Miodrag Šćepanović, crnogorski vajar izuzetnog likovnog senzibiliteta, prošlog mjeseca predstavio se skulpturom “Strast” na Jesenjem salonu u Parizu.
Šćepanoviću je ovo jubilarno - deseto učešće, a njegov uspjeh na ovoj prestižnoj manifestaciji krunisan je još 2006. godine - Prvom nagradom Salona, koja mu je dodijeljena za “Sigurnost” (skulptura u kamenu). Od 2008. godine ovaj poznati vajar iz Kolašina postao je i član udruženja “Jesenji salon”.
Pred skulptorom je još jedan pariski izazov - Salon posvećen uglavnom francuskim umjetnicima, ali kada je riječ o učešću Šćepanovića, napravljen je izuzetak.
Vajar je rođen 1953. godine u Kolašinu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Miše Popovića 1983. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Više puta se predstavljao samostalno, a učesnik je brojnih kolektivnih izložbi i vajarskih simpozijuma u zemlji i inostranstvu. Njegovo stvaralaštvo nagrađeno je brojnim priznanjima.
"Na ovogodišnjem Jesenjem salonu u Parizu predstavio sam se skulpturom "Strast" koju sam izveo u crnom kamenu. To je ujedno bilo i moje deseto predstavljanje na jednoj od najrenomiranijih likovnih manifestacija s tradicijom dužom od sto godina".
"Prije šest godina osvojio sam Prvu nagradu Salona, a ove godine moj rad je izabran za naslovnu stranu kataloga koji prati manifestaciju. Jesenji salon je izuzetno značajan jer pravi jednu vrstu presjeka aktuelne umjetničke scene. Od brojnih prijavljenih umjetnika, selektori izaberu oko stotinjak radova koji budu izloženi".
"Žao mi je što malo naših umjetnika konkuriše za Jesenji salon, nekako im promaknu ti konkusi koji su uglavnom u martu ili aprilu. Mada ove godine, pored mene, predstavili su se Isidora Stamatović-Bigović i Momčilo Macanović".
"Ubrzo, krajem mjeseca (od 27. novembra do 2. decembra), očekuje me još jedan pariski Salon koji je više okrenut francuskim umjetnicima. Dugo sam mislio da ne mogu da konkurišem za Salon francuskih umjetnika jer sam takvu informaciju dobio od naših umjetnika koji žive u Parizu. Prošle su godine i ispostavilo se da pravo na učešće imaju i umjetnici iz drugih zemalja, mada nisu brojni. I ove godine ću, kao i prošle, izložiti tri skulpture u kamenu".
Svaka nova zamisao vodi Vas do korita posebne rijeke i tu kreće priča…
"Pored rijeke Svinjače sam odrastao. Još kao mali sakupljao sam kamenčiće, a nakon Akademije počeo sam da ih koristim za izradu mozaika. Tek kasnije, kada sam nabavio alat, tražio sam kamen za skulpturu. Nema puno dobrog jer skulptura traži samo onaj koji je jednak po sastavu, koji nema pukotine".
"A korito moje rijeke je strmo, veliki je pad, i kamen je često razbijen, usitnjen. Zato i moje skulpture nisu velikih dimenzija. Bez obzira na sve, taj kamen je interesantan, ima dobru boju, trpi razne intervencije. Ponosan sam na njega, posebno kada se predstavim u Parizu i vidim da ne postoji ništa slično".
U stvaralačkom postupku koliko se oslanjate na skice i crtačke predloške?
"Skice sam radio na samom početku. Kada je loše vrijeme, znao sam da crtam i crtam, ali ni jedan od tih predložaka nisam iskoristio. To mi je izgledalo kao da kopiram nešto tuđe. Najbolje rezultate postižem kada intervenišem direktno. Kada i kamen dobije riječ... Tako sam slobodniji. Kada nastane u jednom dahu, skulptura ima svu svježinu ovoga svijeta. Uvijek se trudim da svoju zamisao brzo realizujem. Promjene uslijede zbog mogućih sitnih grešaka, ali sve to ispravlja glačanje, poliranje".
Koliko kamen oblikuje Vašu misao, a koliko misao kamen?
"Ako želim da sačuvam kamen, da sačuvam njegovu veličinu i svu ljepotu koju nosi, onda se trudim da uvažim njegovu misao. Više volim da moju misao oblikuje zdrav kamen, jednak po sastavu, i uopšte mi nije važan njegov oblik. Nikada mi nije bio problem da mu zadam sve svoje ideje kojih imam na pretek".
Intimistička skulptura je Vaš izbor, a prate je sigurne i dozirane intervencije?
"Dok radim uvijek pratim ljepotu linije, ljepotu oblika. Ženska figura je moja preokupacija. Prilagodio sam joj određenu stilizaciju za koju mislim da je dopadljiva. Te male intimisičke skulpture moraju da nose i određeni sjaj. Moraju biti perfektne, svedene, bez opterećujućih detalja. Stanja mojih junaka, njihove emocije, zarobljene su u kamenu. Nema transparentnosti, samo naznake koje treba da probude najdublja čula posmatrača".
Oblikovati "crnogorski”" kamen znači...
"Ranije su umjetnici završavali svoje radove, a sad su ta djela nekako prerano napuštena. Ranije su vajari posjedovali nevjerovatnu snagu koja je išla u korak za zahtjevnim idejama, a danas je to potpuno drugačije. Malo ko može da prati jednog Draga Đurovića, jednog Stijovića, Tomanovića… Nažalost ta velika imena, koja su se posvetila intimističkoj skulpturi, danas su u sjenci".
Imate specifičan atelje. Kao prvonagrađenom na Jesenjem salonu u Parizu, Crna Gora Vam se odužila prostorom, neograničenim kvadratima?
"Radim pod vedrim nebom. Kada me nedavno grupa turista pitala – gdje stvarate, odgovorio sam evo, baš tu, ispod ove vrbe. Od Opštine Kolašin dobio sam plac na kojem je trebalo da se nađe moj atelje, ali ništa od toga".
A kada se završe izložbe, kada prođe Jesenji salon, Vaši radovi su izloženi gdje?
"U kolibi, u kartonskim kutijama, pored kuće u kojoj stanujem. Nikada nisam dobio poziv od grada u kojem živim da se u nekom objektu napravi stalna postavka. Jednostavno za takve događaje malo ko ima sluha. A bilo bi lijepo da posjetioci i turisti vide i našu sjevernjačku suptilnost, a ne da žive u davno skrojenom ubjeđenju da samo šume siječemo".
Virtuozna obrada i suptilan osjećaj
"Iz kamena se rađaju formati kamernih dimenzija i ograničenog motivskog repertoara u kojemu, kao kod Rista Stijovića, dominira lik žene kao introvertne jedinke ili majke sa djetetom u naručju, i životinjski svijet".
"U stilizovanim, idealizovanim formama oslobođenim od nebitnih detalja naglasio je samo neophodne karakteristike. Iz kompaktne mase čistog volumena diskretno se izdvajaju organski oblici, dok su likovi svedeni na opsjene forme zatvorene u svoj magijski svijet".
"Crte lica su pretvorene u amorfnu masu koja prikriva lik muze, svetice, heroine iz drevnih vremena ili okamenjenu masku lišenu emotivog izraza, dok su oči definisane kao pukotine - urezi koji upućuju na pogled okrenut prema virtuelnim unutrašnjim ritmovima", zapisala je o Šćepanovićevim skulpturama istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković.
Ministarstvo obećavalo, ali sve ostalo na riječima
"Godine 2006. kada sam osvojio Prvu nagradu Jesenjeg salona u Parizu uslijedio je poziv iz Ministarstva kulture. Pitali su me koliki mi je prostor potreban za rad i predložio sam da to bude prostorija od dvadeset kvadratnih metara, u kojoj bih odlagao materijal".
"Inače ga vozim u kolicima. Ne, oni nisu prihvatili tako malu kvadraturu nego su mi obećali veći prostor. Ali, nisam dobio ništa. Par puta sam dolazio na razgovor u Ministarstvo, ali sve je ostalo samo na riječima. Danas to više niko i ne pominje. Najgore je kada dođe zima. Tada nestaje i moj atelje pod vedrim nebom. Prinuđen sam da radim u kući, okružen ukućanima".
Bonus video:
