(ODLUKA – ZEČEVIĆ (M)
Tribun vasojevićki, Mojsije Zečević (1780-1850), epska figura, pjesnik, na krajini, u dodiru sa islamom, a u diplomatskoj ravni što crkvenoj, što civilnoj, povjerenik je Petra I, istorija tvrdi, za tu krajinu, mnogo godina, bio.
Takvu figuru, i doba, kada žežu molitve i bune, posmatrati, sa stanovišta dodira supotnosti, nije nezanimljivo. Tu, između hrišćanskog i islamiziranog svijeta, svaka riječ, djelo, misao, namjera, dovoljno je protivurječna u samoj sebi.
Idealan teren za samopodrivanje, u politici, je onaj, gdje se sve, lako, i brzo, neosjetno, može pretvoriti u vlastitu suprotnost. Nož je to, kojim se, ne samo, sječe, nego, i hoda. Igumana Zečevića pominje mladi Njegoš u pismu Jeremiji Gagiću odmah nakon preuzimanja vlasti, 20. decembra 1830:
“Ljubezno Vas pozdravlja iguman Mojsej”, obraća se on Gagiću, kao da iguman, tu kraj njega, sjedi i u rukopis mu gleducka i virucka. Lako zamisliti, ništa prirodnije, nego li da lojalni sveštenik i crkveni pregovarač, kraj mladog, tek izabranog, nestasalog, vladara - upotrijebiću izraz iz noćnih mora devetnaestog stoljeća - bdi.
I ne treba dodatka ovoj slici - iskusni stari službenik u sjenci mladog vladara - jedva, usput, komentar, Jefta Milovića, direktno u odnosu na Njegoševo pismo - indirektno u odnosu na političku poziciju diplomate igumana:
“Iguman Mojsej’ – Mojsije Zečević (Mojsije Vasojević), iguman manastira Đurđevih Stubova; pobjegao od Turaka u Crnu Goru još za života mitropolita Petra I.” Čovjek koji donosi odluku u odsudnom času - to je ovaj, vjerski, i crkveni, diplomata, na krajini. Politička odluka - zar to nije, samo, riječ, stiješnjena između dvije suprotnosti?
Ipak, i to, izbjegavanje suprotnosti, ima uticaja na diplomatsko mišljenje i poslovanje. Kod Vergilija, i Rablea (Rabelais), kaže jedan istraživač evropske diplomatske tradicije, orijentisane na toleranciju tamo gdje je, suživot, otežan, na krajini, na buretu baruta, diplomatski diskurs je stavljen u usta licu naklonjenom ideološkom projektu. Diplomatska tradicija, tako važna za prepoznavanje stila, i podteksta, postavljanja jednog diplomate, pritjeranog uza zid razlikama u jeziku, vjeri i porijeklu, puna je ovakvih primjera:
The origins of this friendly feelings, we learn, lie in a particular trait that the Egyptian king Califfo and the Christian leader Goffredo share, despite their differences in language, religion, and origin. This trait is virtue. (Up. Timoty Hampton: Fiction on Embassy: Literature and Diplomacy in Early Modern Europe, Cornell University Press, 2009, 83.
Mnogo godina kasnije, diplomata sa drugačijim iskustvom, član vlade u egzilu, britanski gojenac, John Petrov Plamenatz (Jovan Plamenac), upotrijebiće u svom, oksfordskom, teorijskom radu prikladniji termin: moralna različitost.
Vidimo stijenu od časti, epsku, monolitnu, kako puca, a da to još ne znači da se raspada, da nije do smaka svijeta, došlo, ako se moral relativizuje i gleda kroz neku optiku manje robusnu. Plamencu, budući da zna, od Platona, da više istina postoji, ne samo jedna, da su istine mnogobrojne, protivurječne, sklone vlastitoj suprotnosti, nije teret kazati isto za moral i čast. On zna težinu riječi, na planu zaštite, moralne, razlilitosti, u javnom poslovanju:
Most of the socialists and anarchists of the last century, without being conspicuously more liberal than Rousseau had been or more concerned to safeguard moral diversity, were less rigorous and puritanical. (Up. John Plamenatz: Karl Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 413.)
Moralna različitost, za teren tako sklon, građanskim, ratovima, nije ništa novo. Građanski konflikti i krvomutnje, tako sam ja čitao pjesnika, iz faze mog stasavanja, Edvarda Kocbeka, nastaju, zapravo, kroz brzoplete prosudbe jedne jedine riječi. Kaže Kocbek ovo, i ovako:
Tukidid je pojavu kuge u Atini Pripisao značenjskoj promjeni riječi.
Atinski ambasador, akreditovan kod Lakedemonjana, Tukidid (oko 460 - oko 400 prije Hrista), kao mlad diplomata, sa 27 godina, premda za helenske parametre, mladost neka, to već i ne bješe - Kocbek ga apostrofira znatno iskusnijeg - govori o diplomatskom obrtu sa pjesničkom snagom: “Muškarci počinju tako što zadaju udarce, a kad im se vrati istom mjerom, moraju potražiti izlaz u riječima.”
Zato je, diplomatsko opštenje na rubu i rubikonu, na krajini, granici, gdje se slamaju razna svjetla, navike, krvi, osjetljivije od opštenja na drugim mjestima. Ili, drugačije rečeno, Englezi, od kojih je Plamenac učio, u svojim se klasičnim priručnicima, čvrsto drže, Tukididove završnice Peloponeskih ratova: “Najbolje prođe kroz život onaj koji ima najmanje razloga da se stidi što je podilazio neprijateljima.”
Mojsije je živio u selu gdje jedna jedina, riječ, može, promijeniti, volju sela i tok mnogih života. Živio, i borio se, na britkoj granici dva bitno različita vrednosna sistema. O razlici u pregovaračkom, i diplomatskom, opštenju, da i ne govorimo. Vjerske vrijednosti, i vrline, odjednom su, nakon buđenja naroda, i narodne riječi, nakon retoričke forme državne svijesti, postale aktivne. Uostalom, onaj u čiju se je, službu, Mojsije, stavio, Petar I, samo to što je uradio - retoričku formu pretočio u državnu svijest (uzvratio udarac i primorao neprijatelja da potraži izlaz u riječima, tukididovski rečeno) - uradio je sve, dotakao čudo.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
