(Budo Simonović: “Nikad kraja tamnicama - Lalićeve poruke i poduke”, Medeon, Podgorica, 2018)
Crnogorska književno-kritička scena ostala je dužna Mihailu Laliću. To je tvrdnja koja se posljednjih godina sve glasnije i dokumentovanije izgovara. I koja se, bez obzira na stepen privrženosti ili distantnosti prema Lalićevoj filozofiji i estetici, sve razložnije prihvata od strane književne i, uopšte, čitalačke javnosti. Ideološki predznaci razvoja jugoslovenskog i postjugoslovenskog društva, i kulture i umjetnosti kao njegovog sastavnog dijela, poprimali su, s vremena na vrijeme, i ulogu vrednosnih filtera, kroz koje su se morala “provlačiti“ i mnoga, dotad priznata imena. Kako su se u jednoj umjetničkoj (u ovom slučaju, književnoj) sferi “pronalazili“ napredni i savremeni sadržaji, šta kao destabilizujuće i retrogradno, a šta kao čisto estetsko ili populističko, odnosno, kao novi, kreativni izazovi ili dogmatsko zatvoreni i jednosmjerni temati - o tome najbolje govore životne sudbine M. Crnjanskog, R. Zogovića, D. Mihailovića, B. Ćopića, G. Đoga i drugih.
Lalić je imao sreću da ne bude u (bar ne u direktnoj, otvorenoj) nemilosti. Ali, kako je vrijeme proticalo, i kako se tadašnji društvenoplitički sitem, posebno od devedesetih godina prošloga vijeka, i sam konfrontirao sa rastućim dualizmima i krajnostima u mnogim sferama, tako se i Laliću prilazilo sa različitih analitičkih postamenata, sa većom ili manjom privrženošću, odnosno distantnošću prema njegovoj književnoj misli, a što se nerijetko svodilo na uprošćene relacije simpatije - antipatije. Revolucija, Drugi svjetski rat, NOB, sloboda, izdaja, komunizam, kapitalizam, kolektivno, lično, teizam, ateizam… sve su to fenomeni koji će sopstvenom težinom iznuđivati reske, neumoljive stavove i uspostavljati crno-bijelu sliku o sopstvenim vrijednostima. Pogotovo u prelomnim istorijskim etapama, kao što su Drugi svjetski rat i socijalistički sistem, u čijoj je unificiranoj ideološkoj matrici bilo najteže, gotovo nemoguće, uspostaviti balans između lične i kolektivne slobode, odnosno odgovornosti. A to je teren na kojem je Lalićevo pero otvoreno razbijalo već razgranate kolektivne fetiše i unaprijed projektovane vizije civilizacijskog progresa.
Specifikum Lalićevog opusa, posebno onog sa ratnom tematikom, ali i njegovih eseja i dnevničkih zapisa, pisanih kasnije, sadržan je u činjenici da je fenomen ljudskog života, u čitavoj njegovoj kompleksnosti, pisac sagledavao prvenstveno kroz etičke koordinate i dosege. Etika je početno i završno ogledalo ljudskog karaktera. A kako su ljudska priroda i karakter najčešće varljivi i nesigurni - sami po sebi predstavljaju najveći izvor tragedija i zala u istoriji čovječanstva. Otuda i ne čudi što je Lalić, kako je vrijeme prolazilo, a o kojem je svjedočio otvorenih očiju, svoju misao sve više hranio nevjericom, pesimizmom i dubokom rezignacijom. Da je njegov doživljaj svijeta sav u znaku gorke oporosti i konstantne sumnje, najbolje potvrđuje i najnovija knjiga, pod nazivom “Nikada kraja tamnicama - Lalićeve poruke i poduke”, crnogorskog novinara i kulturnog poslenika Buda Simonovića.
Prije nego što se bilo šta kaže o problemskoj građi, tj. o Lalićevoj duhovnoj kozmogoniji, treba naglasiti veoma inovativni kompozicioni pristup samom sadržaju knjige, tj. strukturnu stranu pojedinih temata koji svojom raznorodnošću i koncepcijom čine nesvakidašnju originalnu književnu publikaciju hrestomatskog tipa u nas. Ništa u ovoj knjizi ne počiva na Simonovićevoj ni pretpostavci ni proizvoljnosti; svaki literarni segment ima svoj izvor, putokaz i svoj kontekst. On je na taj način omogućio čitaocu da Lalićevu misao, ideju i intenciju, koje su inače date u duboko kondenzovanoj formi, sada povezane i prezentovane u knjizi kroz interna, međusobno jaka motivaciona jezgra, doživi kao izvanredni estetsko-filozofski sublimat, kao novi i još složeniji umjetnički diskurs od onog kojeg je, kroz ranije čitanje Lalića, pronalazio u njegovim djelima.
Ilustracije radi, samo da navedemo od kojih je sve književnih segmenata i kakvim kompozicionim slijedom Simonović ostvario tako kompaktnu, inovativnu i cjelovitu strukturu knjige “Nikad kraja tamnicama”.
DVA NIVOA ČITANJA
Knjiga se čita u dva nivoa: prvi čine Lalićeve misli, sentence, mudrosti, poruke, zapisi, stavovi, kritičke opaske, izabrane iz njegovog opusa, i situirane na lijevoj stranici, uz to bogato ilustrovane fotografijama pisca, raznim povodima i u različitim miljeima, od njegovih gimnazijskih dana u Beranama, do susreta sa tadašnjim najpoznatijim jugoslovenskim piscima i drugim stvaraocima. Desne stranice su posvećene Simonovićevim intervjuima sa Lalićem (od dva intervjua, jedan je objavljen krajem 1992. godine, neposredno prije piščeve smrti), dati su i odlomci razgovora Ljubiše Rajkovića sa Lalićem, zatim važnije cjeline iz Lalićevog opsežnog govora na naučnom skupu 1984. godine povodom 41. godišnjice od ukidanja kolašinskog četničkog zatvora, čiji je zatočenik bio i sam Lalić; tu su i piščevi veličanstveni opisi ljubavi, kao “zenita života” (o čemu je, poznato je, Lalić veoma suzdržano pisao), među kojima i priča “Dvije lampe”, prenijeta u cjelini; potom, opisi smrti, tj. trenuci suočavanja piščevih junaka sa smrću, koji spadaju u sam vrh literarne imaginacije. Ovaj segment Simonović je upotpunio i postuhumno objavljenom pričom “Saga o pogibijama”, koja govori o poznatom durmitorskom revolucionaru Jakovu Ostojiću.
Koliko god nam se činilo da smo čitanjem “Lelejske gore”, “Hajke”, “Zlog proljeća” i drugih romana i zbirki priča dosegli dubinu Lalićeve zaokupljenosti fenomenima života i smrti, ljudske istorije i civilizacije, kako u njihovoj prolaznoj, tako i u beskonačnoj znakovitosti, složenost Lalićeve duhovne personalnosti i poetičke senzibilnosti, u ovoj najnovijoj knjizi, postaje još vidljivija, istinitija i ljudskija.
I GORKO I LJEKOVITO
Ljudske sudbine u Lalićevoj interpretaciji uvijek su se odvijale u krajnje kritičkim situacijama, ili su izvirale iz tragizma, ili su ga uslovljavale, oblikujući ga prema sumornim egzistencijalističkim obrascima, gdje je borba za opstanak, gotovo, po pravilu, nadjačavala sve druge životne finese. Takav duboki pesimistički panoptikum bivao je još neprozirniji u situacijama u kojima ga je trebalo provesti kroz još jedan (pr)ocjenjivački, možda i najvažniji, test: etički. Znajući da je ljudska priroda uglavnom nestalna i nepredvidiva, a moralni korelativ traži upravo suprotno - čvrstinu i postojanost, Lalić svoje likove situira u prostore nadljudske dramatike, na taj način istovremeno kondenzujući i sučeljavajući najveće kontroverze života. Simonović je, kroz odabir književne građe (sentence, poruke, opaske…) maksimalno potencirao upravo ovu stranu Lalićeve filozofije. Jaka refleksija njegove kritičke energije, nedvosmisleno jasne i cjelishodne, pružila nam je novo, dodatno saznanje da je Lalić bio daleko otvoreniji kritičar društva nego što se pretpostavljalo i znalo. Duboka sinergija spajala je njegov kritički nerv i otvorenu i konstantnu budnost u odnosu, ne samo na aktuelni društveni trenutak, već i na univerzalne, vječne relacije života, smrti, opstanka, smisla… Saznanja koja su se rađala iz takve literature, bila su, koliko gorka, toliko i ljekovita. Ona su obilježila, kako piščeve kritičke zapise, sentence i poruke, tako i njegovu cjelokupnu novelističku i romanesknu prozu.
Lalić se, po pravilu, klonio javnih nastupa, posebno napadnih i ne baš uvijek kompetentnih novinarskih pitanja, te su tako njegovi intervjui, dati pojedinim radijskim i novinskim redakcijama, imali posebnu težinu, i bili još dragocjeniji. Prvo, iz razloga što je u njima (inače, u segmentima, prisutni i u ovoj knjizi) nastojao da objasni svoja poetička načela i idejne postavke određenih temata, kao i da sopstveni stvaralački poriv kontekstualizuje u okviru tadašnje književne prakse kod nas i u svijetu. Jednakost, sloboda i pravda, kao sociološki i etički problemi, bili su Lalićeva osnovna književna preokupacija, koji će se ubrzo, u postrevolucionarnom, socijalističkom periodu, ne izdržavši težinu projektovane utopijske vizije, pretvoriti u sopstvene, veće ili manje krhotine. Da li u tome prepoznajemo usud čovjekove prirode, prema kojoj će, sve što se sagradi, jednom biti i porušeno, odnosno, da li svaka promjena nužno mora da počiva na ruševinama? Težinu takvih i sličnih pitanja Lalić je često vagao, prateći ih još češće sumornim odgovorima, beznadežnim vizijama, krajnje pesimističkim konstatacijama, nerijetko i nihilističkog prizvuka.
ŽIVOT - OTIMANJE OD SMRTI
Svaka stranica ove knjige predstavlja dramatski solilokvijum o još dramatičnijoj ljudskoj javi. Na str. 81. Lalić je, u intervjuu, datom Simonoviću za tadašnju “Ilustrovanu politiku”, napisao da su “loša iskustva dosuđena svakom ko ne umre na vrijeme, tj. u mlađim godinama”. Ili, u istom intervjuu (str. 83), da je, pored ostalog, “življenje uzaludna borba protiv smrti”, a na istoj strani i sljedeća misao: “Kad čovjek dugo živi, kako da ne padne u pesimizam”. Šta možemo zaključiti samo na osnovu ovih nekoliko citiranih misli? Možemo to - da je Lalić naš najveći tragičar. Koju god temu dodirnuo, čega god se iz sopstvenog, životnog i literarnog iskustva prisjetio - svojom interpretativnom oštricom dovodio je do manihejske raspetosti, do čemernog egzistencijalnog usijanja, do neizostavnog suda da je život, iako najdragocjeniji postulat, istovremeno, i najmučniji čovjekov martirij. I da naše svakodnevno kruženje - od samoće, preko nade, do patnje, kao sveopšte (egzistencijalne) neravnoteže - nije ništa drugo do golo otimanje od smrti. Dakle, život je samo jedna pokretna traka koja nikad nije kompatibilna sa čovjekovim htijenjima, željama ni mogućnostima. Bilo da je riječ o ratu ili miru, rušenju ili građenju, sjećanju ili zaboravu, izvornim ili iskonstruisanim svjedočenjima, socijalizmu ili kapitalizmu, o birokratskoj sterilnosti ili duševnoj punoći i stvaralačkom ispunjenju - sve je to kod Lalića na vječnom ispitu. Zašto je u životima Lalićevih junaka tako malo svjetlosti i još manje radosti? Zašto im, čak, i mladost, koja je sama po sebi paradigma entuzijazma, snage i vjere, prolazi u sumornom preispitivanju, u neprestanom odmjeravanju racia i osjećajnosti, u skrivanju svega što bi otkrilo njihovu ličnu, nesputanu prirodu, ili karakterološku crtu; zašto svaki, i najmanji, životni korak, kad-tad, neizostavno skupo plaćaju? Slična pitanja mogla bi se nizati u nedogled. Ali, kad se pažljivije sagleda Lalićeva ratna proza, pogotovo njegovi misaoni traktati, filozofska načela, sudovi i dnevnički zapisi, vezani i za aktuelne i za vječite, univerzalne teme (“Prutom po vodi” i “Episolae seniles”), dolazimo do zaključka da je ta stiješnjena, mučna slika svijeta prvenstveno odslik piščevog sopstvenog doživljaja tog istog svijeta, prema kojem je život čovjeku dat kao unaprijed zagarantovana muka. U tom ponornom usjeku između, s jedne strane, dnevne životne trake, na koju običan, anoniman pojedinac gotovo i ne može da utiče (pogotovo ne u prelomnim istorijskim dešavanjima, u kojima figurira, uglavnom, na nivou upotrebnog sredstva) i, s druge, moralnih postulata, slobode, dostojanstva, smisla i kreativne ispunjenosti, kao najbitnijih civilizacijskih vrijednosti, odvija se neprestana ljudska drama.
Kako je, svremenom, raskol u sistemskoj ideološkoj praksi tadašnjeg jugoslovenskog društva bivao sve veći, tako je i defetistički prizvuk Lalićeve folozofije bivao sve očigledniji. Stoički usredsređen, Lalić se klonio bučnih, površnih reakcija i konfrontacija, njegov sistem samokontrole i dijaloškog dostojanstva davao je njegovoj riječi dubinski smisao i trajniji odjek. I sam razapet između, najčešće zloupotrebljivog, i nikad do kraja dosegnutog života, i (ne)moći vjerodostojnosti njegove književne i, uopšte, umjetničke transpozicije, sami umjetnički čin za njega je značio, prije svega, odgovornost prema životu. Otuda i ne čudi što je mnoga svoja djela više puta ispravljao, dopunjavao i time istovremeno filigranski vagao svoje stilske varijable.
HUMANOST JE PRAIZVOR UMJETNOSTI
Koncentrisanost njegovih maksima, koje je Simonović veoma znalački odabrao, strukturirao i sistematizovao, otvorila nam je, zapravo, novu mogućnost procjenjivanja i pozicioniranja Lalićevog cjelokupnog opusa u okviru savremene crnogorske literature. Kontekstualni, dosta složeni prostor Lalićeve misli i njegovog društvenog i, uopšte intelektualnog, angažmana nije lako definisati, jer on u sebe apsorbuje univerzalne teme čovječanstva, tj. svekoliki supstrat njegovog istorijskog iskustva. I pored te činjenice, mogli bismo, kao bazičnu odrednicu Lalićeve stvaralačke odiseje, i u simboličkom, i u efektivnom, konkretnom smislu, prepoznati u fenomenu humanosti. I sam Lalić to najdirektnije potvrđuje u razgovoru, datom Reviji “Ovdje” (marta, 1984. godine): “Humanost je ne samo opšta ideologija, no i praizvor umjetnosti. Čak i kad je gorka, ironična, pa i kad je sarkastična i cinična, njena forma - umjetnost vazda ima u korijenu brigu i želju za dobro čovjeka”. Pored sadržaja, i sami naslov najnovije knjige o Laliću “Nikad kraja tamnicama” upućuje na veoma upitnu putanju čovječanstva. Otuda i sama dopuna naslova - Lalićeve poruke i pouke - simbolički zaokružuju stvaralačku misiju ovog velikana. Jer, književnost, kao što je Lalićeva, prije svega, osvješćuje. A ako nas osvješćuje, onda nas i uči. A uči se, prema Lalićevoj riječi, “dokle god je daha u čovjeku”. Pred nama je, zapravo, jedna upozoravajuća, neophodna, dobrodošla, riječju, zadužna knjiga.
Bonus video:
