Od razdoblja prosvjetiteljstva kod dobronamjernih se odgojitelja podržava vjera u to da bi se narodi morali samo bolje upoznati kako bi jedni za druge osjećali simpatiju ili barem respekt, dok mržnja na koju povremeno dopuštaju da ih netko nahuška, potječe iz neznanja, dakle iz nečega što uopće ne postoji, ni iz čega.
To je mišljenje poštovanja vrijedno, čak i plemenito, a oni koji ga zastupaju zacijelo su najvredniji i najplemenitiji ljudi. No, nisu li bosanski Srbi, Hrvati i Muslimani jedni druge poznavali?
Oni su stoljećima živjeli u istim selima i gradovima, zajednički ih izgradili, jedni s drugima stalno obavljali razmjenu, ne samo robe, nego i shvaćanja, životnih stavova, uvida; osim toga, bezbrojne su se obitelji stvarale bez obzira na etničke i religijske prepreke, koje su to zapravo prestale biti, i donosile djecu na svijet koja, čak i prema kriterijumima brojača krvnih zrnaca, u sebi ne nose samo naslijeđe jedne zajednice, nego više njih, čak svih nacionalnosti regije!
Germanski Odilo, spremajući se na genocid Slavena, nastoji ujedno u sebi istrijebiti i slavenskog pretka, Globocnika
I ne znaju li irski katolici stvarno ništa o irskim protestantima? Jesu li Albanci, koji zemlju u kojoj žive nazivaju Kosova, i Srbi, koji je zovu Kosovo, doista tuđi jedni drugima? Jesu li Rumuni i Mađari Transilvanije, prije no što su jedni na druge navalili motkama, svog – susjeda doista držali tuđinskom krvopijom koji je zbog međunarodne zavjere okupirao njihovu zemlju? Je li njihova mržnja nastala iz neznanja?
Ona nije nikako usmjerena protiv nepoznatog – tuđinca koji bi se osobito razlikovao od njih u moralu i običajima, u vjerskim ritualima i svakodnevnim navikama. Ne, ta mržnja nije uperena protiv nekoga udaljenog, nego prema bližnjemu, prema susjedu, prema nekome koga se dobro poznaje.
Moglo bi se čak reći da je uperena protiv onoga koji je tako blizak da bi mogao biti poput nekog od nas, da je čak malo nedostajalo pa da to i postane; mala biografska slučajnost, sitna, ali svojim posljedicama značajna odluka iz obiteljske povijesti bila je dovoljna da se netko našao na drugoj strani.
Austrijski ratni zločinac, jedan od organizatora genocida u Poljskoj i, kao SS-Fuhrer u okolici Trsta, odgovoran za smrt mnogobrojnih Židova i Slovenaca, zvao se Odilo Globocnik.
I novine naističkog režima nisu bile sigurne u njegovo nijemstvo i u način pisanja njegova imena, te su ga naizmjenice nazivali Globocnik, Globotschnigg, Globotznic. Kako pokazuje već i njegovo ime, taj Korušac, poznat po svojoj brutalnosti i etničkoj borbi, potječe iz njemačke obitelji koja ima i slavenske, slovenačke korijene.
Identitet je istodobno i defanzivna i ofenzivna kategorija
On, koji je tu malu regiju, iz koje je potjecao, a jednako tako i čitavu Europu, htio učiniti revirom germanskog gospodara, nije imao pretke samo iz one etničke skupine čiju je nadmoć htio učvrstiti svim raspoloživim barbarskim sredstvima, nego i u onoj drugoj, u čijem je proganjanju, pa i istrebljivanju sudjelovao još od svoje mladosti.
Još se Karl Kraus rugao tome da se najgori slavenožderi među njemačkim nacionalistima u Donjoj Štajerskoj zovu Kokoschinegg, Stepischnegg, Jessenko, Ambrositsch, Polanetz, dok se, s druge strane, nacionalne češke tjelovježbačke udruge mogu podičiti junacima što se odazivaju na imena Weiss, Majer, Feldmann, Muhlbauer.
Mržnja koju – osobito u nacionalno miješanim, etnički nerazdvojivo isprepletenim regijama a i u etnički homogenim regijama koje to ne mogu postati etničkim čišćenjem – protiv neke druge nacionalne skupine, religije, etnije, periodično raspiruju spretni palikuće, takva je mržnja istovremeno i mržnja prema samome sebi što se iskaljuje na drugima.
Germanski Odilo, spremajući se na genocid Slavena, nastoji ujedno u sebi istrijebiti i slavenskog pretka, Globocnika, ukloniti tako nedostatak što u njemu ne teče samo germanska krv, nego je ona, koliko god razrijeđena, ipak onečišćena slavenskim elementom.
Nekome tko na stvari gleda izvana, može bijes, kojim se jedna etnička skupina nastoji odvojiti od druge, izgledati nerazumljivim, čak i smiješnim, jer one skoro svemu nalikuju jedna drugoj.
Identitet je oružje malih naroda koji u svome, nerijetko opravdanom strahu da će nestati u velikom moru naroda, gaje kult diferencijacije i zapadaju u histeriju razlika
Što je to što Srbina razlikuje od Bošnjaka kad ih ionako nitko, samo nekoliko sati vožnje automobilom na sjevero-zapad, neće razlikovati, niti po jeziku, ni po izgledu, nego će ih obojicu nazvati pogrdnim imenom "Tschuschen"? Riječ kojom propagandisti razdvajaju, sociolozi razgraničenja u Europi slave taj kult razlike, glasi - identitet.
Identitet je istodobno i defanzivna i ofenzivna kategorija. Defanzivna stoga što je onaj, koji se na nju poziva, uvijek shvaća kao nešto postojeće što valja obraniti, nešto nedodirljivo, što se mora čuvati od dodira zlih moći, anonimnih kartela.
Kao da je to nešto što je jednom sišlo s neba i ušlo u ljude, nešto što određuje njihovu najbitniju bit, identitet se drži svetinjom, a dovede li ga netko u pitanje ili pak pokuša mijenjati, smatra se to svetogrđem.
Da identitet zapravo nikada ne može biti posjed, nego u krajnjem slučaju samo projekt, da ne može biti glineni vrč u koje se tajnovito skriva biće pojedinca ili njegove zajednice, nego samo fundus mogućnosti koje neki čovjek ili skupina imaju da bi povezali tradicije i prodore u novo, da bi nešto zadržali i nešto novo isprobali – sve to je u statičkom konceptu identiteta nestalo.
Koliko god, dakle, da jedni identitet koncipiraju defanzivno a drugi ga tako žive, on se ipak ofanzivno okreće prema van: kao što se prema unutra pokazuje kao moć opstanka što jamči stabilnost, tako je prema van usmjeren kao sila koja posvuda otkriva nešto navodno strano i to označuje kao prijetnju.
Zadaća identiteta prema van je ograničenje, jer svijet je njemu ničija zemlja u koju valja zabiti kolce; samo ako isključuje, udaljava, zatvara, identitet može prema unutra posredovati sigurnost koju trebaju oni što, nesigurni, uplašeni, uznemireni protjecanjem života, neizvjesnostima egzistencije, mijenama vremena, za identitetom čeznu kao za obećanjem stabilnosti.
Kratko rečeno, nema te ekspanzije, a ni izdvajanja koje se ne može opravdati samim identitetom i njegovom prirodnom ugroženošću
Nema takvih zabrana u kulturi, nema takvoga nacionalnog poziva, nema takve nacionalističke ludosti koja se identitetom ne bi dala izvrsno opravdati, jer bit je identiteta da je uvijek ugrožen, da se uvijek mora braniti i da uvijek postoje nebrojeni i moćni neprijatelji od kojih se mora zaštiti.
Identitet se skoro posve arbitrarno može koristiti da bi se neka država zaštitila od useljavanja, od uvoza knjiga, od vala slobodarskih ideja, jer, na koncu konca, država se nalazi u odbrambenom ratu za ugroženi kulturni ili nacionalni identitet svog naroda; druga pak država agresivno ustaje protiv svojih susjeda jer jedino preventivnim ratom može zaštiti svoj ugroženi identitet, posvuda uokolo ugrožen neprijateljskim zavjerama.
Kratko rečeno, nema te ekspanzije, a ni izdvajanja koje se ne može opravdati samim identitetom i njegovom prirodnom ugroženošću. Identitet je oružje malih naroda koji u svome, nerijetko opravdanom strahu da će nestati u velikom moru naroda, gaje kult diferencijacije i zapadaju u histeriju razlika – a on je i oružje velikih naroda koj su nekoć kretali velikonjemačkim ili velikoruskim putem da svoje susjede vrate kući kao izgubljenu braću, kao neosviještene sunarodnjake.
Popularan je i kod nasilničkih vladara siromašnih država koje svom stanovništvu žele osigurati mir čak i kad im ne mogu pružiti blagostanje – a popularan je, jednako tako, i kod moćnika u bogatim državama, kada se pojavi potreba za poštovanjem kontrole na – granicama. Identitet, dakle, ima svoje sezone, i što je fiktivniji, to mu je vrijednost veća.
(Iz knjige Europski abecedarij, Durieux, Zagreb, preveo Marijan Bobinac)
Bonus video:
