kokice

Nostalgija u Njujorku i nevolje u Istanbulu

„Jelena, Katarina, Marija“ nipošto nije nepotreban film. Čak suprotno –za pohvalu snimiti djelo u kome nema psovki i jeftinog humora
72 pregleda 0 komentar(a)
Jelena, Katarina, Marija, Foto: Joy.rs
Jelena, Katarina, Marija, Foto: Joy.rs
Ažurirano: 27.10.2012. 08:04h

Jelena, Katarina, Marija (Nikita Milivojević, 2012)

„Ima seoba. Smrti nema.“, napisao je Miloš Crnjanski u „Seobama“ i time emigraciju kao fenomen izdigao na nivo sveobuhvatnog i neprolaznog kretanja. Kao velikog pisca, Crnjanskog nije zanimao samo razlog zašto bi se život proveo u tuđini, nego i sentiment koji sama seoba nosi. Naime, razloga za odlazak je bilo onoliko koliko i ljudi. Kod rođenih apatrida kakav je bio, recimo, autor legendarnog Korta Maltezea, Hugo Prat, to je bila potreba za putovanjem, avanturom, proširenjem horizonata i sticanjem iskustva. Za obrazovanu djecu bogataša koja imaju razvijen kritički pogled na čitav svijet (osim na porijeklo novca svojih roditelja), emigracija je jedno veliko, romantično sljepilo. Za ostale, odlazak je rezultat istorije i geografije, politike i ekonomije, suviše mučan da bi se analizirao i suviše kompleksan da bi se objasnio. O toj emigraciji piše Pekić u „Pismima iz tuđine“ kada kaže da se nakon odlaska staro korijenje koje nas je vezalo za zavičaj više ne može obnoviti, a novo ne može pustiti žile čak ni kada se vratimo.

Film pozorišnog režisera Nikite Milivojevića analizira ove teme kroz opis sudbine svojih glavnih junakinja. Jelena (Borka Tomović), Katarina (Jelena Stupljanin) i Marija (Milica Zarić) žive u Njujorku. Jelena je krajem devedesetih pobjegla od NATO bombardovanja, Katarina je emigrirala iz ekonomskih razloga, dok je Marija otišla nakon što joj je momak Bojan ubijen u Vukovaru. Svaka od njih, na svoj način, pokušava da se snađe i uspije u Americi. Jelena ne misli o povratku, već joj je plan da dovede svog momka Marka iz Beograda i da se uda. Katarina radi nekoliko poslova i godinama pokušava da dobije američko državljanstvo, dok se u slobodno vrijeme druži sa kolegom Džonom (L. Dž. Mejer) i drugim emigrantima. Marija radi u salonu vjenčanica i za šest mjeseci treba da dobije dokumenta. U međuvremenu po zakonu ne smije da napusti Ameriku, iako je u Beogradu čeka bolestan otac koji treba da se operiše. Sticajem okolnosti, njih tri se upoznaju i shvataju da imaju mnogo toga zajedničkog, ne samo jedna sa drugom već i sa doseljenicima iz Rusije, Kariba i Irske. Razgovori im pomažu da konačno shvate šta zaista žele i da osmisle svoje živote.

Scenaristi Nikita Milivojević i Dušan Miklja dočaravaju otuđenost emigracije prije svega kroz dijalog

Scenaristi Nikita Milivojević i Dušan Miklja dočaravaju otuđenost emigracije prije svega kroz dijalog. Zbog toga se film primarno dešava u zatvorenom prostoru, sa jako malo vizuelne dinamike. Pozorišno iskustvo Milivojevića dolazi do izražaja u scenama enterijera i sitnim detaljima. Recimo, pseudonim naše junakinje na Internetu ima godinu rođenja (75), a njenog kolege Amerikanca godinu u kojoj je registrovao nalog (96). Ovaj kontrast između prošlosti kojoj se teško otrgnuti i budućnosti kojoj se možda ne pripada je ključan element filma. U suštini, ovdje se govori o onom trenutku između, kada se nije ni otišlo ni vratilo, i kada svaki izbor djeluje podjednako ispravno i pogrešno. Takođe, film ne idealizuje emigraciju, niti je pravi nostalgičnom. Jedna od najboljih scena u filmu je Katarinin boravak u čekaonici američkog odjeljenja za doseljenike koji pojašnjava kako motivaciju naših junaka, tako i svakodnevni užas emigranata za koje povratak nije prihvatljiva opcija. „God bless America“ pjevaće žena koju deportuju, a sličan osjećaj će pobuditi i otkrivanje smrznutog emigranta u točkovima aviona iz Njemačke.

Ono što je jako dobro u filmu je što se iskustvo emigracije pokazuje kao nešto što nije svojstveno samo ljudima sa Balkana, već i onima sa drugih prostora. Tako se nudi gorak optimizam u scenama u kojima Jelena na krovu čita cirkularno pismo o tome da ako niste gladni, žedni i pismeni ste, već pripadate najbogatijim žiteljima ove planete. Ona se grčevito drži riječi iz tog pisma jer one treba da izazovu sreću koju ne osjeća i da joj pokažu da sve to ima smisla. Katarina izlaz iz situacije u kojoj se našla pokušava da nađe u braku, ali kako je to brak zbog papira i iz računa, sitnice iz njega će se odložiti na policu sa lažima gdje već čeka drveni Pinokio. Time se pokazuje smisao za nenapadni humor i finu ironiju koja svakako neće promaći pažljivijim gledaocima.

Crnjanski je u remek-djelu svjetske književnosti, „Kod Hiperborejaca“, opširno opisivao slomljeno galebovo krilo koje je slučajno slikao na plaži, a i „Lament nad Beogradom“ koji se u filmu citira više puta je napisan na Coodean Beachu, 1956. Zbog toga film ima veoma upečatljive scene pored okeana na čijoj obali čeka oronula klupa kao usud. Ulazak u vodu koja će biti novo krštenje i izlazak iz ludila, ujedno je i bjekstvo od svijeta i njegovih problema. Naše junakinje tu dilemu mogu da riješe samo zajedničkim snagama i time što će se otrgnuti od prošlosti i starim simbolima suprotstaviti nove. U istom ključu treba posmatrati i scenu na plaži u kojoj plamen očevog upaljača ne može da se održi, sve dok ga nečije druge ruke ne zaštite od vjetra. Ta iskra („Zaista, zrak sam samo...“) ujedno je i hladna smrt koja oca ubija kroz zavisnost, a njegovu ćerku kroz nostalgiju koju predmet simbolizuje.

Problem nastaje kada neki od motiva prosto zaguše film. Recimo, jasno je da je jedna od sličnosti između emigracije i samoubistva u nepristajanju na ono što se ne može promijeniti. U prvom slučaju to je društvo kome se pripada, a u drugom život sam. To, međutim, ne znači da nam je za ovu poentu potrebna glumica koja će ispod maske plača nositi lice tragedije, dok se čaša vina predvidljivo lomi na podu prije nego se ubije. Takođe, kada naše junakinje pričaju o porodici baš u tom trenutku na ulici prolaze pored žive sklupture majke i djeteta. U stanu, leptir je na kaktusu, na ulici je reklama „Share a smile with the world“ i sve ponekad djeluje previše natrpano simbolikom, a premalo životom. Dalje, iznenađuje da u filmu koji je bioskopski, zvuk bude ovako slab. Naime, stiče se utisak da je sve naknadno nadsinhronizovano, pa se u kafiću jasno čuje razgovor naših junakinja dok muzike kao da nema, a na vrhu oblakodera u Njujorku izgleda da ne duva vjetar. Ovo su svakako sitnice, ali šteta je da u filmu koji nema problema sa pričom, režijom i glumom budu prisutne greške koje su se mnogo lakše mogle izbjeći.

„Jelena, Katarina, Marija“ nipošto nije dosadan ili nepotreban film. Čak suprotno – svakako je za pohvalu snimiti djelo u kome nema psovki, jeftinog humora i čiji su glavni akteri obične osobe sa stvarnim problemima

„Jelena, Katarina, Marija“ nipošto nije dosadan ili nepotreban film. Čak suprotno – svakako je za pohvalu snimiti djelo u kome nema psovki, jeftinog humora i čiji su glavni akteri obične osobe sa stvarnim problemima. Povremeno previše statičan i gotovo kameran u svojoj postavci, ali isto tako upečatljiv i potresan u poruci koju nosi, ovaj film ne osuđuje ni one koji odlaze ni oni koji ostaju, već nudi realan i iskren pogled na problem.

Konačna ocjena: 7/10.

96 sati: Istanbul (Taken 2, Olivije Megaton, 2012)

Kada je prije četiri godine iz producentske radionice Lika Besona izašao triler nepotrebno preveden kao „96 sati“ („Taken“, Pjer Morel), niko nije očekivao da će ovo djelo sa generičkom pričom, koje je koštalo dvadesetak miliona dolara, zaraditi preko 200 miliona. Ljubiteljima je ovaj film nudio akciju kojoj nije trebao izgovor, a agent Brajan Mils (Lajam Nison) se nametnuo kao heroj nalik novoj inkarnaciji Džejsona Borna ili Džemsa Bonda. Ostali, neimpresionirani estetikom, nisu shvatali oko čega se diže tolika prašina kada Holivud filmove tog tipa štancuje tempom koji je teže ispratiti nego zadnjih dvadeset minuta „Odiseje u svemiru: 2001“. Kako je novac svima drag (a naročito producentima), nije dugo trebalo čekati na nastavak koji se zove „96 sati: Istanbul“ (što je inače prevod od „Taken 2“).

Kako je u prvom dijelu sage agent Brajan Mils ubio stotinak ljudi kako bi oslobodio svoju ćerku Kim (Megi Grejs), to je iznerviralo njihovu rodbinu. Među jednako pogođenima se ističe albanski trgovac robljem Murad (Rade Šerbedžija) kome je Brajan ubio sina. Kada sa svojom ćerkom i ženom Linor (Femke Jensen) agent dođe na odmor u Istanbul, mafijaška organizacija pokušava da ih zarobi i da se osveti.

Olivije Megaton film režira na isti način na koji je režirao, recimo, „Transporter 3“. Dakle, ovdje sve pršti od akcije koja počinje već nakon prvih desetak minuta i traje do kraja filma. Podzaplet sa ćerkom i njenim momkom je potpuno nepotreban, osim što pruža potencijal da se u budućim djelovima kidnapuje zet (možda u organizaciji tašte?). Predvidljivost se ovdje napusti samo u scenama u kojima ćerka traži oca prateći njegove instrukcije. Sa druge strane, veoma je teško povjerovati da nakon zarobljavanja agenta Milsa, on pola filma bude potpuno sam u podrumu. Tako uspije da uzme mobilni telefon, a kasnije i da se oslobodi. Ostaje misterija zašto mu, nakon zarobljavanja, ne polome kosti ili ga ne osakate, kada se uzme u obzir da je kriminalcima poznata njegova reputacija. Ovako on iz podzemlja navodi ćerku kroz Istanbul, dok ona baca bombe po krovovima, a kompletna mafijaška organizacija gleda fudbalsku utakmicu. Tolika upućenost svih članova bande na fudbal ističe svu štetnost preozbiljnog shvatanja sportske prognoze, te tako film nehotice ima edukativan karakter.

Podzaplet sa ćerkom i njenim momkom je potpuno nepotreban, osim što pruža potencijal da se u budućim djelovima kidnapuje zet

Slično kao i u „Anonimnoj dojavi“ (Mikele Plaćido, 2012), Istanbul nema policiju. Naši junaci pucaju i tuku se na ulicama gdje prolaznici služe samo kao statisti. Takođe, iako najveći grad u Turskoj ima trinaest i po miliona stanovnika i spada u najgušće naseljene gradove svijeta, nije problem sa hotelskog prozora u centru grada u podne naći prazan prostor gdje možete baciti bombu bez ikakvih posljedica. Naravno, to je usamljeni krov gradske garaže na kome nema automobila. Dalje, nijedan član bande nije u stanju da prebije agenta CIA, Brajana Milsa. Bilo da je naoružan ili nije, da je zavezan ili ne, to je prosto nemoguće. Tek na kraju filma naš agent naiđe na jednog borca koji mu pruži veći otpor, ali i njega prebije. U stvari, ta banda je toliko amaterska da na kraju počinje da ih mlati i njegova ćerka.

Scena u kojoj agent daje izbor Muradu kako ne bi došlo do trećeg nastavka, a ovaj to odbije, duhovita je u svojoj naivnosti i više priliči filmu kakav je „Plaćenici 2“. Takođe, na opasku nekadašnje Bond djevojke Femke Jensen da ona bar ima ćerku, dok Murad nema sina, Murad iznenađujuće mirno reaguje za šefa organizacije koji je angažovao pola zemlje kako bi ga osvetio.

Što se tiče glume, Lajan Nison ponavlja rolu iz prvog dijela, dok Rade Šerbedžija koji se u holivudskim filmovima specijalizovao za uloge srpskih („U zemlji krvi i meda“, Anđelina Džoli, 2011) i ruskih („X-Men: Prva klasa“, Metju Von, 2011) negativaca, ovaj put proširuje svoj glumački potencijal na Albaniju. Jedina prednost filma je što je sniman u Istanbulu, pa tako imamo više kadrova u kojima se iz vazduha vidi ljepota tog grada. Čim se kamera spusti na zemlju, ona povuče za sobom i kvalitet filma, kao i raspoloženje gledalaca.

„96 sati: Istanbul“ loš je nastavak precijenjenog originala koji povremeno više liči na rimejk, nego na novi film. Ljubiteljima akcije kojima ne smeta da po pedeseti put vide na ekranu istu priču, ovaj film će prijati. On je svakako dovoljno dinamičan da gledaocima zadrži pažnju, ali krenu li da razmišljaju dalje od toga, količina besmisla će ih prosto poraziti.

Konačna ocjena: 4/10.