KOKICE

Odličan film Bena Afleka i dokumentarac o filmskoj i ideološkoj legendi

Čak i ako su ideali bili lažni, iskrena vjera u njihovu ispravnost iskupljivala je sjaj iluzije
93 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 17.11.2012. 11:59h

Argo (Ben Affleck, 2012)

Istorija ima smisla za ironiju, ali taj smisao se bolje shvata ako se događaji posmatraju sa određene geografske i vremenske distance, nego iz centra zbivanja. Ako uzmemo u obzir sve kompleksnosti našeg, balkanskog ratnog ludila i svih njegovih nijansi, crno-bijeli opisi događaja na Bliskom istoku nužno izazivaju podizanje obrva uz konstataciju da „ko zna šta se tamo dešava“.

Holivudski tretman tih tema pored podizanja obrva ponekad izaziva mučninu ili smijeh, zavisno od toga kakav vam je smisao za humor. „Argo“ Bena Afleka nije politički film koji treba da vam objasni šta se zaista dešava u Iranu, ali sigurno jeste jedan od najnapetijih trilera koji su se pojavili u posljednjih par godina.

Više od pedeset službenika ambasade se uzima za taoce, ali šestoro uspjeva da se sakrije u kanadskoj ambasadi

Premijer Irana, Muhamed Mozadeh, odlučuje 1953. godine da nacionalizuje nalazišta nafte u toj državi, koja su do tada pripadala Anglo-Iranskoj naftnoj kompaniji (AIOC). Kako se to kosi sa američkim i britanskim nacionalnim interesima, obavještajne službe CIA i MI5 organizuju državni puč.

U prevratu protiv demokratski izabranog premijera Mozadeha gine oko 800 ljudi, a na vlast se dovodi prozapadni šah Muhamed Reza Palavi. U dobu njegove vladavine, Iran ima oko 2200 političkih zatvorenika, što između ostalog izaziva radikalizaciju islamskog elementa.

Dolazi do revolucije 1978. godine, pri čemu šah bježi u Ameriku, dok na vlast u Iranu dolazi ajatolah Homeini. Iran se gotovo preko noći iz kraljevine transformiše u islamsku republiku. Nakon što SAD odbiju da isporuče šaha iranskom narodu, bijes revolucionara se okreće ka američkoj ambasadi u Teheranu.

Još jedan kvalitet je i to da se u ključnim trenucima sivoj stvarnosti suprotstavi crni humor samog projekta „Argo“

Više od pedeset službenika ambasade se uzima za taoce, ali šestoro uspjeva da se sakrije u kanadskoj ambasadi. Agent CIA Toni Mendez (Ben Aflek) želi da iz potpuno blokiranog Irana izvuče tih šest bjegunaca.

Njegova ideja je da dođe u Teheran pod izgovorom obilaženja lokacija za snimanje nepostojećeg SF filma „Argo“. Po njegovom dolasku bjegunci postaju lažna filmska ekipa, pri čemu apsurdnost čitavog plana izvlačenja biva ujedno i njegov najveći kvalitet.

Da li je „Argo“ istinit ili neistinit prikaz situacije u Iranu je irelevantno za repertoarski film. Mnogo značajnije je da li „Argo“ uspijeva da gledaoca natjera da povjeruje u ono što gleda. Na to pitanje, odgovor je nedvosmisleno pozitivan.

Sam Aflek na proteste novinara kako je, recimo, uloga britanske ambasade u filmu potpuno pogrešno opisana (u filmu je rečeno da su Britanci odbili Amerikance, a u stvarnosti su ih prihvatili sve dok lokacija nije provaljena), odgovara tako što kaže da je za film bilo potrebno istaći bezizlaznost situacije u kojoj su se nalazili, pa je utisak jači ako se kaže da su ih Britanci odbili.

Ova sposobnost da se stvarnost izmijeni, ali isključivo u svrhu priče i nikada u svrhu karikiranja, čini „Argo“ izuzetnim filmom. Nabrajati gdje se sve pravi otklon u odnosu na ono što se stvarno događalo je potpuni promašaj, zato što je svaka od tih promjena, u narativnom smislu, bila promjena nabolje.

Zanimljivo je da je agentu Toniju ideja za „Argo“ pala na pamet dok je na televiziji gledao „Bitku za planetu majmuna“

Ono što je Aflek postigao je da čitav film tempira kao pripremu za posljednjih pola sata. Furiozna sekvenca u kojoj naizmjenično pratimo lažni studio u Holivudu, bjegunce, agente CIA u Americi i iransku obavještajnu službu, tako je superiorno montirana i režirana da film čine sigurnim kandidatom za Oskara.

Još jedan kvalitet je i to da se u ključnim trenucima sivoj stvarnosti suprotstavi crni humor samog projekta „Argo“. Recimo, ispred ministarstva spoljnih poslova u Americi se nalazi kip čovjeka koji u rukama drži dva Saturna i liči gotovo na kulisu za film.

Ovaj film u filmu je čista inverzija Šekspirove predstave u predstavi iz Hamleta

Takođe, iako je „Argo“ laž, isto se može reći i za Holivud čiji oronuli i poluraspadnuti znak gledamo na početku. Trenutak u kome jedan od talaca objašnjava cariniku radnju filma je njegov apsolutni vrhunac.

Priča o potlačenom čovjeku koji uspijeva da savlada nepravdu i pobjegne sa bliskoistočnog Arakisa je univerzalna priča razumljiva svakom čovjeku, bez obzira ko je i odakle je. Treš postavka nesnimljenog djela tako nehotično reflektuje stvarnost, odnosno „Argo“ je ono što dobijemo ako na ono što se zaista dešava dodamo robote, a skinemo sve političke i istorijske slojeve.

Ovaj film u filmu je čista inverzija Šekspirove predstave u predstavi iz Hamleta. Naime, tamo Hamlet postavlja predstavu kako bi Klaudiju dao do znanja da zna za njegovu prevaru. Ovdje se dešava obratno, odnosno izgovor-film pokazuje svoju vitalnost time što maltene oživi i prelije se u stvarnost.

Raduje što autori ne insistiraju na ovom dualizmu, već u sceni opterećenoj simbolikom uvode humorni element postera na kome je obnažena žena, što naše junake zamalo staje života.

Prosto, nakon događaja opisanih u filmu, potpuno je legitimno ambasade posmatrati kao vojne objekte u kojima možda ima špijuna

Zanimljivo je da je agentu Toniju ideja za „Argo“ pala na pamet dok je na televiziji gledao „Bitku za planetu majmuna“ (Li Tompson, 1973). Serijal u kome ljudi degradiraju do majmuna nakon što unište zemlju atomskom bombom, završava se njihovom koegzistencijom. „Argo“ se, nažalost, tako ne završava, ali za to teško da treba kriviti Bena Afleka.

Ukoliko ovaj film gledate kao dokumentarac, vjerovatno ćete iz bioskopa izaći razočarani. Na kraju, ovo je još jedan film u kome imamo loše momke (Iranci) i dobre momke (Amerikanci), iako je ta podjela napravljena manje oštro nego obično.

Takođe, čitava ideja sa sakrivanjem bjegunaca u ambasadi je diplomatsko samoubistvo sa dalekosežnim posljedicama. Prosto, nakon događaja opisanih u filmu, potpuno je legitimno ambasade posmatrati kao vojne objekte u kojima možda ima špijuna.

Ne treba zaboraviti da je Iran na kraju oslobodio sve zarobljene taoce što se pošteno navodi, dok Amerika šaha nije vratila Iranu, već je umro od bolesti. Međutim, kao fikcija sa istorijskim elementima (i to mnogo objektivnijim nego što smo navikli od Holivuda), „Argo“ je apsolutni trijumf i jedan od najuzbudljivijih i najzanimljivijih ovogodišnjih filmova.

Konačna ocjena: 8/10.

Valter (Andrej Aćin, 2012)

5000 pušaka. 380 mitraljeza. 8000 statista, od toga 6000 vojnika. 110 avionskih bombi. 2000 artiljerijskih granata. 22 aviona. 10 000 kilograma eksploziva. Ne, ovo nije spisak vojnih snaga neke države, već kratak opis ekipe filma „Boj na Neretvi“ (Veljko Bulajić, 1969).

Film „Valter brani Sarajevo“ koji se labavo bazira na Perićevom životu, bio je hit ne samo u Jugoslaviji, već i u Kini

Kako se ne bi remetio vojni duh uvoda, nije spomenut Pablo Pikaso koji je naslikao poster, a ni most koji je za potrebe filma sagrađen na rijeci Neretvi, a onda miniran. Ironija je da taj snimak na kraju čak nije ni iskorišćen, zato što je upotrijebljena prevelika količina eksploziva i od ogromnog oblaka prašine se ništa nije vidjelo. Iz navedenog se može zaključiti da se jugoslovenskom partizanskom filmu moglo osporiti mnogo šta, ali ne i spektakularnost.

Međutim, kod „Boja na Neretvi“ anegdote o snimanju i glumačkoj ekipi u kojoj su bili Franko Nero, Sergej Bondarčuk, Jul Briner i Orson Vels, gotovo da su bile zanimljivije od samog djela. Potpuno suprotno je važilo za „Valter brani Sarajevo“ (Hajrudin Krvavac, 1972), koji je vjerovatno najvoljeniji jugoslovenski ratni film, uz časni izuzetak serije „Otpisani“.

To je bio narodni film, jedan od onih čije replike postaju dio svakodnevnog govora, bilo da se citiraju ironično („Vazduh trepti kao da nebo gori. Sprema se oluja“), ili zato što predstavljaju esenciju idealizma („Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter!“). Dokumentarac „Valter“ (Andrej Aćin, 2012) sveobuhvatan je prikaz ovog fenomena ne samo iz filmskog, već i iz istorijskog ugla.

Vladimir Perić Valter je narodni heroj iz Prijepolja koji je Drugi svjetski rat proveo u Sarajevu. Tamo je ubijen pod neobičnim okolnostima istog dana kada je taj grad oslobođen od okupacije nacističke Njemačke.

Valter tako postaje simbol svega onoga što je prošlo, jedne države, porodice i vremena, kao i kolektivna uspomena jednog čitavog naraštaja

O životu istorijskog Valtera saznajemo od njegove sestre Ilinke Golubović, istoričara Predraga Markovića i kustosa muzeja u Prijepolju Slavoljuba Pušice. Film „Valter brani Sarajevo“ koji se labavo bazira na Perićevom životu, bio je hit ne samo u Jugoslaviji, već i u Kini, gdje se procjenjuje da je imao preko milijardu gledalaca.

O ovoj dimenziji mita o Valteru govori žena režisera Hajrudina, Ešrefa Krvavac, režiser Emir Kusturica, kao i istoričar filma Aleksandar Janković. Šta je od Valtera ostalo danas, saznajemo od članova benda Dubioza kolektiv, a na samom kraju će se otkriti i šta je značio za Batu Živojinovića, neosporno najvećeg jugoslovenskog glumca svih vremena.

Najveći kvalitet ovog dokumentarnog filma je širina i dubina zahvata. Iako su djelovi u kojima Bata Živojinović priča o nevjerovatnom uspjehu u Kini jako zanimljivi, ništa manje nije zanimljiva ni priča o pravom Valteru, odnosno Vladimiru Periću.

Tako je najpotresnija scena u filmu, odnosno stvarnosti, onaj trenutak u kome Perićeva sestra šeta kroz njihovu oronulu i napuštenu kuću u Prijepolju. Kadar se metaforično završava djecom koja u njoj igraju fudbal, a zaokružuje trenutkom u kome učenici osnovne škole koja nosi Valterovo ime grle ostarelu Ilinku Golubović.

U prvom slučaju, to je istorijska posveta jednom heroju, čiji su život i stradanje obavijeni velom tajne

Momenti u kojima ne posmatramo zabavnu analizu pop fenomena, nego život sam, predstavljaju vrhunce ovog filma. Slično suočenje sa samim sobom daje i neobično emotivan dijalog sa Batom Živojinovićem na samom kraju.

Iako povremeno djeluje da možda sve to nije trebalo da završi na ekranu, čini se da glumac, kao i svaki čovjek, nikada nije iskreniji prema sebi i drugima, do onog trenutka kada ostari.

Valter tako postaje simbol svega onoga što je prošlo, jedne države, porodice i vremena, kao i kolektivna uspomena jednog čitavog naraštaja. Da bi to postao, nije neophodno čak ni da postoji, ali to uostalom važi i za sve mitove.

Odnos između stvarnog čovjeka i legende najbolje je predstavljen u scenama sa vajarom Draganom Radenovićem. Izvajati figuru filmskog Valtera koja će nositi lik ostarjelog glumca je potpuna besmislica. Uostalom, veličina Valtera i jeste u tome da on nije jedna osoba, već bilo ko.

Upravo taj, kolektivistički duh koji film nosi i jeste ono što ga je preporučilo stranoj publici, jer se tom idejom moglo lako ideološki manipulisati. Zbog toga Radenović shvata da se Valter može izvajati ili samo kao Vladimir Perić ili samo kao filmski Bata Živojinović koji sa stvarnim nema ništa zajedničko, osim lica.

Čak i ako su ti ideali bili lažni, iskrena vjera u njihovu ispravnost iskupljivala je sjaj iluzije

U prvom slučaju, to je istorijska posveta jednom heroju, čiji su život i stradanje obavijeni velom tajne. Kvalitet takve sklupture bi odgovarao kvalitetu skluptura u parku, a namjera bi mu bila da ukaže na čovjeka koji je imao značajnu ulogu u ratu.

U drugom slučaju, Valter je pokušaj da se izvaja mit. Kao takav on nije kodiran u stvarnosti, ali jeste u kolektivnoj svijesti, dok mu je uloga čisto simbolička. Dokumentarac ima odličnu scenu u kojoj Radenović shvata razliku između ova dva Valtera – istorijskog i simboličkog – što dovodi do novog oblikovanja kalupa po kome će se skluptura napraviti.

Ako izuzmemo par pop-kulturnih opaski u kojima su sagovornici više težili da nepotrebno istaknu svoje mišljenje i obrazovanost, a ne da istorijski ukažu na to šta je Valter bio, ovaj film je odlično svjedočanstvo o čitavom jednom dobu i njegovim idealima.

Čak i ako su ti ideali bili lažni, iskrena vjera u njihovu ispravnost iskupljivala je sjaj iluzije. Kada bi ta iluzija bila jedina, ovaj film bi bio gotovo nepotreban. Time što je proširuje na čitav život, on postaje neophodan.

Konačna ocjena: 8/10.

Galerija

Preporučujemo za Vas