(Nastavak iz prošlog broja) REPRESIJA - PLAMENAC (J)
Jovan Plamenac (John Petrov Plamenatz), član jugoslovenske izbjegličke vlade u Londonu, diplomatski mislilac, poput tolikih svojih, savremenika, bavi se, represijom, u svakom svom radu. U opsežnoj studiji s kraja šezdesetih, na nekih 250 stranica, pod naslovom izazovnim za to doba, Demokratija i iluzija (Democracy and Illusion: An Examination of Certain Aspects of Modern Democratic Theory), on istražuje civilni profil, društva, koje nikada, nije, stabilizovalo, svoje vrednosne strukture.
S obzirom da imaju iste potrebe i aspiracije, kaže on, ljudi su na neki način bolji u buržoaskom režimu nego što bi bili u feudalnom društvu, a na neki način i gori. (...) Buržoaska država, čiji je mit iskrivljeni retorički izraz čovjekove težnje za slobodom, takođe je najmoćniji organ represije, zaključuje ovaj oksfordski čovjek.
Given that they have that needs and aspirations, men are in some ways better of in a bourgeois than thay would be in a feudal society, and in other ways worse of. (...) The bourgeois state, whose myth is the distorted wordly expression of man’s aspiration to freedom, is also the most powerful organ of represion. (vidi opširnije John Plamenatz: Karl Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 297).
Plamenac, u izvjesnom smislu dijeli oprezno, gledište, na diplomaciju, na upitnu efikasnost nenasilnih metoda, sa svojim savremenikom, Raymondom Aronom (francuski filozof, antimarksista, glavno djelo L’Opium des Intellectuel, kontraparodija marksističke teze, da je, religija, opijum za narod; Aronu duguju, u svojoj, stvaralačkoj, osavštini, mnogi diplomatski tinkeri, Henry Kissinger, Zbigniew Brzezinski, André Glucksmann, i dr.). Ovo Aronovo djelo prevedeno je na engleski već 1957, i Plamenac, ga je, izvjesno, imao u rukama, ako ne i francuski orginal od par godina ranije, te i on u adepte, Aronove misli, ubrojiti se bez sumnje može.
Postaviti se prema represiji evazivno? Izbjeći, uvijek otvorenu, ili barem latentnu, silu? Postići ono što Aron naziva art of convincing, umijeće ubjeđivanja, bez pristupa sili? Izgraditi umijeće pobjede po najmanju moguću cijenu - ukoliko je uopšte realno? Obojice govor je, međutim, uprkos blagozvučnom optimizmu negdje iza kortine, skeptičan - zašto bi inače govorila obojica, direktno, o sili (Except tan they use forc: Aron; The most powerful organ of represion: Plamenac)?
“Svaka država živi u suodnosu sa drugim državama, kaže Aron; kada žive u miru, one moraju, košta šta košta, komunicirati međusobno, a čak i kada silu, koriste, pokušavaju ubijediti jedna drugu. Kada ratuju, nastoje ograničiti jedna drugu. U tom smislu, diplomatija se, može, smatrati, umjetnošću ubjeđivanja bez primjene sile, umješnost pobjeđivanja po što manju cijenu” (vidi Raymond Aron: L’Opium des Intellectuel, Calmann-Lévy, Pariz, 1955, 267). Plamenca, i Glucksmanna, zajedno, u kružnom toku represije, i cenzure (autocenzure), od kulture do diplomacije, na stranicama znamenite studije o kulturnom liberalizmu u 21. vijeku, razmatra, i citira, norveški filozof Sigurd Skirbekk. Doduše, ne više iz ugla marksizma, ili antimarksizma, već kroz optiku drugih njihovih radova (André Glucksmann: Les maîtres penseur, Pariz, 1977; John Plamenatz: Ideology, London, 1970) - od ideološkog, cenzorskog, represivnog, do liberalnog, neoliberalnog, disfunkcionalnog.
[(DISKURS - ĐILAS (M)]
Čitaoca, naviknutog na dramatično jezičko stvaralaštvo, semiotičkoj, filozofskoj ravni, politički govor ne impresionira, ako nije diskurs. Baš zato što je to samo govor, neizbježno formalan, a ne diskurs, višedimenzionalna filizofija jezika, opservacija po širini, proširenje polja borbe.
Dok sam službovao u UN, prva dekada dvijehiljaditih, znao sam zaći u arhiv, u pauzama zasijedanja popodne, sat-dva, umjesto odmora kući. Tu sam naišao na rijedak govor, na Đilasov diskurs, a ne govor, 29. 11. 1951, na žalbu o ugrožavanju Jugoslavije podnijetu protiv SSSR-a, đavolski vješto tempiranu. Jedno od najdužih izlaganja, prema stenogramskoj bilješci, iznesenih za govornicom Ujedinjenih nacija, čitavih 100 stranica. I glasanje je bilo đavolski oštro, 50 za osudu Staljina, 5 protiv osude i tužbe.
“Time je sukob Jugoslavije sa sovjetskim blokom iz partijskih i ideoloških okvira konačno ušao u svjetske tokove”, komentariše, stari Đilas, u memoarima. Bolje se nije moglo reći. Snažnije nije mogao zamahnuti. Sama ova rečenica mu je čitav tekst, i više od teksta, diskurs, što bi rekao Foucault, sve ostalo u poređenju s njom, suv je govor, mlačije, tanje.
Izraz svjetski tokovi, to je kvaka koja otvara ova velika vrata. Ključaonica, kroz koju se zaviruje, u ovaj um. To njega kopka.
Michel Foucault (1928-1984) - i to pozni Foucault, da je tekst, samo dio, diskursa, kaže. Knjiga je bezgranična. Stvarnost je samo institucija. Iznutra, izgrađena, od slojeva, od niti, od beskonačne drugosti. Nema tekstova, tvrdi on, šta to bješe tekst? Malešni su tekstovi, uzani. Lako se rasprše, kroz postojanje, i nepostajanje, kroza svjetlo, i mrak. Postoje samo diskursi.
I strukturalista Gérard Genette (1930), sa drugima, okupljenima oko časopisa Tel Quel, u Parizu, odbija autorsku namjeru. Nema jedne namjere. Sve je transtekstualnost. Promiskuitet intelektualnih tehnika, u prolazu, to je to.
Romantizam, stvaralac, demijurg, inspirisan poeta, šta to bješe?
Karlheinz Stierle (1936), njemački romanista, hajdelberški učenik, polemizuje s apsolutizovanjem intertekstualnosti - s tim da jedan tekst nije ništa drugo do proizvod prethodnog. On vraća autora iz mrtvih, kroz anti-diskurs, i opravdava značenjsku autonomiju svakog teksta pojedinačno. Pridružuje mu se, u polemici sa radikalizovanjem duga jednog teksta, prema drugom, i u odbrani stava da autor, i u XXI stoljeću, ipak, daje znake života, češko-kanadski strukturalista Lubomir Doležel (1922-2017), tvorac teorije fiktivnih svjetova, zajedno sa, italijanskim piscem, Umbertom Ecom (1932-2016).
Ovaj momenat, na ivici uskog teksta i širokog diskursa, čekao sam, da ga stvarno opipam, kao što se opipa koža ili gvožđe, godinama, počev od moje službe u Buenos Ajresu, Tokiju, i Njujorku. Lovio sam čistinu u šumi, proplanak, brisan prostor, da reorganizujem nedoumice, o tome u kojoj mjeri je, na stvaralaštvo naših pisaca, uticalo to što su, diplomate, bili. I autori, i neautori. I tekstualni, i diskurzivni umovi.
Momenat pomirbe, između uskoće i širine, teksta i diskursa, učinio mi se, barem za naše pisce, na koje je politika utucaj ostvarila, najbliži njima. Ljudima, bježećim od autorstva, i vraćajućim se autorstvu. Vokaciji, ovih mislilaca, koja istače iz uskog grla boce na širinu, razumio sam, ambivalentna riječ leži prirodnije. I prirodno se, familijarno, uklapa u doprinos njihov, crnogorskoj, jugoslovenskoj, a ponegdje, u nekih slučajeva, mislim na Đilasa, Plamenca, svjetskoj, misli.
Bonus video:
