Velike ljude, koji su u životu dotakli nebo i smjestili se među zvijezde, odlikuje i velika skromnost. Imajući to u vidu, ali imajući u vidu i sve što je u karijeri napravio, za Miroslava Cerara može se reći jedino da je - ljudska gromada!
Jedan je od najvećih sportista u istoriji bivše Jugoslavije, zemlje koja je predstavljala silu i u sportskom i u svakom drugom smislu, osvajač dvije zlatne olimpijske medalje na uzastopnim olimpijskim igrama, gimnastičar kakvog bi poželjela svaka zemlja na svijetu.
Za starije generacije bio je uzor, predmet obožavanja i poštovanja, pa bi naraštaji koji dolaze morali da nauče o kakvom se velikanu svjetskog sporta radi.
Miroslav Cerar i sada, sa 73 godine, djeluje - šampionski. Vitalan, smiren, a ipak pun energije koja jasno pokazuje da je nekad bio “bog konja sa hvataljkama”.
"Pa, ne mogu da se žalim. Osjećam se onako sam kako se može biti u tim godinama. Rekreiram po malo, stalno sam u nekim aktivnostima", kaže Cerar za “Vijesti”.
Rođen je 25. oktobra 1939. godine u Ljubljani. Počeo je da se bavi gimnastikom sa 12 godina, tom sportu poklonio je sve i od njega dobio sve. Bio je dvostruki olimpijski šampion (Tokio i Meksiko Siti), četiri puta svjetski prvak i 10 puta evropski šampion. Ima pet srebrnih medalja na EP, a od bronzanih odličja jedno na OI, dva na SP i pet na EP. Tri puta je bio najbolji sportista Jugoslavije (1961, 63. i 64), član je gimnastičke Kuće slavnih, dobitnik je svih mogućih društvenih priznanja, a imao je čast i da 1965. godine preda štafetu Josipu Brozu Titu.
Razgovor za „Vijesti” prihvatio je bez dvoumljenja, strpljivo odgovarajući na pitanja i vodeći računa o svakoj izgovorenoj riječi.
Kako je u Sloveniji, na Olimpijskim igrama u Londonu rezultati su bili sjajni?
"Rezultati su odlični. S obzirom na našu populaciju od dva miliona ljudi, nevjerovatni su rezultati koje je Slovenija ostvarila na Olimpijskim igrama, kao i na svjetskim i evropskim prvenstvima, te ostalim takmičenjima. Ima problema sa finansijama, ali mislim da se ta oskudica sada svugdje osjeća, svuda je kriza".
Dobri rezultati su, očigledno, znak da Slovenija ima dobru nacionalnu strategiju razvoja sporta?
"Da, očigledno ima. Doduše, svako ima neke svoje primjedbe, nikad nije idealno, ali mislim da bez tog programa, tih rezultata ne bi bilo. Osim toga, sport je u Sloveniji jako masovan, to se vidi na rekreacijskom području, mnogo ljudi trči, idu u planine, bave se biciklizmom. Stalno se nešto dešava, i mlađi i stariji su u pokretu".
Iako Slovenija ima tri puta više stanovnika od Crne Gore, i ona spada u red manjih država. I jedna i druga zemlja ostvaruju vrlo zapažene rezultate u ekipnim sportovima, ali stručnjaci istuču da je šansa takvih država ipak u pojedinačnoj konkurenciji?
"Meni je interesantno to da su naši rezultati u ekipnim sportovima jako dobri. Nekad se zaista mislilo da je naša šansa samo u individualnoj konkurenciji, ali najbitnije je da smo mi na kraju zadovoljni. Logično je da ko napravi dobar rezultat želi da bude još bolji, pa je tako i sa ekipnim sportovima, ali sve u svemu sport je na visokom nivou".
Što se ne bi moglo reći za bazične sportove u bivšoj Jugoslaviji. Gimnastike maltene da i nema na velikoj sceni, atletika je zapostavljena...
"Da, kriza je, rezultati nijesu kakvi bismo svi željeli, mada uvijek ima oscilacija. Sport se profesionalizovao, puno znači i nauka, masovnost, onda i selekcija. Ali, po mom mišljenju nijesu samo rezultati važni, bitno je da se što više ljudi bavi sportom bez obzira na rezultat. Po meni, jako je važno da se ljudi bave bazičnim sportovima, jer na taj način postignu neke osnovne uslove za bavljenje i drugim sportovima. Ako imaš neke sposobnosti koje dobiješ u gimnastici, atletici... lakše ćeš se razvijati i u svim drugim sportovima".
Šta biste nas savjetovali kako bi se razvijala gimnastika u Crnoj Gori?
"Morao bih više da znam o situaciji u Crnoj Gori da bih nešto konkretno mogao da kažem. U svakom slučaju jako je važno da se atletikom bave u školama, a zatim i u klubovima, te sportskim društvima. Ali, u školama sve počinje. Od nastavnika se traži veliki napor - na jednoj strani znanje, a na drugoj lični rad. Činjenica je da se u gimnastici ne može do rezultata doći tako brzo, potrebno je godinama raditi veoma naporno. Ali, bez obzira na rezultate, bitno bi bilo da se steknu neka osnovna znanja, a onda može da se ide na rezultat".
Da li ste pratili rezultate crnogorskih sportista na Olimpijskim igrama?
"Jesam, napravili ste podvig osvajanjem prve medalje. Za male nacije svaki takav rezultat puno, puno znači. I društvo bi trebalo da se zamisli o tome. To je velika promocija, naročito malih nacija. I to, da tako kažem, najjeftinija promocija".
Godinama ste dominirali planetom u disciplini “konj sa hvataljkama”, osvojili bezbroj medalja sa najvećih takmičenja. Kako je to izgledalo iz Vašeg ugla?
"Bilo mi je važno da se potvrđujem iz godine u godinu. Mislim da je velika vrijednost ako svaki olimpijac ili svaki sportista može da se potvrđuje, da ponavljanjem dobrih rezultata potvrđuje svoju vrijednost, a ne samo da odjednom zablista i ugasi se. Meni je uspjelo da trajem. Moram da kažem da sam veoma srećam jer sam gimnastičku karijeru završio sam sa zlatnom medaljom na Svjetskom prvenstvu. Tako da, gledajući iz sadašnje perspektive, mogu samo da kažem da sam srećan i zadovoljan. Nije bilo lako, ali sa druge strane, moglo je biti i kiksa, moglo je biti i neuspjeha. Ali, mislim da je jako važno da je sportista ne samo dobar na treningu, već i da je dobar takmičar, da realizuje ono što pokazuje na treninzima. Neki su jako dobri, ali ne realizuju na takmičenjima ono što znaju. Nije lako psihički izdržati pritisak u datom trenutku, na datom mjestu. Drago mi je da je meni to uspjelo".
Osim toga što je svako dijete u Jugoslaviji znalo ko je Miroslav Cerar, da li su Vaši rezultati i adekvatno vrednovani u društvu?
"Primio sam sva najveća priznanja, moralna naravno. To je bilo vrijeme amaterizma, zato treba gledati kroz te naočari. Sada je sasvim drugačije, sada su sponzori zainteresovani, marketing itd. Ja se ne žalim na to, ali sa druge strane teško je uporediti ono moje doba i sadašnje. Ja sam sa svojom prošlošću zadovoljan, mnogo sam radio, trenirao, a sa druge strane nisam zanemario obrazovanje. Završio sam Pravni fakultet, radio poslije kao advokat, završio i dvije godine Fakulteta za fizičku kulturu. Jako je bitno da sportisti, bez obzira da li su više ili manje profesionalci, ne zaborave na svoju egzistenciju. Da se na neki način doškoluju do nekog zvanja. Da ne budu teret društva poslije završetka karijere".
Trka za novcem potpuno je u drugi plan potisnula školovanje sportista. Ranije su košarkaši važili za izuzetno obrazovane ljude, ali i u drugim sportovima bilo je puno takvih primjera. Sport i škola nerijetko su išli ruku pod ruku, čini se da sada nije tako?
"Neko vrijeme taj odnos se izgubio, ali sada se po malo vraća. U našem Olimpijskom komitetu trude se da se omogući sportistima da malo produže studije, ali da se ipak osposobe za kasniji život. Ja mislim da ipak ne bi smjeli zaboraviti školu, taj trend treba da se njeguje, jer svi ne mogu živjeti od sporta. Dese se razne povrede i slično i šta onda? Čovjek treba da se razvija u jednu zrelu ličnost, ne samo da je rezultatski na visini. U nekim sportovima može se jako dobro zaraditi, recimo u tenisu, golfu, ili fudbalu, ali neki drugi, manje komercijalni sportovi ne donose takve zarade, jer ni sponzori nisu zainteresovani".
Ima vrhunskih sportista koji smatraju da sport ima i svoju nehumanu crtu, koja ponekad odnosi pobjede nad onom sjajnom stranom medalje. Šta mislite o tome?
"Ako gledamo doping i afere koje se pojavljuju, moglo bi da se kaže da prave veliku štetu sportu, da neki imaju pravo kada kritikuju. Ponekad se i zdravlje narušava, čovjek pretjeruje iz svoje želje da pruži i više od onoga što može. Ali, ne smije da se dešava da trener prisiljava takmičara. Ipak, mislim da sport ima više pozitivnih nego negativnih stvari. Ako to nije neka nostalgija, čini mi se da su te vrijednosti nekad bile više u nama. Prijateljstvo među sportistima, korektnost, fer-plej, kao i u svim područjima u društvu. Sada se želi uspjeh po svaku cijenu, a to nije cilj zdravog društva".
Je li veće uključivanje bivših asova recept da se rješavaju problemi u sportu?
"Pa, neki sportisti “izgore” još dok su aktivni, neki se moraju usavršavati da bi radili kao treneri, jer svaki sport napreduje s vremenom. To znači da nekadašnji treneri moraju sada da imaju i više znanja. Ali, ima dosta i drugih mjesta koja mogu da pokrivaju bivši sportisti. Na nekim sportskim skupovima srećem bivše sportiste, sretao sam i ljude iz vašeg Olimpijskog komiteta, jer su ti sportski događaji u inostranstvu prilika da se vidimo sa ljudima sa kojima smo nekada živjeli u istoj zemlji".
Imate li neku poruku za ljubitelje sporta u Crnoj Gori?
"Volio bih da sport ima važno mjesto u crnogorskom društvu, da ga cijene kao nešto što je nužno. U razvoju društva, u vaspitanju od najmlađih dana. Jer u školama, klubovima, čak i u vrtićima treba početi sa sportskim aktivnostima. Želim vam i da sport ima što širi opseg. Da se mladi bave rekreacijom, da idu u planine, na more, da plivaju, da trče, da hodaju... Sve to doprinosi zdravom društvu".
Imate li kod kuće konja sa hvataljkama?
"Ne, ne, nemam".
Kada ste posljednji put vježbali na spravi koja Vas je proslavila?
"Uuuu, to je bilo davno, kada sam se povrijedio, negdje 1971. godine. Tada sam se oprostio i od “konja” i od drugih sprava. Ali, radim pomalo kućnu gimnastiku, treba stalno nešto raditi".
Šampionski za šampione
Miroslav Cerar je sa Hrvatom Dragutinom Šurbekom, legendarnim stonoteniserom, te našim Dragomirom Bečanovićem, svjetskim šampionom u džudou, bio gost na svečanosti Udruženja dobitnika nacionalnih sportskih priznanja Srbije. Manifestacija je održana u Novom Sadu 2. novembra pod nazivom “Da se ne zaboravi ponos Srbije”.
S obzirom na to da je i sam bio vrhunski sportista, osvajač medalja na evropskim prvenstvima, a sada doktor nauka, uspješni biznismen i vlasnik hotela “Novi Sad”, bivši džudista Jovan Pejčić je kao domaćin pokazao kakvu pažnju zaista zaslužuju vrhunski sportisti njegove zemlje, ali i bivših jugoslovenskih republika.
A velikanima jugoslovenskog sporta nije trebalo puno - trebalo je samo pokazati da nisu zaboravljeni. Pejčić je velikom pažnjom i do najsitnijeg detalja isplaniranim i izvanredno organizovanim programom pokazao da je zaista tako, pokazali su to i građani Novog Sada koji su ih zaustavljali, željeli da se slikaju ili rukuju sa velikanima koji su proslavili prostore bivše Jugoslavije.
Prijateljstvo sa Bečanovićem
Kada ste posljednji put bili u Cnoj Gori?
"Bio sam nekoliko puta, ali tako brzo prolazi vrijeme da više ne znam da li je to bilo prije pet ili šest godina. I tada i nekoliko puta ranije bio sam kod Dragomira Bečanovića u Nikšiću. Veliki smo prijatelji, bili smo ambasadori za sport, toleranciju i fer-plej pri Savjetu Evrope, ja predstavnik Slovenije, a on Crne Gore".
Možemo li Vas uskoro opet očekivati?
"Doći ću, naravno. U ovom trenutku ne znam tačno kad, ali vjerovatno će biti prilike da se uskoro vidimo - ističe Cerar, koji je uprkos godinama i obavezama uvijek spreman da izađe u susret i pomogne ljudima, da prihvati poziv iz bilo kojeg kraja svijeta kako bi podržao svaku akciju koja ima za cilj da promoviše sport i prave životne vrijednosti".
Bonus video:
