Drama u kojoj biramo naše političke predstavnike, dok ih gledamo kako pokušavaju da promijene svijet, uvijek se osjeća u velikim količinama na političkim konvencijama i otprilike se može vidjeti gdje god da pogledaš.
Ipak, čak i najveći ljubitelji politike priznaće da je ta drama mnogo interesantnija kada su talentovani scenarista, mudri reditelj i nekoliko glumačkih zvijezda spremni da taj haos pretoče u 120 minuta koji će vas naježiti.
Evo izbora 15 najboljih političkih filmova u proteklih osam decenija ili tako nešto. Da li smo nešto propustili? Da li bi na neki film uložili veto? Pa, to je čar demokratije.
All the President's Men (1976)
Ova majstorska drama o padu predsjednika uključuje neka od najvećih imena među američkim glumcima - Robert Redford, Dastin Hofman, Džejson Robards, Džek Vorden, i to na vrhuncu njihovih moći.
Ali prava zvijezda ovdje je reditelj Alan Pakula, koji je uspio da stvori jedan od najboljih trilera te decenije koji će vas duboko zamisliti.
Sa filmovima kao što su "All the President's Men" i "The Parallax View" Pakula je uspio da prikaže nelagodnost političara ovog doba, efektno i ubjedljivo.
Election (1999)
Trejsi Flik. Samo ime je stvoreno da nervira. Odigrala ju je perfektno Ris Viterspun. Gospođica Flik je vrhunac iritantnosti: vesela, svijetlih očiju, bezdušna sveznalica koju smo svi izbjegavali u srednjoj školi.
U komediji Aleksandra Pejna Trejsi se bori za mjesto predsjednika učenika, ali vrlo brzo postaje jasno da: 1) do kraja njenog vjerovatno nevjerovatno dugog životnog vijeka neće prestati da trči za nečim, bilo čim, dok njene ambicije ne budu zadovoljene, i 2) čak i kad bi postala predsjednik SAD tražiće neku drugu, moćniju poziciju da zauzme.
Sa osnovnom porukom da se istinski političari rađaju, a ne stvaraju, ovaj film zadaje više udaraca, a i smiješniji je, kada se uzme u obzir da se radnja odvija u srednjoj školi koja se nalazi u glavnom gradu SAD.
The Candidate (1972)
Scenarista Džeremi Lardner dobio je Oskara za "The Candidate", oštru, hladnokrvnu i smrtno smiješnu disekciju politike na visokom nivou.
Ipak, veliko je iznenađenje da Robert Redford nije osvojio Oskara za jednu od svojih najjačih uloga. On igra poštenog ljevičara iz Kalifornije Bila Mekeja, koji nema nikakvog političkog iskustva, otrgnutog od zaborava od strane demokratskog operativca i pripremljenog da se bori sa popularnim senatorom.
Lardnerov scenario i sigurna ruka reditelja Majkla Ričija lako crtaju postepeno Mekejovo napuštanje svih njegovih principa dok sve lakše prevazilazi moralne nedoumice kako kampanja odmiče.
Ali ono što će gledaoci sigurno dugo pamtiti nakon gledanja ovog filma je način na koji je Redford prikazao dobrog momka zavedenog čarima koje nudi moć.
Wag the Dog (1997)
Kada su čuli da će biti Robert de Niro, Dastin Hofman, Eni Heš i Vilijam Mejsi pred kamerom, Beri Levinson iza, a Dejvid Mamet piše scenario, ljubitelji inteligentnih satira molili su se da "Wag the Dog" ispuni očekivanja. Srećom, jeste.
Priča je sjajna: prepredeni doktor (De Niro) i filmski producent (Hofman) zakuvali su lažni rat kako bi američku javnost ugurali u patriotsko ludilo i usput skrenuli pažnju sa predsjedničkog seks skandala.
Ali ono što čini "Wag the Dog" relevantnim i zabavim i poslije 15 godina je njegova uvjerljivost. Nikada neće nedostajati bezobraznih, podmitljivih i ne baš inteligentnih političara, ali fora je u tome da im ne treba dozvoliti da nas prevare svojim trikovima.
The Parallax View (1974)
Od svih velikih filmova 70-ih, ni u jednom ne fali velikih glumačkih imena kao u gorkom, uzbudljivom i teorijom zavjere začinjenom ostvarenju Alana Pakule "The Parallax View". Čak i Voren Biti, ubjedljivo najpoznatiji član filmske ekipe, nije bio tada u istoj ligi sa Redfordom, Njumanom, Paćinom.
Ipak, sama anonimnost glumaca i glumica u ovom filmu doprinosi da "The Parallax View" bude još moćniji, jer nema superstara koji će nam odvratiti pažnju.
Biti igra apsurdno zgodnog istraživačkog novinara koji otkriva zastrašujuće stvari u vezi s Parallax korporacijom koja upravlja političarima, ubistvima, medijima i tako kontroliše svijet,
Shake Hands With the Devil (1959)
Za razliku od mnogih političkih filmova koji se uglavnom oslanjaju na opasnosti - korupciju, pohlepu, preveliku moć, "Shake Hands With the Devil" osvjetljava one niže nagone, tačnije upotrebu nasilja kako bi se došlo do željenog, u ovom slučaju političkog, cilja.
U režiji Majkla Andersona, priča o doktoru iz Dablina i njegovom kolegi, komandantu IRA mnogo je više od prosječne istorijske drame.
Ono što karakteriše ovaj film kao politički je jasan prikaz čovjeka koji u zagrljaju sa političkom strašću više nije borac za slobodu nego onaj koji donosi uništenje.
Downfall (2004)
Trošenje dva i po sata posmatrajući svijet kroz oči ludog masovnog ubice i tiranina nije baš ideja koju imaju na umu ljubitelji filma kada se misli o dobrom provodu. No ko bi rekao da kolaps jednog političkog sistema, otjelotvorenog kroz jednog čovjeka, može biti uzbudljiv kao igra Bruna Ganca u "Downfallu".
Proljeće je 1945, Berlin polako preuzima Crvena armija. Njegovi generali se predaju ili bježe, dok Adolf Hitler (Ganc) vreba u svom bunkeru, čekajući pad svog "hiljadugodišnjeg Rajha". Ovo nije ratni film ništa više nego što su to bili "Best Years of Our Lives", "Paths of Glory" i "Deer Hunter".
Zapravo, ovo je film o ludilu i načinu na koji ljudi, pa čak i cijele nacije, mogu zamijeniti nacionalizam sa patriotizmom, totalni rat sa politikom.
Bulworth (1998)
Voren Biti je pametan momak, a "Bulworth" pametan film. Takođe je i urnebesan, nedisciplinovan, osvježavajući, strastan i pravičan. Nešto kao američka politika. Biti igra Džeja Bulvorta, senatora iz Kalifornije.
Progresivni liberal kojeg su u mladosti (kao i samog Bitija) inspirisali Kenedijevi i druge ikone 60-ih, ali koji je odrastao kao duboko razočaran u američku političku mašineriju koju pokreće novac. Bulvort je gurnut na ivicu svojim činjenicom da prihvata sistem koji mu je odvratan.
Kada konačno "pukne" počeće da govori ono što niko nije smio prije.
Tako ovaj film postaje nešto što nikada ranije nismo imali prilike da vidimo - holivudsko ostvarenje vođeno bijesom usmjerenim ka američkom političkom sistemu i tugom zbog toga što smo mi, nad kojima su vladali kupljeni i prodati političari, izgubljeni.
Z (1969)
Postoje filmovi o politici, a postoje i politički filmovi. Ovi prvi mogu i ne moraju da imaju političku agendu, drugi bez nje ne bi postojali.
U slučaju remek djela Koste Gavrasa politika je prilično jasna. Jedva nestvarna priča o ubistvu grčkog političara Grigorisa Lambrakisa 1963, ljevičara, zaista nudi izazovan triler. Kao prikaz desničarske oslonjenosti na nasilje ka oponentima "Z" optužuje sve one koji smatraju da nasilje godi samo fašistima.
Na kraju, teško ćete pronaći film koji će osvojiti vaša srca tako snažno sa pričom o nekada velikom političkom sistemu koji svojevoljno proždire samog sebe.
The Great Dictator (1940)
Tema zamijenjenog identiteta nije rijetka u filmovima. Satira Čarlija Čaplina iz 1940.
"The Great Dictator" dio je te tradicije, sa pričom o jevrejskom skromnom berberinu i poremećenim, antisemitskim vladarom evropske nacije Tomainija (i jednog i drugog igra naravno Čaplin).
Ovaj film nije Čaplinov najbolji i najuzbudljiviji, ali je ipak nevjerovatno komičan i jezivo nagovještava budućnost. Kada je riječ o nemilosrdnim i pravovremenim političkim satirama Holivud će teško iznjedriti nešto slično ikada.
Seven Days in May (1964)
Priča o skoro uspješnom vojnom puču u SAD "Seven Days in May" izašla je iz pera kreatora "Twilight Zonea" Roda Serlinga, što znači da gledalac mora izdržati povremene scene dosadnog pravedničkog brbljanja u inače izuzetnom političkom trileru.
Srećom, snaga filma leži u fantastičnom spisku glumaca (Kirk Daglas, Bart Lankaster, Ava Gardner, Fredrik Marš), dobrom reditelju (Džon Frankenhajmer) i zastrašujuće ubjedljivom zapletu. I mačo tenziji između Lankastera i Daglasa, dva u filmu suprotstavljena lika.
Frost/Nixon (2008)
Glumačka klasa, "Frost/Nixon" pokušava da dočara poznatu televizijsku borbu između osramoćenog predsjednika, koji se nada da može popraviti svoj uništeni imidž i britanskog "selebriti" novinara koji želi da se probije u SAD.
Oboje su bili, manje ili više, uspješni u svojim nastojanjima, ali film Rona Hauarda mudro se manje fokusira na njihove nade i planove, već pronalazi veliku dramu u borbenoj dinamici ova dva čovjeka.
The Best Man (1964)
Svaki film za koji je scenario pisao Gor Vidal ili je baziran na nekom njegovom komadu sposoban je da projektuje prilično sivu sliku američke političke scene.
Srećom Vidalov intelekt i talenti glavnih glumaca (Henri Fonda, Klif Robertson, Li Trejsi) u kombinaciji spriječili su film da se pretvori u celuloidni dronjak.
Zapravo, ako se uzme u obzir koliko su okrutno u filmu prikazane nemoralne mahinacije kojima se koriste svi političari, "The Best Man" će ostati upamćen ne po svojoj mizantropiji nego nepristrasnosti vizije. Ni jedan kandidat nije ni dobar uzor ni zvijer.
Mr. Smith Goes to Washington (1939)
Svjesno manipulistički i potpuno besmisleni "Mr. Smith" je najveći ikad film o američkoj politici samo zbog jednog razloga - Džimi Stujart.
Kao Džeferson Smit, idealni senator iz neimonavne države, kojeg lansira korumpirani guverner kako bi zauzeo upražnjeno mjesto, Stjuart pretvara nemoguće slatkast film u zabavu kojoj je teško oduprijeti se.
Epizodni glumci su iznenađujuće dobri, ali je Stujartov talenat ono što čini "Mr. Smith" vječno šarmantnim.
The Manchurian Candidate (1962)
Postoje filmovi o teoriji zavjere, politički trileri, postoje filmovi koji pokrenu potpuno novi filmski žanr, a postoji i "The Manchurian Candidate".
Film koji će ove godine napuniti 50, remek djelo Džona Frankenhajmera je prvi veliki film o teoriji zavjere i vječna mjera za sve ostale slične filmove. Priča je pozajmljena iz romana Ričarda Kondona, ali pored uzbudljivog zapleta tu je i fantastična gluma (jednu od uloga igra Frenk Sinatra).
"The Manchurian candidate" ostaje kao "jedan u milion" klasik i zbog Frankenhajmerove inventivne i visoko stilizovane režije. To su politika i stvaranje filmova onakvi kakvi bi i trebalo da budu - da ostavljaju bez daha.
Galerija
Bonus video:
