebi i svijetu, koja je to slika o nama koju imamo u glavi. Ta slika koju imamo je naša komfor zona. Nama je tu poznato i dobro. Ja sam takva i takva, i to je to. Onog momenta kad poželimo da budemo nešto više, da kažemo nešto što nam inače nije svojstveno, da obučemo nešto što mi ne nosimo, da uradimo nešto o čemu nekad maštamo i sladimo se time, ali se nikad nismo usudili, mi ulazimo u zonu diskomfora. Neke ljude taj diskomfor toliko zaboli ili uplaši da smanje svoje želje i onda se na samrtnoj postelji kaju zbog propuštenih iskustava i prilika, a druge on tjera da prođu kroz strah, iza kog im se, gle čuda, osmjehuje sreća. Bukvalno sve što mi vjerujemo mi kreiramo. „Ako misliš da nešto možeš, ili da ne možeš, u pravu si.“ Naš trenutni život je slika našeg vjerovanja koje nas je dovelo dovde.

U svakom istorijskom dobu je do sad bilo isto što se tiče ljudi, 90 odsto ili više ljudi su neosviješteni, porivi ih vode, traže instant zadovoljstva, dok preostala manjina radi na sebi, edukuje se, saznaje, radi na dugoročnom hedonizmu, na ciljevima većim od sebe i svog ega, i oni su svi šefovi ovoj prvoj gomili. A i jedni i drugi rođeni su kao čista bića kojima su do određenog doba upisani programi koje im je smislila okolina, od roditelja do slučajnih prolaznika, a tim roditeljima i prolaznicima njihova okolina, njihovi roditelji, i njihovi slučajni prolaznici. I tako svi živimo tuđe stavove, tuđe istine, koje smo prihvatili kao svoje još kao mali, a dosta njih su samoosujećujuća uvjerenja.

Na koji način misliš da je to “reprogramiranje” najbolje postići?

Postoji mnogo načina da se čovjek reprogramira, ali prije svega u njemu treba da postoji neko nezadovoljstvo postojećim, neka ideja da može drugačije, ideja da je uopšte programiran na neki način i u nekim stvarima. Meni lično su pomogli hrono ishrana, treninzi, joga energoterapija, meditacija, Mari Kondo metoda za čišćenje kuće, joga, ćigong, motivacione knjige, online mentori koje gledam... Postoji neograničeno mnogo fenomenalnih znanja, tipa joga nidra i mogućnost da čovjek u snu, dok je delta talasima, talasima podsvjesnog, utiče na podsvjesno puštanjem audija podržavajućih uvjerenja tipa godinu dana i u podsvijest direktno usađuje nova vjerovanja. Može da uvede novu naviku ovog trena i sjutra da je ponovi, i prekosjutra i svaki sledeći dan kad dođe, ali bez puno razmišljanja. Kad dođe vrijeme - odradi je i to je to. Svakodnevna, dosadna ali čudesno efikasna istrajnost leži u temelju svih velikih uspjeha i to svjedoče brojni uspješni ljudi.

E sad, treba imati strpljenja, na čemu ozbiljno moram da radim.

Kojim likovnim tehnikama si se služila, kako su nastajali tvoji radovi?

Tuš, akrilik, olovka, sve što mi dođe pod ruku. Dugo sam imala strah od slikanja, jer sam vjerovala da ja to nikad neću umjeti. Samo zato što u trenutku kad sam učila slikanje na akademiji nisam bila spremna ni sposobna da primim to znanje i to sam ja spakovala u svoju podsvijest i bukvalno pet godina se nisam usudila da stavim boju na papir, od svog straha. Sad nemam taj strah. Bukvalno me nije strah da uništim rad sa raznim pokušajima i isprobavanjima. To mu sve daje snagu i ljepotu.

Koliko umjetnost pomaže u samospoznaji?

Ako je čovjek zainteresovan za samospoznaju, nema te oblasti u kojoj to ne može da ostvari. Ima toliko priča uspješnih i srećnih ljudi koji shvate životne lekcije i doživljavaju blaženstvo postojanja kroz svoje poslove a bave se najrazličitijim poslovima. Od fudbala do novinarstva... Kreacija je, po mom mišljenju, smisao života. Život radi davanja i prenošenja života. I svi oni koji su se opredijelili da budu umjetnici imaju predivan i često težak zadatak. Ideja je kao sjeme, treba ga zalivati, brinuti o njemu, razmišljati o njemu, unapređivati ga da bi iz toga poraslo jedno djelo. Ali mislim da je vrhunac spoznati sebe kao jako ozbiljnog profesionalca koji treba da stvara moćna djela, a istovremeno znati da smo prolazni i kratkotrajni i ne shvatati sebe ozbiljno. Kao da je vrhunac kad se suprotnosti unutar nas spoje u jedno.

Mlada si, a za tobom je veliki broj izložbi, nagrada i akcija koje si i sama organizovala. Šta te inspiriše za rad i koliko su naš prostor i društvo otvoreni za takve stvari?

Kad čitam, gledam, slušam šta rade umjetnici po inostranstvu i koliko su napredni u nekim stvarima, imam osjećaj da debelo kasnim. Strpljenje, strpljenje...Moja slaba tačka.

Pa u raznim trenucima su me motivisale razne stvari. Nekad intuitivno, neznaveno srljanje u nešto što imam osjećaj da moram da sprovedem, kao na primjer humanitarne izložbe. Koje su ispale sjajno. Što se tiče izložbi koautor je Stefan Bulatović, a naravno moram pomenuti oko stotinu umjetnika koji su nesebično davali svoje radove.

Nekako je okej kad čovjek dobije nagradu ili pohvalu ili nešto slično, ali ja ne mogu dugo time da trijumfujem. Nije mi dobro da se hvalim nekim prošlim dostignućima, jer je to već prošlost nakon dva dana. Imam potrebu da idem dalje i da stalno budem nova i svježa. Inspiriše me apsolutno sve... Umjetnik treba da se igra, dok hoda da posmatra i traži umjetnost u svemu, da diše umjetnost, ona je baš u svemu, u svakoj najmanjoj čestici prirode. Sve može da bude inspiracija. Mislim da za svaku dobru ideju ima mjesta, samo treba biti dovoljno istrajan da je realizuješ. Ako ne može na jednom mjestu moći će na drugom. Ako ne može na jedan način, moći će na stotinu drugih.

Najljepši i najslobodniji biznis na svijetu - umjetnost

Kakav je odnos našeg društva prema umjetnosti, po tvom mišljenju?

Mislim da većina ljudi u Crnoj Gori umjetnost iskreno smatra hobijem. Nama je možda još u djetinjstvu, razvijana i podsticana kreativna energija ali to mora veoma puno da se vježba, da se radi na tome, da se produbljuju ideje, da se teži tome da s namjerom proizvodimo djela, ne samo da puštamo da se dese, da eksperimentišemo, pokušavamo, da se izlažemo raznim događajima, projektima, idejama, unapređujemo, modernizujemo, da pratimo šta se događa u svijetu, jer u drugom slučaju ostadosmo prosječni, a mislim da je to najgora kazna koju bih mogla da popijem u ovom životu. Stvarno je istina da talenat gubi u startu u odnosu na rad i posvećenost. Ima li išta gore od rečenice: „Kako je on bio talentovan, baš je mogao da bude nešto veliko“?

Umjetnost treba da se tretira kao biznis, ali najljepši i najslobodniji biznis na svijetu, da bi moglo da uspije. U drugom slučaju možemo samo da opravdamo ispravnost mita o umjetniku boemu, koji se ljuti na nepravedni svijet dok cuga iz flaše, gleda u prazno i kune okolnosti.

Kakva je umjetnost danas?

Mislim da tržište umjetnina na stari, dotrajali način neće moći dugo da opstane i da je jedini način da se popravi totalna konekcija sa regionom i inostranstvom, prodaja preko interneta, projekti sa raznim fondovima, nevladinim organizacijama, državom, i slično.

Moraju se naći kolekcionari, dobra mjesta za izlaganje, dobri konkursi, dobre konekcije. A prije svega, smatram da umjetnici treba da primjenjuju svoju kreativnost na sve što im dođe u ruke, svaki projekat, svaka ideja koja im se svidi ili koju smisle. Jer negdje i mi imamo neko programiranje u glavi koje glasi: Ja sam to i to, i samo to i ništa više ni manje od toga. Imati jasan pravac je fenomenalno, ali opet ako možemo da stvorimo i nešto prelijepo pored slike, pored crteža, i da za to zaradimo novac, zašto da ne? Koliko je nama sada lakše, nego prethodnim generacijama... Postoji gomila knjiga koje govore o tome kako uspjeti u svijetu umjetnosti, koje mogu da se naruče preko interneta. Sve nam je tako olakšano. Samo umjesto gledanja stvari koje otupljuju mozak, treba to vrijeme upotrijebiti za odabir i naručivanje jedne knjige koja može život da vam promijeni, na primjer.

Reci mi šta ćeš da uradiš, ali mi prvo to pokaži

Ovih dana si u poslu... Na čemu radiš, kakvi su tvoji planovi za bližu budućnost?

Ovih dana radim dizajn, vidjećete uskoro nadam se. Slikam takođe. Imam dosta dobrih ideja ali poslužiću se sjajnim citatom: „Reci mi šta ćeš da uradiš, ali mi prvo to pokaži“.