Nothing much could happen/ Nothing we can't shake/ Oh we're absolute beginners/
With nothing much at stake...
Absolute Beginners, David Bowie, 1986.
Nadam se da ste našli vremena da ovjerite iznimno popularnu Internet stranicu arhitekturakonkursi.me (Konkursi/ Hotel na lokaciji URC - Kotor) i da ste već izdvojili favorita.
Nadam se i da ste naoštrili argumente u korist rješenja koje vam je najbliže srcu - i da jedva čekate da pročitate što oficijelna arhitektonska kritika ima da kaže o svemu tome (i o još ponečemu, kao i obično).
U međuvremenu sam - od Ine Boljević - veliko hvala Ina - dobio sva konkursna rješenja redom u digitalnom obliku, u jakoj rezoluciji, tako da sam se izvrsno zabavljao proteklih par dana. Time sam stekao i određenu prednost, najvjerovatnije - ali neka vas to ne obeshrabri - ipak je najvažnije što vi mislite. Prošle subote ste, koliko vidim, bili vrlo uzdržani po pitanju komentara - što ove subote, nadam se, neće biti slučaj.
Uzdam se, ukratko, u vas i u vaše komentare - pogotovo u one konstruktivne - bez obzira na predznak...
Dakle, lako je biti general poslije bitke, naravno, ali ipak smatram da je analiza konkursnih rješenja vrlo korisna rabota, barem koliko je i zabavna - pogotovo ako namjeravate da se oprobate na nekom od budućih konkursa - otvorenog tipa.
Odluka nadležnih iz Ministarstva održivog razvoja i turizma da ovaj konkurs bude pozivni - što podrazumijeva da su na njemu učestvovale samo odabrane ekipe - nije, bojim se, rezultirala nekim ekstra-kvalitetom, koji se valjda očekivao.
Pitam se što bi se desilo da je konkurs bio otvoren - u svakom slučaju, to bi, možda, otvorilo vrata nekoj novoj, domaćoj ekipi - što bi bilo savršeno, jer Arhitektonski fakultet u Podgorici postoji već deset godina - i izbacio je pristojan broj mladih arhitektica i arhitekata - koji, kladio bih se, jedva čekaju da se dokažu - pogotovo u ovim sivim vremenima, kada apsolutni početnici ne dolaze lako od posla.
Art-Projekt
Sa druge strane, ako izuzmemo autorski tim Urban Sence Consultant Architects Ltd. iz Londona - koji je pobijedio na konkursu - i osvrnemo se na ostale nagrađene timove: Studio GRAD d.o.o. iz Petrovca - drugonagrađeno rješenje, Art Projekt iz Beograda - trećenagrađeno rješenje, ARCVS iz Beograda - prvi otkup, MITarh iz Beograda - drugi otkup - onda ispada da bi crnogorska arhitektonska scena teško funkcionisala bez nadasve konstruktivnog upliva od strane beogradske arhitektonske scene. Studio GRAD nisu beogradska ekipa - ali jesu beogradski đaci, sva trojica - da se razumijemo.
Šalu na stranu, činjenica je da je rad ove četiri ekipe odavno poznat i priznat - i nagrađivan na ranijim crnogorskim konkursima - što se posebno odnosi na Studio GRAD, čija se zastava pobjedonosno zavijorila u mnogim ljutim bitkama - pa je za pretpostaviti da bi sve te ekipe učestvovale i u varijanti otvorenog konkursa.
Za ostale drugare ne bih stavio ni nokat na panj - a kamoli čitav prst.
Moram usput da vam se izvinim, dragi moji čitaoci, zbog greške u tekstu objavljenom prošle subote. Naime, nije tačno da nema Hrvata i Slovenaca na listi učesnika na konkursu - boje Hrvatske su branili UPI -2M d.o.o. - projektantska tvrtka iz Zagreba - a boje Slovenije Enota d.o.o. - arhitektonska praksa iz Ljubljane.
Tačno je, međutim, da se konkursna rješenja tvrtke UPI - 2M i prakse Enota - ipak nisu našla našla na listi nagrađenih, mada su oba rješenja zanimljiva. Biće da je greška u nešto radikalnijem pristupu koji njeguju ove dvije ekipe, što podrazumijeva eksplicitan otklon od banalnog tipološkog pristupa - ili pak u relativnoj konzervativnosti žirija koji se priklonio standardnijim, tj. realnijim rješenjima - u principu svodi se na isto - samo što nikako ne bi valjalo da epilog ove priče bude sličan onom u Ezopovoj basni "Lisica i ždral".
Studio GRAD
Vjerovatno se sjećate te poučne pričice koja otprilike kaže da se prema dragom gostu treba ponašati kako dolukuje dobrom domaćinu.
Dakle, ako mene pitate, istina je negdje između drugonagrađenog i trećenagrađenog rješenja. Ako se slažemo oko toga da su karakteri ova dva rješenja podudarni - u oba slučaja imamo tzv. koncept češlja, odnosno slova "E" - s tim da se češalj Studija GRAD ne čita iz prve kao "E", već prije kao stilizovano ćirilično "B" - onda se slažemo i da je priča o konzervativnosti žirija na mjestu - a stoji i da su oba ova rješenja krajnje jednostavna i pragmatična - što ukazuje u prvom redu na bogato konkursno iskustvo oba tima.
Ova igra se igra u pare - ne smetnite to nikad s uma.
Važno je učestvovati, naravno - ali je važnije pobijediti.
Posmatrano kroz prizmu komunalnog momenta - odnosno kroz stepen otvorenosti javnog pristupa sadržajima u parteru i nadasve pristupa obali, što je iznimno važan momenat u kontekstu očekivane zatvorenosti hotela visoke kategorije - onda je istina, ako mene pitate, ipak na strani Studija GRAD i te njihove pjacete. Iz aviona se vidi da pjaceta odiše nesumnjivim javnim potencijalom - što opet ne mora da bude kvalitet sam po sebi. Bitan je način, tj. pozicija sa koje sagledavamo čitavu ovu stvar.
Polazna tačka je svakako, u oba slučaja, prva verzija hotela Fjord. Taj do bola urasterisani, modernistički hotel - koji je pripadao jednom već zaboravljenom vremenu - nalazio se do zemljotresa 1979. na mjestu ovog našeg - ako bog da - hotela. Ne pitajte me kad je sagrađen prvi Fjord i ko je bio autor projekta - jer ne znam - što mi ne služi na čast.
Dakle, stari Fjord je okosnica ove priče - pogotovo što se tiče osnovnog volumena - odnosno "L" koncepta. Nemoguće je oteti se utisku da bi oba pomenuta rješenja neuporedivo bolje fukcionisala kada bi se češalj sveo na slovo "L" - kada bi se uklonila ta dva opstruirajuća krila i njihov sadržaj razmazao u dvije dodatne etaže - kada bi se sve svelo na dva kubusa, tj. hotelska krila - jedno uz magistralu, u smjeru sjever-jug, čitavom dužinom parcele - i jedno krilo uz Škudru, u smjeru istok-zapad, ali ne čitavom dužinom parcele, već negdje do pola, ili maksimalno 2/3 dužine parcele - čak i uz uslov, kao što rekoh, da se poveća visina objekta. Onda bi bilo sasvim dovoljno prostora da se ta komunalno-javna priča ispriča kao treba - a iz te priče bi najviše profitirala javnost, odnosno građani starodrevnog grada Kotora.
Ovako, imamo guranje noge u tijesnu cipelu, tj. silno gomilanje programom predviđenih soba u strogo ograničene gabarite - što je opet uočljivije kod rješenja iza kojega stoji beogradski Art-Projekt.
"Rad odlikuju manje analize lokacije", stoji u obrazloženju koje je žiri dao po pitanju odluke da se treća nagrada dodijeli rješenju Art-projekta, "ali sa maksimalnom ispoštovanošću zadatog broja smještajnih jedinica i drugih sadržaja".
Ovo je, obratite pažnju molim vas, prva rečenica obrazloženja. Posljednja glasi: "Nedostatak ovom radu daje prevelik broj soba i njihova velika prostorna gustina, što je rezultiralo nepovoljnim vizurama soba u poluatrijumu i njihova vrlo mala naspramna blizina".
Ako želite nadahnuto obrazloženje žirija - tj. nadahnut "Konačni izvještaj žirija" - onda je Goran Radović pravo rješenje na poziciji predsjednika žirija. Ipak mi je draže kada se gospodin Radović nalazi sa ove strane šipke - kao što je bio slučaj na onom ulcinjskom konkursu - hotel Jadran je bila tema - kada je nastupio u mješovitom dublu, kao mentor jednoj studentici podgoričkog AF-a, koja je se pojavila na konkursu sa svojim diplomskim radom - ujedno i konkursnim rješenjem.
Ako ni zbog čega drugog, gospodin Radović bi trebalo da je uvijek s ove strane šipke zato što završne rasprave bez njega ne liče ni na što - bez njega nema te vrlo iritantne kvazi-stručne kritike, koju ja cijenim iznad svega.
Dakle, da zaključimo...
Možda je Studio GRAD dao za nijansu funkcionalniju i elegantniju dispoziciju elemenata programa, tj. promišljenije rješenje osnova - ali je u domenu oblikovnog koncepta spoljašnjosti, tj. uspostavljanja odnosa sa okolinom - rješenje Art-Projekta neuporedivo jače. Njihov predlog da fasada prema gradu, istočna fasada - bude zatvorena - predložen je šupljikavi travertin kao osnovni materijal obloge - a fasada prema moru maksimalno otvorena, staklena - bez premca je među konkursnim predlozima. Tu školjka-varijantu: spolja tvrdo, kamen, a prema unutra, tj. prema moru meko i otvoreno - svakako treba zapamtiti.
I da zaključim: koliko je suvislo insistiranje na varijaciji češalj rješenja, toliko je i suvisla odluka da se ostane u strogim uzusima klasicističke tipologije češlja.
Sve je, kao i obično, u kvalitetu interpretacije - o čemu ipak odlučuje žiri, a ne mi.
Ko i kako odlučuje o programu - to je posebna priča. Zašto je visina objekata propozicijama konkursa bila strogo ograničena - pa je većina ekipa ugazila u procenat izgrađenosti - to niko ne zna.
Može li se ta greška ispraviti u skladu sa pozitivnim rezultatima konkursa - ne može! Hoće li se neko barem izviniti investitoru i učesnicima zbog te greške - neće!
Ipak je ovo CG dragi moji drugari.
Toliko o tome - sad ste vi na redu - hoću da vidim komentare.
Bonus video:
