Crnogorski slikar Pavle Radoičić preminuo je juče u Podgorici.
Umjetnik posebnog senzibiliteta čije je stvaralaštvo bilo utemeljeno u stalnom traganju i eksperimentu, dubokim promišljanjem unutrašnjeg svijeta i onoga koji je vidljiv. Radoičićeva poetika je bila na trenutke surova u svojoj ironiji prema površnosti, ali i veoma emotivna i blagonaklona u prikazima stvari u koje se vjeruje i koje čine suštinu i prave vrijednost života.
Radoičić je stvarao na različitim materijalima, najčešće na španovanom platnu, kartonu, papiru, iverici, lesonitu, koristeći uljane i grafičke boje, a ponekad je radio intervenišući na “ne-slikarskim” materijalima.
Posljednju izložbu je imao u Beogradu 2008. godine u Vukovoj zadužbini, a Slobodan Bobo Slovinić je tada zapisao:
“Radoičić eksperimetiše sa portretnim cjelinama. Uglavnom su to ženski likovi, drastično smanjenih glava, izduženih vratova i minimiziranih poprsja. Portreti su tretirani gotovo kubistički, obezličeni su i svedeni do rudimentarnog, bez naglašenih očiju, usta i isturenih djelova. Autor ih svrstava u psihološke, izmaštano-oniričke portrete... Radoičić na slici izbjegava svaku priču, narativnost i fabularnost.
Zato nastoji da sve ostane u zoni asocijacije i naslućivanja. Naprosto, njegovi portreti posjeduju pročišćenu sublimiranost i neposrednu ubjedljivost italijanskih ranorenesansnih majstora... Radoičić iznova demonstrira njemu veoma svojstven, iskren i neposredan slikarski postupak”.
Pavle Radoičić rođen je u Beogradu 1963. godine. Studirao je na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, likovni odsjek. Studijski godinu dana boravio je u Londonu. Imao je desetak samostalnih izložbi i izlagao je na pedesetak grupnih. Radoičić je bio angažovan u “Vijestima“. Živio je i stvarao u Podgorici.
Bonus video:
