Gangsterska priča
(Les Lyonnais, Olivier Marchal, 2011)
Filmovi o mafijaškim organizacijama koji su snimljeni po istinitim događajima često se mogu posmatrati kao priče o porodicama. Naime, unutar svake grupe postoji hijerarhija, a odnosi među članovima su znatno složeniji od zajedničkih ekonomskih interesa.
Kod pravih mafijaša osnovni cilj udruživanja nikada nije jedno razbojništvo, već se uspješnost u poslu mjeri trajnošću. Da bi se izdržala sva iskušenja koja donose godine, neophodno je dobro poznavati sve članove grupe bilo putem porodičnih veza koje se ne dovode u pitanje, bilo putem prijateljstava koja se učvršćuju uzajamnim uslugama.
„Gangsterska priča“ se dešava u dvije vremenske ravni koje se prepliću
Vremenom izdaja postaje gotovo nemoguća zato što pokušaj izlaženja uvijek izlâže i onoga ko želi da postane pošten. Zanimljivo je da je zbog toga i raspad ovakvih udruženja u stvarnosti veoma sličan razvodu, odnosno gotovo je uvijek rezultat povrijeđenih sujeta i ugroženih odnosa.
Tako osnovni motiv raskrinkavanja organizacije od strane njenih članova nije svijest o moralnoj problematičnosti, već potreba za osvetom uzrokovana nezadovoljstvom ili posljedica nemogućnosti da se izdrži tortura. Tananost ovih veza, a i zavidnu dozu akcije uspio je Olivije Maršal da opiše u „Gangsterskoj priči“ koja je nedvosmisleno jedan od najboljih filmova na ovu temu u posljednjoj deceniji.
Edmon Vidal Momon, po čijoj autobiografskoj knjizi „Za šaku trešanja“ je film i nastao, nije idealizovan, već prikazan kao čovjek od krvi i mesa
Ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka grupa mladića iz Liona počinje seriju pljački. Njihov vođa je harizmatični ciganin Edmond Vidal Momon (Žerar Lanvin) koga poštuju kako članovi njegove organizacije, tako i policajci.
Razlog je što u pljačkama koje banda vrši nema ni ranjenih ni ubijenih, kao i Momonova častoljubivost i čvrstina. Tridesetak godina nakon što je takav život ostavio iza sebe, Momonu se za pomoć obraća jedan od njegovih nekadašnjih saboraca Serž Satel (Čeki Karjo). Zbog odanosti on odlučuje da pomogne starom prijatelju što dovodi do nesagledivih posljedica po njega i njegovu porodicu.
„Gangsterska priča“ se dešava u dvije vremenske ravni koje se prepliću. Prva opisuje osnivanje bande i objašnjava odnose i veze u grupi. Režiser Olivije Maršal („MR 73“, 2008) ovu epohu rekreira do takvih detalja da taj dio filma daje bolji uvid u francusko društvo sedamdesetih nego većina radova kojima je to primarni cilj.
Iako se nigdje eksplicitno ne spominje, ovo djelo hvata duh velikih studentskih demonstracija i doba previranja u kome je francusko društvo tražilo svoj put. To društvo djeluje mnogo slobodnije i opasnije od današnjeg, te je kao takvo po mjeri naših junaka.
Za razliku od velikih epova kao što su „Bilo jednom u Americi“ (Serđo Leone, 1984) ili „Kum“ (Frensis Ford Kopola, 1972), ovdje je raskoš svjesno zamijenjena svedenošću. Ovakav pristup je mač sa dvije oštrice jer sa jedne strane daje djelu neponovljiv element realizma, ali ga povremeno previše približava dokumentarnom filmu.
Istaknuta je razlika između kriminalaca starog i novog kova, ali se nije napravila greška da se nekadašnje doba prikaže kao bolje
Edmon Vidal Momon, po čijoj autobiografskoj knjizi „Za šaku trešanja“ je film i nastao, nije idealizovan, već prikazan kao čovjek od krvi i mesa. Njegovo okretanje kriminalu je između ostalog rezultat drakonske kazne koju je dobio za sitan prekršaj, ali sve one dobre osobine koje su ga krasile prije mafijaške karijere uspio je da zadrži i kasnije.
Novo doba donosi starog, ali karakterno istog Vidala. On je lojalan svojim nekadašnjim drugovima, iako je u potpunosti svjestan kuda ga to vodi. U sceni u kojoj mu policajac daje jedan dan do prijave pokazuje se sva snaga reputacije koju je uspio da izgradi godinama, a koju glumac Žerar Lanvin dočarava sa apsolutnom sigurnošću i ubjedljivošću. Momon ne sumnja, a čvrstina ovog lika i snaga njegovih uvjerenja drže nas prikovanim za ekran.
Ono što ovo djelo prenosi iz kategorije odličnog u kategoriju izuzetnog je fokus. Priča o jednom tragičnom prijateljstvu je apsolutni centar ovog filma. Ne postoji nijedna scena u kojoj se skreće sa osnovne teme, a ne stiče se utisak ni da je izvršena dodatna dramatizacija kako bi opisani događaji djelovali zanimljivije.
Istaknuta je razlika između kriminalaca starog i novog kova, ali se nije napravila greška da se nekadašnje doba prikaže kao bolje ili ono u kome su se mafijaši držali zadate riječi.
Pored „Proroka“ Žaka Odijara (2009), ovo se može smatrati za dosadašnji vrhunac novog francuskog krimi-noir
Film ništa ne idealizuje, već pokazuje da je doba, na kraju krajeva, nebitno – biti dosljedan u jednom znači biti dosljedan u svakom. Okolnosti nisu izgovor za ponašanje naših junaka što važi kako za Momona, tako i za njegovog prijatelja Serža.
Autor ovu poentu ističe u najupečatljivijoj sceni tokom njihovog posljednjeg razgovora. Naime, Momon će Seržu uprkos svemu što je uradio na kraju dati izbor, ali zato ga neće dati nekadašnjem prijatelju Grku Karastidisu (Etjen Šiko).
Svojom konačnom odlukom Serž će vratiti svoju čast i donekle se iskupiti za ono što je uradio. Sa druge strane, poročni Karastidis tu čast nema već dugo i Momon ga zato kažnjava. Gledalac ove problematične izbore naših junaka bez problema usvaja, jer ako se aksiomatski prihvati nepovredivost i svetost prijateljstva, to su ujedno i jedina logična razrešenja.
Ostaje nejasno zašto je originalan naslov preveden kao „Gangsterska priča“, a ne kao „Lionci“ (ili „Banda iz Liona“). Ovako se stiče utisak da se radi o generičkom filmu koji po pedeseti put priča o nekoj mafijaškoj organizaciji, a ne o drami sa elementima akcije koja opisuje realne događaje.
Pored „Proroka“ Žaka Odijara (2009), ovo se može smatrati za dosadašnji vrhunac novog francuskog krimi-noir ili policijskog filma sa svim pripadajućim elementima tog podžanra. Kako je u proteklih desetak godina tu bilo više djela vrijednih pažnje, ova tvrdnja ima svoju težinu.
Konačna ocjena: 8/10.
Ledeno doba 4: Pomjeranje kontinenata
(Ice Age 4: Continental Drift; Steve Martino, Mike Thurmeier; 2012)
Postoji nekoliko serijala animiranih filmova koji su uspjeli da se nametnu i čiji glavni junaci novim generacijama znače onoliko koliko su prošlim značili likovi iz Diznijevih klasika.
Neki od njih su završeni tako što bi autori prekinuli rad na nastavcima nakon što bi se dostigao kreativni vrhunac („Priča o igračkama“), a neki tako što je gledanost posljednjih djelova bila slabija od prethodnika pa bi čitav projekat postajao neisplativ („Šrek“ bez sporedne priče o „Mačku u čizmama“).
Za razliku od prethodnih djelova serijala koji su djelovali kao niz gegova labavo povezanih u film, „Ledeno doba 4“ zaista ima priču
Autori „Ledenog doba“, serijala koji je poznatiji po vjeverici koja pokušava da ukrade žir nego po svojim glavnim junacima, pokazuju iznenađujuću istrajnost i punu deceniju nakon prvog dijela dolaze do četvrtog nastavka. Iznenađenje je da je ovo najbolji film u čitavoj seriji pri čemu ništa radikalno nije izmjenjeno, već je sve ono po čemu je serijal do sada bio poznat dovedeno u red.
Mamut Meni, tigar Dijego i ljenjivac Sid žive u praistorijskoj kotlini. Meni ima ćerku Breskvicu koja je tinejdžerka i čije odrastanje teško podnosi. Nakon kataklizmitičnih događaja za koje je (kao i obično) zaslužna kobna vjeverica, dolazi do pomjeranja kontinenata i razdvajanja Menija, Sida i Dijega od mamutove porodice.
Povratak na kontinent i ponovno okupljanje čitave grupe će biti teško ne samo zbog poplava i zemljotresa, već i zbog gusara. Naime, tokom plutanja po okeanu naše junake će zarobiti zli kapetan Trbosjek. On nije sam na brodu već je sa njim i neobična posada u kojoj se ističu psihotični zec i tigrica Šira.
Povratak naših junaka ujedno je i priča o njihovom sazrijevanju, a da bi sve bilo zanimljivije ekipi će se pridružiti i Sidova senilna baba koju mu je na čuvanje ostavila njegova neodgovorna porodica.
Režiser Stiv Martin i Majk Tarmeir su već ranije radili na serijalu tako da nema previše iznenađenja što se tiče animacije. Prepoznatljivost „Ledenog doba“ je prije svega bila u vizuelnom humoru koji je inspiraciju crpio iz slepstik komedije, a ne iz dijaloga.
Platonova Atlantida je u stvari rajsko ostrvo grčkih vjeverica - filozofa koje je uništila pohlepa
Tako se izdvaja pojavljivanje vojske hrčaka sa leptirom u pozadini ili potpuno uspjeli djelovi filma sa vjevericom u glavnoj ulozi (naročito dio sa Žir-Atlantidom). Ono što je poboljšano je priča koju potpisuju relativno nepoznati Majkl Berg i Džejson Fuš.
Za razliku od prethodnih djelova serijala koji su djelovali kao niz gegova labavo povezanih u film, „Ledeno doba 4“ zaista ima priču. Slično kao i u „Hrabroj Meridi“ (Mark Endrjus, 2012), film je okrenut tinejdžerskoj populaciji kroz odrastanje Breskvice, ali u ovom filmu ni najmlađi nisu zapostavljeni.
Njima će vjerovatno najzabavnija biti posada broda koja u trenucima dosade pjeva odu o zastrašujućem kapetanu Trbosjeku, kao i lik Sidove zaboravne babe na koju njen unuk očigledno liči. Film je sinhronizovan (važi i za pjesme), a ističu se Srđan Miletić kao Sid i Viktor Savić kao već spomenuti kapetan Trbosjek.
Zanimljivo je da se film bavi porodicom iz više različitih uglova. Pored Dijega koji tek treba da je zasnuje, Menija koji odrastanjem ćerke osjeća da je gubi i Sida koji svoju proširuje tako što pokazuje brigu o starijima (Mišel Uelbek bi volio ovaj film), stiče se utisak da se motiv o razdvajanju kontinenata odnosi prije svega na odnose naših protagonista, a ne na geološke promjene.
Dobro je što „Ledeno doba 4“ ni u jednom trenutku ne preraste u intelektualan ili filozofski film, već ostaje djelo za najmlađe kojima se, prikriveno, govori i o tome kako se (ne) treba ponašati prema starijima ili prema roditeljima.
Ako želite da odgledate prije svega zabavan i duhovit crtani film, „Ledeno doba 4“ je za vas
Ako govorimo o likovima, jedini propust je napravljen kod tinejdžerke Breskvice. Čitavo to odbacivanje od krda, prihvatanje i veza sa dopadljivom krticom liči na gore momente Diznijevih serija kao što su „Hana Montana“ ili „Čarobnjaci sa Veverlija“. Lik Sidove babe, sa druge strane, zaslužan je za neke od najzabavnijih scena u filmu.
Svakako treba istaći način na koji je mitologija uklopljena sa praistorijom, pri čemu oba pojma treba shvatiti najšire moguće. Sirene koje Homer opisuje u „Odiseji“ su, ako je vjerovati „Ledenom dobu 4“, mitska stvorenja nestala tokom eona ljudske istorije.
Jednorozi su izumrli tokom udara meteora koji je uništio dinosauruse (ali ne i Sidovu babu). Platonova Atlantida je u stvari rajsko ostrvo grčkih vjeverica - filozofa koje je uništila pohlepa. Uvesti, makar i zaobilazno, elemente grčkih mitova u film koji nema nikakvih dubljih pretenzija niti se pravi da ih ima je jako pohvalno.
Upravo ovakva djela mogu najmlađima približiti ove priče za koje danas, u dobu sveopšte površnosti i sramne poterizacije dječije književnosti, teško da bi saznali na neki drugi način.
Ako želite da odgledate prije svega zabavan i duhovit crtani film, „Ledeno doba 4“ je za vas. Ovaj film koji se ne stidi da bude šarmantno naivan i rasterećen bez problema pruža pravu zabavu najmlađima, a povremeno i njihovim roditeljima.
Konačna ocjena: 7/10.
Galerija
Bonus video:
