GALAKSIJA KNJIGA

Britanski autor Majkl Džons o opsadi Lenjingrada

Iza Majkla Džonsa stoji niz od tri knjige o Drugom ratu na Istočnom frontu (plus dvije o Aginkortu i Bozvortu, iz britanske istorije)
92 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 22.09.2012. 09:03h

Lenjingrad: opsadno stanje - Leningrad: State of Siege; Michael Jones; John Murray, London, 2009

Dvije i po godine opsade Lenjingrada tokom Drugog svjetskog rata (u periodu septembar 1941 - januar 1944), barem na engleskom jeziku, svoju dramu dugo vremena će rasplitati na stranama knjige 900 dana Harisona Salsberija, publikovane davne 1969, kad je čovjek kročio na Mjesec.

Koliko je Salsberi istorijski bitan govori i podatak da Dejvid Beniof njegovu knjigu stavlja kao primarni izvor za svoj solidni i bezmalo jučerašnji roman o Lenjingradu, Grad lopova (Laguna, 2010), o kome je već bilo riječi na ovim stranama.

Štaviše, Salsberijev naslov kao jednu od bibliografskih jedinica nabraja i rusofil Branko Kitanović u vlastitom nebeletrističkom viđenju iste bitke (1983). Na samom kraju knjige, Kitanović piše: "Lenjingrađani su umirali da bi Lenjingrad živeo. Umirali su da bi živelo čovečanstvo". Da, ali to samo možda u poeziji. Zbog čega ne napisati da ih je većina pomrla samo zato jer za njih nije bilo drugog izlaza?

Svjedočanstva o opsadi

Iza Majkla Džonsa stoji niz od tri knjige o Drugom ratu na Istočnom frontu (plus dvije o Aginkortu i Bozvortu, iz britanske istorije), od kojih bih izdvojio Povlačenje: Hitlerov prvi poraz, o napadu na Moskvu 1941. (i pored toga što je njegov prvi poraz bila Bitka za Britaniju, godinu ranije).

Recimo, kad je Moskva poslala Lenjingradu konvoj hrane, Vorošilov je zaključio da bi prihvatanje hrane bilo isto što i kapitulacija

Sâm Džons navodi da je, kad se već radi o Salsberijevoj knjizi, ipak došlo vrijeme da se objave nova svjedočenja u vezi s tragičnom opsadom, koja su u međuvremenu postala dostupna sa posljednjim živim svjedocima.

Štaviše, Džons ne preuzima informacije iz izvora sovjetskih vojnih vlasti, već direktno od preživjelih, od građana koji nisu napuštali grad, crvenoarmejaca što su se borili na njegovim obodima, kao i iz publikovanih i sačuvanih dnevnika preminulih, sa fokusom na tri najteža mjeseca tokom opsade – od decembra 1941. do marta 1942.

Udar na staru rusku prijestonicu, Lenjingrad (odn. Sankt Peterburg), došao je u vrijeme kad je onaj na Moskvu tek trebalo da bude spriječen u doslovno posljednji čas. Njemci su uz pomoć Finaca, koji su tražili odmazdu za rusku pobjedu iz 1940, okružili carski grad sa širokim avenijama, baroknim palatama i priobalnim gatovima.

Radilo se o bukvalno epskom trvenju koje se nastavilo i sljedeće dvije godine, ali nadasve drugačijem od onog u Staljingradu. Opsada je zadobila karakter jedinstven po svojim užasima, koštajući branioce i žitelje više života nego što su Britanija i Amerika zajedno izgubili u čitavom konfliktu.

Prije nego što je počela bitka, sovjetski komandanti anticipirali su direktni napad. Desetine hiljada civila ukopavali su odbrambene mjere tačno na put neprijateljskoj opsadnoj artiljeriji, koja ih je pogađala "metodično i precizno".

I pored toga što se Žukov redovno suočavao sa protestima podređenih, koji ni u njegovim pokušajima nisu vidjeli nikakav smisao, on nije prestajao da napada

S druge strane, odbrana grada dopala je u ruke starom Boljševiku, generalu Vorošilovu, koji je svoju lojalnost dugovao samo drugu Staljinu; to je čovjek koji je prezirao profesionalne vojnike i nije razumio ništa o tzv. vojnoj nauci.

Recimo, kad je Moskva poslala Lenjingradu konvoj hrane, Vorošilov je zaključio da bi prihvatanje hrane bilo isto što i kapitulacija, te je namirnice usmjerio na drugo područje. Istovremeno je naredio napad na njemačke opsađivače koji je, dabome, desetkovao njegovu ubogu vojsku.

Žukov mijenja Vorošilova

Osmog septembra opkoljavanje je okončano i taj se dan vodi kao prvi dan opsade. Već sjutradan, Staljin je poslao Žukova da zamijeni Vorošilova. Njegov neočekivani dolazak lakim avionom doveo je do male farse: čuvari štaba gradskog fronta pokraj Instituta Smoljni 15 minuta su zadržali Žukova, jer on i njegovih nekolicina generala nisu imali propusnice.

Žukov je tada bio načelnik Generalštaba Crvene armije i sa sobom je samo nosio Staljinovo pisamce u kome se Vorošilovu naređuje da se odmah vrati u Moskvu. U Moskvi se Vorošilov usprotivio i Staljinu, grmeći iz sveg glasa da su zbog njega pobijeni najbolji ruski generali. Nekim čudom, izbjegao je streljački vod.

Žukov je reorganizovao odbranu Lenjingrada i naredio da se Vorošilovljeva Baltička flota u luci Finskog zaliva odmah raspusti, bez obzira na to što je ona tokom opsade nastavila da pruža pomoć terenskim snagama.

General je potom pokrenuo niz napada na opsađivače dosegavši vrhunac 17. septembra i pri tom izgubivši na hiljade života u jurišima koji se u vojničkim dnevnicima i izjavama najčešće opisuju kao "masovni pokolji", a ljudi kao "topovsko meso". Ovdje vrijedi imati na umu da su tada bolnički objekti za ranjene bili skoro nepostojeći.

Dabome, ruski istoričari nisu morali mnogo da lažu, jer je nesvakidašnjeg herojstva i čemera tokom Drugog rata bilo na pretek

I pored toga što se Žukov redovno suočavao sa protestima podređenih, koji ni u njegovim pokušajima nisu vidjeli nikakav smisao, on nije prestajao da napada. U isto vrijeme je postavio blokadne jedinice iza fronta sopstvene vojske, koje su imale neopozivo naređenje da mitraljiraju sve ruske vojnike sa namjerom odstupanja; u pitanju je bio običaj ubrzo institucionalizovan u čitavoj Crvenoj armiji.

Tokom narednih sedmica Rusi nisu ni mogli zamisliti da Njemci nemaju nikakvu namjeru da preduzmu dalje ofanzivne mjere prema Lenjingradu, niti da prihvate predaju. Njihova Četvrta tenkovska Pancer grupa preusmjerena je u Operaciju Tajfun, dakle upućena je ka Moskvi.

Žukov je tako zaradio velike poene kod Staljina kao spasitelj grada, nesvjestan da general nijedanput nije ozbiljno napadnut od strane Njemaca. Krajnji rezultat bio je konstantan niz nepotrebnih juriša ruske sakate i iznurene vojske, koji su samo donijeli nove žrtve i ranjenike kojima, pak, niko nije mogao pomoći.

Najzad, ovo nije ni djelić primjera kako je ogroman broj ljudi u Lenjingradu mogao biti spasen ili mu, u najmanju ruku, biti omogućeno da manje pati. Ali jeste savršen uvod za sliku koju vremenom steknete o ovoj opsadi, koja je u Rusiji, za razliku od Zapada, uvijek privlačila pažnju baš zbog ispoljene neizmjerne patnje.

Sovjetski istoričari ignorisali greške

U sovjetskom komunizmu pisanje validne istorije ne samo što je bilo nemoguće, nego je ona obično služila kako bi se žrtve – i to pretežno jadnici poginuli zahvaljujući očitoj nekompetentnosti svojih nadređenih – istakle kao simboli pobjede, što je ideja koju samo može da izrodi jedan psihopatski um.

Na jalovo napravljenim splavovima krcatim municijom nije bilo ništa lakše, no makar se ova operacija odvijala pod krinkom noći

Dabome, ruski istoričari nisu morali mnogo da lažu, jer je nesvakidašnjeg herojstva i čemera tokom Drugog rata bilo na pretek (Lenjingrad je idealan primjer toga), ali jesu morali da izostavljaju informacije.

Naprotiv, podrobno isticanje vojnih gluposti u takvim situacijama treba da bude primarna dužnost svakog istoričara i pisca, jer će na osnovu te slike naredne generacije suočene sa novim okršajima dobiti priliku da nauče ("naučiti" je prilično labav i arbitraran termin kad je u pitanju vojni mozak) da se drugačije ophode u istim okolnostima.

S druge strane, činjenica je da je Žukov bio briljantan strateg i taktičar, ali – i to potvrđuje hrpa svjedoka – izgleda da je vrlo rijetko mario za ljudske gubitke. Radista u Smoljniju, Mihail Neištad, pamti naročito uznemirujuću scenu gdje je, prilikom pokušaja da se uspostavi veza sa Moskvom, linija najedanput zamrla.

Žukov je istog časa usred štaba potegao pištolj i podviknuo na šokirane ljude oko sebe, misleći da oni imaju nekog udjela u tome. Na sreću svih, veza sa Moskvom je brzo uspostavljena. Žukov je nemalo puta pokazivao to svoje lice, karakter tipičan za grubijana sviknutog na maltretiranje slabijih, bez obzira na to o čijoj se krivici radilo.

Najrizičniji Žukovljev potez bila je odluka da pokrene niz masivnih napada na Njemce sa malog uporišta na istočnoj obali Neve

Na drugom mjestu, četa od 200 ljudi poslata je usred dana da napadne neprijateljsko gnijezdo – sa druge strane rijeke Neve. Samo ih se 14 dočepalo obale. Mihail Pavlov, komandant puka u Prvoj diviziji NKVD Graničnih čuvara govori o tome kako je u jednom napadu na njemački mostobran na drugom kraju Neve, njegov zbrda-zdola i u tren oka sastavljen bataljon imao naređenje da prvo maršira 60km do sela Nevska Dubrovka, gdje su prvo zastali da pokupe opremu i zalihe koju je trebalo prebaciti skoro nepostojećim ruskim jedinicama na drugoj obali. Onda im je naređeno da odmah pređu rijeku – samo što nije bilo nikakvih čamaca.

Na jalovo napravljenim splavovima krcatim municijom nije bilo ništa lakše, no makar se ova operacija odvijala pod krinkom noći. Međutim, čim je prva njemačka signalna raketa osvijetlila Nevu, nastao je pokolj.

Bolje reći, Njemci čak nisu morali ni da se trude, jer pošto bi neki zalutali metak pogodio fišek sa municijom, izgledalo je kao da je ionako klimavi splav raznijela minobacačka raketa – rusko oružje je tamanilo rusku diviziju.

Pavlov je na drugoj obali i sa vrlo malo vojnika ostao puna tri dana, i to samo na 600 metara od Njemaca i pod konstantnom baražnom paljbom, sve dok nije stigao novi kontigent crvenoarmejaca.

Nevski mostobran

Najrizičniji Žukovljev potez bila je odluka da pokrene niz masivnih napada na Njemce sa malog uporišta na istočnoj obali Neve, poznatijeg kao Nevski mostobran (Kitanović ga naziva "Nevskim jezičkom"; a jedno poglavlje u njegovoj knjizi Lenjingradska bitka zove se: "Taj veličanstveni, taj jezivi Nevski jezičak").

To je mjesto, prema Džonsu, postalo polje smrti – koje je tokom opsade uzelo stotine hiljada sovjetskih života. Kao što je jedan vojnik Crvene armije to lakonski objasnio: "Ako niste vidjeli Nevski mostobran, onda niste ni mogli vidjeti pravo lice rata".

Žukovljevi učestali napadi na ukopane Njemce trebalo je da unese nemir među neprijateljske redove, što i jeste imalo smisla, pa čak i koristi, ali ne kad su u pitanju bili toliki ljudski životi.

Docnije je Žukov tvrdio da je Nevski mostobran bio vitalno mjesto za odbranu Lenjingrada, sa čim se brojni svjedoci nisu slagali, iako je njegov plan imao porijeklo u sasvim logičnom vojnom rezonovanju.

Džonsova knjiga je u suštini nevelika; sa indeksom broji 325 stranica u broširanom povezu, dok Salsberijeva u tvrdom povezu ima više od 600 stranica

Na kraju, ako želite da čitate o groznijim okolnostima od ovih koji su se odvijali unutar grada, kad su na minus trideset stepeni ljudi dnevno dobijali samo po 125 grama hljeba, kao i o tome kako je Dmitri Šostaković u Lenjingradu počeo komponovati slavnu Sedmu simfoniju (svjetski poznat muzičar je evakuisan iz grada u oktobru '41) – nabavite ovog Džonsa.

Nimalo ne čudi što informacijama sa Istočnog fronta treba i po pet decenija da stignu do Zapada. Iako se na engleskom jeziku tek odnedavno može naći dosta pristupačne literature o ruskom frontu, Lenjingrad je oduvijek bio neka vrsta misterije – njegova krv apsolutno je drugačija od one prosute za Staljingrad i Moskvu – pa je šteta da tragedija carskog grada bude svedena samo na jedan naslov, 900 dana.

Džonsova knjiga je u suštini nevelika; sa indeksom broji 325 stranica u broširanom povezu, dok Salsberijeva u tvrdom povezu ima više od 600 stranica. Zbog svježine informacija i sasvim drugačijeg pristupa, odnosno potenciranja ratne psihologije kod neprijatelja, ruske vojske i građana Lenjingrada, ona donekle pravi i drastičnu razliku u zapadnoj vojnoj literaturi.

Nju čak i ponajbolji britanski vojni pisac, Maks Hejstings, navodi kao jedan od naslova na koje bi čitalac trebalo da obrati pažnju, u bibliografiji svoje knjige Otvaranje pakla: svijet u ratu 1939-1945, o kojoj sam već pisao.