„AJNŠTAJNOVA KĆI“

Šta se desilo sa kćerkom Alberta Ajnštajna i Mileve Marić

1902, devet mjeseci poslije idiličnog odmora na jezeru Komo, Mileva Marić, Albertova koleginica sa studija i buduća žena, u potaji je rodila djevojčicu u roditeljskoj kući u Srbiji
419 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 13.10.2012. 09:43h

U dokumentarističkoj knjizi „Ajnštajnova kći – Potraga za Lizerl“ američka slikarka Mišel Zekhajm je pokušala da otkrije šta se desilo sa prvom i jedinom kćerkom slavnih matematičara Alberta Ajnštajna i Mileve Marić i zašto je njeno postojanje prećutkivano. Knjigu „Ajnštajnova kći“ je objavio „Admiral Books“ u prevodu Gorana Skrobonje.

Kada je Paulina Ajnštajn saznala da je njen sin Albert u vezi sa koleginicom Milevom Marić, studentkinjom fizike, starijom djevojkom druge vjere, porijeklom iz zabačenih krajeva Balkana – bila je slomljena: „Ako ona zatrudni, bićeš u velikoj nevolji”, upozorila ga je. Ali, dvadesetdvogodišnji Albert, neobuzdan i samostalan u privatnom životu, baš kao što će to biti i u svom radu na polju nauke, nije se obazirao na uzrujanost svoje majke i nastavio je tu ljubavnu vezu.

Dana 27. januara 1902, devet mjeseci poslije idiličnog odmora na jezeru Komo, Mileva Marić, Albertova koleginica sa studija i buduća žena, u potaji je rodila djevojčicu u roditeljskoj kući u Srbiji. Ni Mileva ni Albert nikada nijesu pričali o njoj čak ni bliskim prijateljima. Kao kakav kratkotrajni, vatreni meteor, beba po imenu Lizerl ubrzo je nestala u balkanskom mraku.

Zekhajm tvrdi da je Mileva, budući da nije bila u stanju da svoje dijete pošalje u sirotište, niti da nađe nekoga ko bi je usvojio, ostavila djevojčicu kod svojih roditelja u Vojvodini

Mišel Zekhajm je poznata američka slikarka, živi u Njujorku odakle je i govorila za „Vijesti“.

Kako ste se Vi zainteresovali za priču o slavnom naučniku i nepoznatim detaljima iz njegovog porodičnog života?

- Ja sam Jevrejka i odrasla sam u gradu gdje smo bili jedna od četiri jevrejske porodice. Antisemitizam je uvijek bio prisutan… ponekad latentan… ponekad nasilan... uvijek je podsjećao da smo različiti. Za mene, Ajnštajn je uvijek predstavljao Jevrejina koji je bio omiljen u cijelom svijetu. Zbog toga je on postao moj heroj.

Kao žena koja je morala da se bori za svoje mjesto u muškom svijetu, često sam čitala o hrabrim i preduzimljivim ženama. One su bile živi primjeri onoga što bi žene mogle da postignu.

Jednog dana 1968. godine, kao grom iz vedra neba, zapitala sam se da li je Ajnštajn imao kćerku. Zapisala sam pitanje u mojoj svesci, a zatim sam to zaboravila.

Lizerl je iz nekog razloga izostavljena iz priče o Ajnštajnu. Njeno postojanje je nekako iščezlo iz istorije. Zaintrigirala me je pomisao na to da je negdje duboko u zagonetnom balkanskom lavirintu skrivena misterija Ajnštajnovog nestalog djeteta, koja i dalje nije rasvijetljena. Plahovito i naivno, zaključila sam kako je kucnuo čas da se to dijete pronađe.

Mislila sam da poznajem Alberta. Njegova prošlost ima epske proporcije. Ali nijesam poznavala Milevu. Njena prošlost je zaogrnuta sjenkom. Međutim, znala sam da moram upoznati Milevu ukoliko mislim da pronađen njeno dijete. A da bih upoznala Milevu, morala sam da shvatim kulturološko srce Srbije.

Lizerl je iz nekog razloga izostavljena iz priče o Ajnštajnu. Njeno postojanje je nekako iščezlo iz istorije. Zaintrigirala me je pomisao na to da je negdje duboko u zagonetnom balkanskom lavirintu skrivena misterija Ajnštajnovog nestalog djeteta, koja i dalje nije rasvijetljena. Plahovito i naivno, zaključila sam kako je kucnuo čas da se to dijete pronađe

- Godinama kasnije, u maju 1987, pročitala sam članak u The New York Timesu o otkriću ljubavnih pisama između Alberta i Mileve. U tim pismima je prvi put objelodanjeno da su imali kćerku koja je rođena 1902.

Vi ste Ajnštajna predstavili kao običnog čovjeka u centru ljudske drame, a ne isključivo kao naučnika? Koliko je teško pisati o poznatom čovjeku kao o običnom čovjeku?

- Pošto sam uradila svoje istraživanje i sjela da pišem, bila sam suočena sa dilemom: iako je Ajnštajn bio zaista izuzetan, nijesam ga voljela kao osobu. U knjizi sam pokušala da budem iskrena u mojim zapažanjima i osjećanjima, iako sam shvatila da se mnogi ljudi ne bi složili sa mnom.

Obično se za Milevu i Alberta Ajnštajna vezuju mjesta poput Švajcarske, Ciriha i Berna, ali i Budimpešte, Beča, pa i Novog Sada, Titela, Kaća i Beograda. Jeste li istražujući za ovu knjigu posjetili ove gradove i mjesta i šta ste značajno i zanimljivo otkrili?

- Trebalo mi je pet godina da napišem knjigu. Tokom ovog vremena najmanje u tri maha sam obišla sve te gradove i varošice. Svaki put kada sam putovala razotkrila sam više misterija. Ali svaki put kada sam putovala imala sam sve više pitanja.

Za mene je bilo važno da budem stalno upoznata sa običajima zemalja, posebno Srbije. Iako su razgovori počinjali u formalnom životnom prostoru, uvijek sam jasno naglašavala da volim kuhinju.

Naučila sam da slušam. Naučila sam da posmatram ta otkrivanja, izraze lica i pokrete tijela. Naučila sam da vjerujem u moju intuiciju. Dakle, ono što sam najviše saznala bilo je to u toku bliskih razgovora.

Slavica Dokmanović je vodila nit u mnogim mojim razgovorima. Ja bih je pri tom posmatrala prateći po njoj tragove o ličnosti koju sam intervjuisala. Mada, u to vrijeme nije govorila engleski, naučila sam da vjerujem njenim odgovorima. Takođe sam imala dva sjajna prevodioca: Jelenu Petrović i Miloša Dokmanovića, Slavičinog sina. Oboje su bili u stanju da zadrže ton mog ispitivanja i integritet odgovora.

U knjizi navodite da Lizerl nikada nije napuštala zemlju svog rođenja. Kakva je bila njena konačna sudbina? Zašto su se roditelji odrekli nje?

- Ne želim da kažem čitaocima ovog teksta šta se dogodilo Lizerl! Oni će morati da pročitaju knjigu.

Ajnštajn je bio intrigantna ličnost. Da li vas interesuje još neki aspekt njegove ličnosti, neka neotkrivena tajna?

- Apsolutno… Ajnštajn je bio intrigantan. Ali, on nije bio svetac. On nije bio dobar otac. On nije bio dobar muž. I nije bio dobar djed.. Bio je čovjek, kao i svako od nas.

Neotkrivene tajne o Ajnštajnu? Sumnjam da ih je mnogo ostalo. Njegov život je izokrenut i proučen i spolja i iznutra. Ali nikad se ne zna!

- Albert Ajnštajn je proglasio Milevu Marić teretom. Ona to nije bila. Ona je bila inteligentna, lijepa, časna žena koja se zaljubila u jednog žustrog, inteligentnog, talentovanog čovjeka. Njegovim roditeljima se ona nije dopadala jer nije bila Jevrejka, hramala je, a njihov voljeni sin je bio do ušiju zaljubljen u nju

- Albert Ajnštajn je proglasio Milevu Marić teretom. Ona to nije bila. Ona je bila inteligentna, lijepa, časna žena koja se zaljubila u jednog žustrog, inteligentnog, talentovanog čovjeka. Njegovim roditeljima se ona nije dopadala jer nije bila Jevrejka, hramala je, a njihov voljeni sin je bio do ušiju zaljubljen u nju.

Koliko je ona pomogla Ajnštajnu u njegovim otkrićima, još uvijek je pitanje. Znam da mu je definitivno pomogla u matematici. Drugi element u kome mu je pomogla je njeno istraživanje, njena nezajažljiva radoznalost.

Da, znam, vi ne možete da vidite taj element na papiru. Međutim, možete ga vidjeti, zaista, u svim pismima između njih dvoje, zajedno u razgovorima sa ljudima koji su ih poznavali. I mora se znati da mnogi zapisi nedostaju zbog protoka vremena i upada opakih ratova. Pored ovoga... neosporno... znam za mnoga pisma koja je Mileva slala prijateljima, a gdje su stranice misteriozno nestale.

Sedam svjedoka

„U Lizerlinoj priči postoji sedam svjedoka koji su časno dali svoje iskaze: rođak Dragiša Marić, koji je potvrdio da je Lizerl živjela sa djedom i babom kad se Mileva vratila u Bern; Dragišina majka Ljubica Marić, koja mi je rekla kako je neka žena koja je govorila njemački došla i odvela Lizerl; Jovan Ružić, Milevin brat od tetke, koji nikada nije pričao o Lizerl sve dok mu to 'jednostavno nije skliznulo iz pamćenja u usta'; Sofija Galić-Golubović, Milevina rođaka koja je lično poznavala Lizerl, ali Hansu Albertu nije željela ništa o tome da kaže, sačuvavši tako zavjet ćutanja; Milenko Damjanov, čiji su roditelji bili bliski prijatelji porodice Marić i govorili kako Milevina beba nije sasvim zdrava pošto je ona pokušavala da sakrije trudnoću noseći tijesne steznike; Greta Markštajn, koja je nekako znala da je postojala kćerka; i konačno doktor Džon Filips, psihoanalitičar koji je prenio riječi Erika fon Kalera da je Ajnštajnovo prvo dijete bilo 'mongoloidni idiot'.

Albert i Mileva iz studentskih dana

Kriterijum za ustanovljenje istine sastoji se od utvrđivanja činjenica i nijansi koje se uklapaju – ili odudaraju. Mnoge niti koje pletu Lizerlinu priču poklapaju se. Svi svjedoci su saglasni da je ona bila dijete Mileve i Alberta, da se rodila u Vojvodini, i da Mileva i Albert još nijesu bili vjenčani u vrijeme njenog rođenja. Svi su saglasni da je ona rođena 1902. godine. Većina je saglasna da su se Milevini roditelji brinuli o djetetu dok je Mileva živjela u Bernu. Svi su saglasni da je Lizerl imala šarlah. Ljubica Marić i Mira Alečković sjetile su se da je neka žena koja je govorila njemački došla da je odvede.

Damjanov i Filips su posvjedočili o Lizerlinim 'problemima'. Svi su saglasni da je ona nestala kad joj je bilo oko dvije godine. Pored toga, Alečkovićeva, srpska pjesnikijaj za djecu, napisala je 29. marta 1997. sljedeću tvrdnju za knjigu: 'Sjećam se da je moja majka, Milica Marić, bliska rođaka Miloša Marića,oca Mileve Ajnštajn-Marić, govorila kako je Milevino vanbračno dijete bilo kršteno u manastiru Kovilj blizu Novog Sada. Dijete je onda uzela Julka, sestra Miloša Marića, i dala je nekoj Njemici kako bi naučilo da govori njemački. Čula sam od moje bake da je ta djevojčica umrla 1903. Zvali su je Lizerl'“... (Iz knjige „Ajnštajnova kći“ Mišel Zekhajm, „Admiral Books“, 2012, strana 235-236)

Tišina koja maskira život

Šta nam govori priča o Lizerl? Kakvu nam stranu čovjekove ličnosti ona otkriva? - Priča o Lizerl je ispričana od strane njenih sunarodnika i tišine koja je maskirala njen život. Do kraja mojih razgovora nijesam bila u stanju da utvrdim pun opseg priče. Njen život je bio komplikovan kao slagalica. Vremenom, svaki komad te slagalice pažljivo je postavljen. Sve dok, konačno, poslije pet godina, slagalica nije bila završena.

Preporučujemo za Vas