STRIKTNO LIJEVO

Ključni teoretičari na arhitektonskoj konferenciji

Kipnis, za razliku od Slavoja Žižeka, ne insistira na misaonim elipsama - njegova priča je ravna, krajnje jednostavna i protkana finim cinizmom
88 pregleda 6 komentar(a)
Džef Kipnis, Foto: Darksideclub.org
Džef Kipnis, Foto: Darksideclub.org
Ažurirano: 10.11.2012. 21:09h

Moram da vam priznam da je AoD (Architecture of Deconstruction: Specter of Jacques Derrida) bila prva prava međunarodna arhitektonska konferencija kojoj sam prisustvovao. Održana je u Beogradu, prije dvije nedjelje, u organizaciji Arhitektonskog fakulteta (AF) i Centra za etiku, pravo i primenjenu filozofiju (CELAP).

Da ne bi bilo zabune, moram da dodam da je pomenuta konferencija, koliko je meni poznato, prva te vrste održana u posljednjih dvadesetak godina u našem regionu. Simpozijum Proto/e/co/logic, koji se drugu godinu zaredom, dakle tradicionalno, organizuje u Rovinju, u hotelu Lone - nešto je sasvim drugo.

Ta manifestacija je, prevashodno, okrenuta vrlo egzotičnim aktuelnim diskursima i platežno sposobnijoj, tj. zahtjevnijoj publici, odnosno klijenteli - za razliku od AoD-a koji je, ako mene pitate, bio čista klasika (striktno lijeve provinijencije).

Kipnis je bio jedan od par predavača koji su uzeli u obzir da pred sobom imaju publiku koja po samoj prirodi stvari nije upućena u sve dekonstruktivističke, tj. deridijanske fines

Kladio bih se da nije bilo lako okupiti na jednom mjestu ključne teoretičare dekonstruktivizma u arhitekturi, poput Džefa Kipnisa, Marka Viglija, Ketrin Ingrejem, Pitera Ajzenmana, Mauricija Ferarisa, Renata Rizija, Kris Jun i drugih - ali su organizatori - prije svih tandem Vladan Đokić (dekan AF-a) i Petar Bojanić (direktor CELAP-a) - obavili posao savršeno.

Konferenciji je prisustvovalo barem 400 ljudi - što je fascinantna brojka, koja prije svega ukazuje da su nam manifestacije poput ove baš nedostajale, ne samo u glavnom gradu susjedne nam države - već, kao što rekoh, i u čitavom našem regionu.

Ako uzmemo u obzir i to da su ogromnu većinu prisutnih na konferenciji činili mladi ljudi - studenti - koji su izdvojili po 20 eura, koliko je koštao studentski pass za sva tri dana konferencije - onda je stvar još fascinantnija i svakako obavezuje organizatore da pronađu načina da nastave putem kojim su krenuli.

Ostaje nam da vidimo da li nesumnjivo interesovanje za teorijski diskurs dekonstruktivističke arhitekture - koji je svoj vrhunac imao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka i koji je neodvojiv od diskursa poststrukturalističke filozofije, tj. lika i djela Žaka Deride - ukazuje da arhitektonska teorija, kao krajnje opskurna akademska disciplina, konačno pronalazi svoju publiku na prostoru Jugozapadnog Balkana.

Bojim se da bi bilo krajnje pretenciozno kada bih pokušao da dam sveobuhvatni prikaz dešavanja na konferenciji - baš me zanima hoće li se negdje u medijima pojaviti takvo što u dogledno vrijeme, čisto sumnjam - ali ipak moram da izdvojim par najblistavijih momenata, tj. momenata koji su na mene ostavili najjači utisak - što se prvenstveno odnosi na svijetli lik Džefrija Kipnisa.

Rekao je da Piter Ajzenman, inače njegov veliki prijatelj, nikada nije shvatio Deridinu misao i da pojma nema što je prava suština te misli

Da bih plastično dočarao prisutnima kako nije lako čitati Deridine tekstove, te da bih evocirao svoj prvi susret sa Deridinim tekstom - Džefri Kipnis se poslužio citatom iz Vudi Alenove kratke priče "A Little Louder, Please" (Malo glasnije, molim), objavljene davne 1966. godine - koja zapravo i nije kratka priča, već je prije nešto što neodoljivo podsjeća na transkript nastupa stand-up komičara:

"Pantomimičar je, dakle, nastavio sa širenjem ćebeta za piknik i, istog momenta, moja stara zbunjenost je isplivala. Nema treće, ili je širio ćebe za piknik, ili je muzao malu kozu. Zatim je stručno skinuo cipele, s tim da nisam sasvim siguran da su to baš bile njegove cipele, jer je jednu popio a drugu je poslao poštom u Pitsburg.

Kažem 'Pitsburg', ali teško je, u stvari, mimikom objasniti koncept poput Pitsburga, i kada se osvrnem unazad na to, onda mislim da pantomimičar nije pokušavao da dočara Pitsburg, već čovjeka koji pokušava da progura golf-kolica kroz rotaciona vrata - a moguće je i da se radilo o dva čovjeka koji rastavljaju štamparsku presu.

Uporno mi izmiče kakve veze ovo ima sa piknikom. Pantomimičar je onda počeo da razvrstava kolekciju pravougaonih objekata, bez sumnje vrlo teških, poput knjiga iz kompleta Enciklopedije Britanika, koju je, vrlo vjerovatno, izvadio iz svoje piknik-košare, mada su, ako je suditi po načinu na koji ih je držao, to lako mogli biti i članovi Budimpeštanskog gudačkog kvarteta, svezani i sa zapušenim ustima".

Savjetovao je studente da čitaju - da čitaju sve što im padne u šake: teoriju, beletristiku, stripove, bilo što

Kipnis je bio jedan od par predavača koji su uzeli u obzir da pred sobom imaju publiku koja po samoj prirodi stvari nije upućena u sve dekonstruktivističke, tj. deridijanske finese - niti je imala vremena za takve digresije - pa je stoga više improvizovao nego što je predavao - na opšte zadovoljstvo.

Pokazao je slajdove dobre arhitekture, tj. arhitektonskih ostvarenja koja svojom formom ukazuju na neke deridijanske paradigme - paralelno miksujući arhitekturu, umjetnost i pop-kulturu na nevjerovatno domišljat način - a nije izostavio ni slajdove loše arhitekture, čisto poređenja radi.

Kipnis, za razliku od Slavoja Žižeka, na primjer, ne insistira na misaonim elipsama - njegova priča je ravna, krajnje jednostavna i protkana finim cinizmom - u prvom redu na svoj račun - mada ne štedi nikoga, pogotovo ne autoritete.

Rekao je da Piter Ajzenman, inače njegov veliki prijatelj, nikada nije shvatio Deridinu misao i da pojma nema što je prava suština te misli - bez obzira na to što se družio sa francuskim filozofom i što je blisko sarađivao sa njim na jednom arhitektonskom projektu (Cora L Work).

Govorio je, između ostalog, i o svojoj prezentaciji na ovogodišnjem, XIII Bijenalu arhitekture u Veneciji - skidajući veo ekskluzivnosti sa čitave te stvari - i o načinu na koji je svojevremeno primio uticaj legendarnog gitariste Džimija Hendriksa - naglašavajući da ga je način na koji je Hendriks iskorištavao potencijale električne gitare, kao svojevrsnog medija, duboko impresionirao.

Savjetovao je mlade, takođe, da pokušaju da razbijaju strah od autoriteta na taj način što će pokušati da se upoznaju sa što više značajnih ljudi

Kipnisov nastup je prije bio fokusiran na efektima, tj. na posljedicama Deridine misli, nego na eksplicitnom ukazivanju na značaj te misli u kontekstu arhitektonskog diskursa vremena koje je ta misao obilježila - riječ je, recimo, o sredini osamdesetih godina prošlog vijeka.

Kipnis je na kraju, kako i priliči starom profesoru - dao i par očinskih savjeta mladima - na kojima svijet počiva. Savjetovao je studente da čitaju - da čitaju sve što im padne u šake: teoriju, beletristiku, stripove, bilo što - i da se druže sa ljudima koji takođe čitaju - jer ljudi koji čitaju - čitaju različite stvari - što je savršen povod za razgovor, tj. plodnu razmjenu informacija.

Govorio je i o najprestižnijim arhitektonskim školama, poput Harvarda - The Harvard Graduate School of Design (GSD) - gdje ne predaju najblistaviji arhitektonski umovi današnjice - oni predaju na Ohio State University Knowlton School of Architecture, koja je Kipnisova matična škola - ali aura Harvarda je, priznaje Kipnis, neprikosnovena - na stranu to što je duh kompeticije i kompletna atmosfera koja vlada na Harvardu savršen podsticaj za vrhunske domete - na bilo kojem polju.

Savjetovao je mlade, takođe, da pokušaju da razbijaju strah od autoriteta na taj način što će pokušati da se upoznaju sa što više značajnih ljudi koji djeluju na polju koje ih zanima - jer će ubrzo zaključiti da su svi ti ljudi redom gluplji od njih samih, tj. da ni po čemu nisu posebni - osim što im se jako davno, nekim suludim sticajem neuhvatljivih okolnosti, posrećilo da postignu određene uspjehe - koji su, ispostavilo se, ipak imali dalekosežne posljedice.

Moneo je u svojoj knjizi analizirao stvaralaštvo sedam prickerovaca, tj. sedam značajnih arhitektonskih praksi

O čemu se tačno radi - shvatićete ako na youtube ovjerite kako Kipnis provocira studente da nasrnu na njegov autoritet - koji je nesumnjiv. Malo je ljudi koji bivaju pozivani da predaju na najprestižnijim arhitektonskim školama a da im se pri tom ostavlja potpuna sloboda povodom odabira teme i pristupa temi.

Kipnis obično počinje sa nizom konstatacija o školi u kojoj je pozvan da predaje - tipa: "Nikada se ne bih pojavio u ovoj bezveznoj školi... kako rekoste da se zove ova škola?... da mi prijatelji nisu rekli da u vašoj kafeteriji uz kafu služe i one nevjerovatno ukusne čokoladne kolačiće". Namjerno vas neću uputiti na pravo mjesto - u nadi da ćete, ako vas zanima ova stvar - sami proći kroz seriju Kipnisovih predavanja koje imate na youtube.

Kad l'enfant terrible arhitektonske teorije uzme stvar u svoje ruke - vrhunska zabava je zagarantovana.

Druga bitna stvar je direktno vezana za akademsku poziciju Džefrija Kipnisa. Način na koji Kipnis ulazi u obračun sa Rafaelom Moneom, velikim španskim arhitektom, prickerovcem - tj. sa Moneovom knjigom "Theoretical Anxiety and Design Strategies in the Work of Eight Contemporary Architects" - ostavlja me bez daha.

Moneo je u svojoj knjizi analizirao stvaralaštvo sedam prickerovaca, tj. sedam značajnih arhitektonskih praksi: Hercoga & de Merona, Alda Rosija, Rema Kolhasa, Alvara Size, Venturija & Scot Braunove, Džejmsa Stirlinga, Frenka Gerija - i, naravno, Pitera Ajzenmana - koji nije prickerovac.

"Danas nije moguće ponuditi jednu jedinu, univerzalnu definiciju arhitekture", konstatovao je Moneo

Kipnis je u svom prikazu te knjige, naslovljenom "Moneo's Anxiety: Rafael Moneo's Theoretical Anxiety and Design Strategies in the Work of Eight Contemporary Architects" - prvo zamjerio Moneu, naravno ne eksplicitno, zato što je ničim izazvan zašao u teorijske vode - Kipnisove vode - da bi zatim pristupio nemilosrdnom seciranju - vivisekciji - Moneovog teksta.

U zaključku se Kipnis osvrće na detalj iz predavanja o Valteru Gropijusu što ga je Moneo održao na Harvardu 1990. godine - i u tom detalju pronalazi očigledan i izvanredan povod da zada posljednji udarac - ne samo knjizi - nego i autoru. Kipnis se rijetko usteže da stvari prebaci na lični plan.

"Danas nije moguće ponuditi jednu jedinu, univerzalnu definiciju arhitekture", konstatovao je Moneo u okviru pomenutog predavanja i nastavio:

"Današnje poimanje koncepta arhitekture... uključuje ono što je arhitektura bila prije, ali se takođe vezuje i za mnoge marginalne i ne tako marginalne pokušaje da se arhitektonski reaguje na različite okolnosti".

Slijedi Kipnisova konstatacija:

"Nakon što sam pročitao Moneovu knjigu, počinjem da osjećam da bez obzira na to što autor možda intelektualno vjeruje u svoj stav - emotivno ne vjeruje u njega".

To je bila ta priča - u sljedećem broju nova iznenađenja za nova pokoljenja.

Preporučujemo za Vas