POP-LITIKA

"Rub tame" - simfonija sudnjeg dana

U današnje vrijeme, kad je televizijska serija kvalitativno nadmašila sedmu umjetnost, nije teško pričati o kvalitetnom TV programu
61 pregleda 1 komentar(a)
Rub tame, Bob Pek, Foto: Totalfilm.com
Rub tame, Bob Pek, Foto: Totalfilm.com
Ažurirano: 27.03.2019. 19:09h

Ove sedmice ćemo napraviti pauzu od teorije. Za trenutak ćemo se okrenuti terapiji. Možda naš izbor nema smisla na parlamentarnim izborima, ali svakako ima kad zurimo u male ekrane.

Zato, ako imate malo slobodnog vremena, a pri tom želite i da sačuvate zdrav razum u postizbornoj ludari, valja malo pobjeći od stvarnosti ne bi li se sama stvarnost bolje razumjela. Zato ću vam ovom prilikom preporučiti jednu od najveličanstvenijih mini-serija ikada snimljenih. Bez mnogo spojlera, naravno.

U današnje vrijeme, kad je televizijska serija kvalitativno nadmašila sedmu umjetnost, nije teško pričati o kvalitetnom TV programu. Razvoj digitalne tehnologije pomogao je da se one najkvalitetnije presele na police u našim sobama (ili pak na hard diskove). Ukratko, serija je postala film – moguće je posjedovati i gledati bez reklama, čak je i ozbiljno proučavati.

No, prije nego je američka televizijska serija prošla kroz novo “zlatno doba” u posljednjih desetak godina, kada se govorilo o kvalitetnom televizijskom programu uvijek smo se prvo okrenetali Britancima. Uvijek su važili za ljude od stila u popularnoj kulturi.

Ako zanemarimo muziku, čini se da su televizijskim serijama prišli sa najviše studioznosti, ljubavi i posvećenosti. I ta poslovna politika s geslom “jednom mjeri, dvaput sijeci; ispeci, pa reci” imala je za posljedicu da u svijetu izrazito komercijalnog medija kakva je televizija naprave impozantan broj remek-djela.

Martin nije napravio kompromis sa sopstvenom vizijom – napisao je još bolji i još efektniji završetak

Ipak, prilikom njihovog vrednovanja teško je izdvojiti onu koja je sve započela, koja se izdvaja i među najboljima. U tom slučaju, aršin je uticaj: jer, da se pojavila godinu dana ranije – bila bi neshvaćena (možda i ismijavana), a da je prikazana koju godinu kasnije – bila bi jedna od mnogih...

Rub tame (Edge of Darkness, 1985) je mini-serija nastala kao posljedica frustracija scenariste Troja Kenedija Martina, čovjeka koji nam je ponudio jedan od nezaboravnih antiratnih filmova – Kelijevi heroji. U to vrijeme su se na BBC-iju prikazivale drame koje su se uglavnom bavile istorijskom ili društvenom problematikom.

Iako je vladavina Margaret Tačer bila povod za vivisekciju državne politike, čini se da hladnokrvne Britance nije zanimala takva priča. Međutim, Martin je, posmatrajući trijumf neokonzervativizma i vjerskog fundamentalizma na obijema stranama Atlantika, ali i sve veću mi(s)tifikaciju nuklearne industrije i uspon nju ejdž pokreta, odlučio da napiše priču o “detektivu koji se pretvorio u drvo”.

Iako nekome ovo može da zazvuči kao penzioni plan M. Najta Šjamalana, fakat je da u to vrijeme ovakav predenbraunovski recept na papiru nikako ne bi smio da funkcioniše.

Međutim, kako je preduslov svakog uspjeha dobar tajming, Jevanđelje po Troju Kenediju Martinu je, po mišljenju potpisnika ovih redova, do dana današnjeg ostao najbolji politički triler. Kada je tadašnji urednik Džonatan Pauel pročitao prvi nacrt rukopisa, jednostavno je morao biti ozračen snagom Martinove vizije.

Samom projektu je dao neizmjerljiv doprinos kada je za reditelja doveo Martina Kembela, a vodeće uloge podijelio Bobu Peku i Džou Donu Bejkeru.

Britanija u kojoj se odvija radnja serije turobno je mjesto, vlažno i sivo, prepuno otuđenih i usamljenih ljudi, naseljenih a opet napuštenih zgrada

Da bi se u potpunosti razumjelo i cijenilo Martinovo djelo, treba poći od njegove patološke netrpeljivosti prema naturalizmu – tada dominantnom pristupu u britanskim televizijskim dramama – a potom prihvatiti gotovo pjesničku naraciju ispunjenu simbolikom, metaforičkim igrama i eliptičnim narativnim rješenjima koje samo dodatno unapređuju značenjsko bogatstvo njegovog rukopisa.

On se služi sporim (ujedno i napetim) tempom u građenju zapleta, gdje navođenje na pogrešan trag služi kao prolongiranje naizgled predugačkog uvoda koji se neosjetno pretapa u jednu od najžešćih i najupečatljvijih završnica ikad viđenih na malim ekranima. Poenta je u građenju duge ekspozicije zarad kumulativnog efekta na kraju.

Iako su ga Kembel i Pek pritiskali da promjeni planirani kraj u kome se protagonista pretvara u drvo, Martin nije napravio kompromis sa sopstvenom vizijom – napisao je još bolji i još efektniji završetak.

Rub Tame je pesimistična priča o ulasku u srce tame tačerijanske Britanije, na tragu Drurijeve Odbrane kraljevstva i Langtonovog Zviždača. Pošto detektivu Ronaldu Krejvenu brutalno ubiju ćerku, on započinje istragu kojom će doći do svih onih odgovora koje nije htio da čuje: ko mu je zapravo ćerka i zašto su najmoćniji ljudi na planeti zainteresovani za njenu smrt.

Martin je takvim zapletom savršeno uhvatio zeitgeist osamdesetih, obijležen strahom od nuklearne kataklizme, ali je uspio i da ga dopuni sračunatom i prefinjenom dozom konspirativne paranoje i nju ejdž šizofrenije.

Britanija u kojoj se odvija radnja serije turobno je mjesto, vlažno i sivo, prepuno otuđenih i usamljenih ljudi, naseljenih a opet napuštenih zgrada... Međuljudski odnosi svedeni su na poslovnu kurtoaziju, lišeni empatije i krajnje nezainteresovani.

Dramaturški, Martin je zadao nerješiv domaći zadatak svojim kolegama

Jedina iskra emocija koju uočavamo jeste ona između Krejvena i njegove ćerke, ali koja ne mijenja činjenicu da su te dvije osobe, i pored svih osjećanja koje gaje jedno prema drugom, međusobno zapravo stranci. U takvom svijetu, nemoguće je razlikovati prijatelja od neprijatelja, dobro od zla, sredstvo od cilja...

Ovakvo saznajno beznađe savršeno je poslužilo Martinu da razvije donekle kontroverznu tezu o nemogućnosti pobune, promjene, izlaska iz kruga moći. Martin zapravo stvara plodotvornu hermeneutičku situaciju u kojoj, sve što se može smatrati dokazom zavjere u jednoj situaciji, istovremeno jeste i slučajan događaj u širem kontekstu. Tako se koncentrični krugovi moći šire unedogled: ono što je revolucionarno otkriće unutar jednog, sasvim je obična stvar u okviru drugog.

Vizuelno, Rub tame je simfonija sudnjeg dana. Kembelove duge, stilizovane oniričke sekvence (obojene predivno jezivom muzikom Majkla Kejmena i Erika Kleptona) samo naslućuju i nagovještavaju nešto nedokučivo, mračno i zlokobno, potpuno prepuštajući mašti gledaoca da mu da oblik i da ga sagleda.

U tom smislu, Kembelova režija je najbolji primjer, ako već ne preobražavanja forme u sadržaj, a ono sigurno semantičke nadogradnje tekstualnog predloška. A to je ono što se na televiziji rijetko viđa, i u posljednje vrijeme, kad je serija kvalitativno nadmašila film: Rub tame je i formalno i sadržinski kompaktno, koherentno remek-djelo, gdje režija nadomješćuje sve nelogičnosti u scenariju.

Vrednovati starije serije iz današnje perspektive nezahvalan je posao

Dramaturški, Martin je zadao nerješiv domaći zadatak svojim kolegama. Dok događaji iscrtavaju konture likova, njihovi međusobni odnosi im daju kolorit. Recimo, upoznavanje Krejvena sa harizmatičnim CIA agentom Dariusom Džedburgom – kad, umjesto razgovora, naizmjenično recituju stihove pjesme “Time of the Preacher” Vilija Nelsona – nešto je najpribližnije staromodnom epski sudbonosnom susretu kakav ćete imati prilike da vidite na malom ekranu.

On ne samo da ih definiše kao dva različita čovjeka, već i kao dva suprotna principa, svjetonazora. Kad priča počne da se grana u nekoliko rukavaca, Martin ih u posljednjoj epizodi vraća u glavni tok, trenutak prije nego što gledalac shvati da je ispred njega ambis.

I priča se upravo završava kao vratoloman spust niz vodopad nakon savršenog raftinga: koliko god da ste prije pada imali najljepše iskustvo u životu, ono najstrašnije nekako je upečatljivije, jer dok prvo daje jednostavne odgovore, drugo postavlja ona pitanja... Zato se i Martin okreće antropološkom pesimizmu, krojeći savršen kraj za savršenu priču, a gledaoca ostavlja sa punim rukama ničega.

Vrednovati starije serije iz današnje perspektive nezahvalan je posao. Ipak, bez obzira na tehnološki napredak, rast kreativnih sloboda i ambicija, osjetno povećanje budžeta, te revalorizaciju i unapređenje samog medija, neke vrijednosti ipak ostaju vječne.

Martinu je takozvana “Geja hipoteza” poslužila kao nadahnuće za pisanje scenarija, ali Rub tame je mnogo više od toga

Rub tame je najbolji primjer za to: talenat, vizija, ideja, priča i beskompromisnost su stvari koje ne zavise od spoljnih faktora. Kvalitativnoj konzistentnosti Martinovog djela nesumnjivo je kumovao format (šestočasovne) mini-serije, zaokruženog narativa bez pretenzija za nastavkom.

Međutim, biti umjeren i odmjeren gotovo je nemoguća misija u televizijskom biznisu. I tu je zapravo prednost ove serije: originalna ideja je samom BBC-iju prodata kao neokrnjivo i nerabljivo umjetničko djelo, neplodotvorno za dalju eksploataciju.

Ali kad ne može nastavak, uvijek može rimejk. Nakon što se Kembel neuspješno samoreciklirao u post-holivudskom ambijentu (sa Melom Gibsonom u glavnoj roli), teško je ne razmišljati o kontekstu u kome je nastala serija, a u kom film.

Martinu je takozvana “Geja hipoteza” poslužila kao nadahnuće za pisanje scenarija, ali Rub tame je mnogo više od toga – to je sumorna priča o politici koja je u službi moćnika iz državnog i privatnog sektora, o politici koja je potpuno izgubila dodir sa onima koje navodno predstavlja, o politici koja je negdje na pola puta između misticizma i tehnološke racionalnosti.

Martinova serija postavlja pitanje koje danas više nego ikad ima smisla: dokle ćemo balansirati na rubu tame i konačno ga preći... ako već nismo?

Preporučujemo za Vas